Vatikanski list L’Osservatore Romano objavljuje in memoriam na evangeličkog teologa iz Hamburga koji je u ponedjeljak preminuo u 98. godini života. Bio je referentna točka na putu Crkve u suočavanju sa suvremenim izazovima. Tekst prevodimo u cijelosti
Riccardo Burigana
Nekoliko tjedana nakon svog 98. rođendana, teolog Jürgen Moltmann napustio je ovaj svijet, koji je na značajan i jedinstven način obogatio svojim razmišljanjem i svojim svjedočanstvom, sijući u mnogim muškarcima i ženama, ne samo kršćanima, radosnu nadu u Kristovo svjetlo da obnovi Crkvu i promijeni svijet.
Rođen u Hamburgu 1926., Moltmann je bio dramatično uključen u Drugi svjetski rat, toliko da je unovačen 1943. u dobi od 16 godina. Za njega je rat završio kada se 1945. predao prvom britanskom vojniku kojeg je susreo na bojišnici kamo je poslan u posljednjim tjednima sukoba. Tako je počelo zatvorsko vrijeme za Moltmanna: selio se iz logora u logor, iz Belgije u Englesku gdje je imao priliku upoznati brutalnosti nacističke diktature, završio je u logoru blizu Nottinghama, gdje je, također zbog nazočnosti međunarodne ekumenske skupine mladih kršćana, otkrio bogatstvo teoloških promišljanja, kako se kasnije prisjećao. Njegov povratak u Hamburg, gdje je ratno moralno i materijalno razaranje bilo očito, više nego igdje drugdje, gurnuo je Moltmanna na put izravnog zauzimanja za život Crkve u uvjerenju da je to potrebno za obnovu nade za one koji su «preživjeli» toliko da se nakon iskustva ekumenskog susreta u Swanwicku u Engleskoj (prvog nakon rata na koji su pozvani i mladi Nijemci kao konkretan znak pomirenja) odlučio upisati na Sveučilište u Göttingenu gdje je naslijeđe Karla Bartha i Ispovjedne Crkve (Bekennende Kirche) koja se suprotstavila nacizmu. Završivši studij 1952. s doktoratom, nakon pastoralnog iskustva započeo je svoju akademsku karijeru 1958. koja ga je dovela do predavanja najprije na Sveučilištu u Bonnu (1963.), a zatim u Tübingenu (1967.) gdje su studenti imali načina slušati njegove zanimljive i strastvene lekcije sve do 1994.
Tijekom godina Drugog vatikanskog koncila u njemu se razvila ideja o ponovnom promišljanju teologije koja ga je dovela do nacrta Teologije nade, objavljene 1964., «kako bi se kršćanstvu vratila njegova autentična nada za svijet». Od ovog djela za Moltmanna nada kršćanske vjere je nada u uskrsnuće Krista raspetog toliko da se vjera i nada moraju živjeti i izražavati zajedno ne toliko da bi se utješilo, nego da bi se definiralo konkretno i svakodnevno zalaganje da se Crkva i svijet učine evanđeoskima. Teologija nade: ova knjiga, prevedena na brojne jezike (u Italiji je objavljena 1970., u Hrvatskoj Ex libris, Rijeka, 2008.) tako je duboko obilježila teološku raspravu, otvarajući potpuno nove perspektive ne samo u Crkvi, toliko da je, u Istočnoj Njemačkoj, knjiga bila zabranjena upravo zbog svoje društvene vrijednosti, iako je drugdje bio optuživan kao manifest kriptomarksističke teologije. Uspjeh ovog sveska učinio je Moltmanna javnom osobom koja se počela trošiti, izvan granica Njemačke, na obnovu Crkve, ukorijenjenu u pomirenju s Bogom, često u pratnji svoje supruge Elisabeth Moltmann-Wendel, teologinje osobno uključene u promišljanje uloge žene u Crkvi, koja je preminula 2016. godine.
Tijekom godina, ne napuštajući istraživanja i znanstvenu produkciju, Moltmann je postao referentna točka na putu Crkve u suočavanju sa suvremenim izazovima, s uvijek originalnom mišlju, potaknutom stalnom usporedbom s Riječju Božjom i teološkom baštinom, toliko da bi dobio zahvalnost i priznanje u cijelom svijetu, s dodjelom počasnih doktorata od Sjedinjenih Američkih Država do Nikaragve, od Južne Afrike do Tajvana.
Zalaganje za prevladavanje podjela među kršćanima bilo je središnji element ne samo u njegovoj teološkoj produkciji nego i u samom njegovu životu, o čemu svjedoče spisi i geste kojima je želio promicati pomirenje i zajedništvo, Među mnogim ulogama koje je bio pozvan obnašati, osobito je značajno bilo njegovo sudjelovanje u Povjerenstvu za vjeru i ustroj Svjetskog vijeća Crkava, čiji je član bio 20 godina, od 1963. do 1983. U Povjerenstvu je dao doprinos, posebice u dugom razdoblju koje je dovelo do izrade dokumenta Krštenje, Euharistija i ministerij, za identifikaciju tema s kojima će se promicati teologija za jedinstvo sposobna hraniti i poduprijeti ekumenski hod kritičkim ponovnim čitanjem pluraliteta kršćanske tradicije, s vrijednošću koja je nadilazila konfesionalne granice: u toj perspektivi treba čitati njegove najnovije zahvate o brizi za sve stvoreno, kojima je želio naznačiti povlašteno polje ekumenskog svjedočanstva za spasenje svijeta i jedinstvo ljudskog roda. Njegove riječi o jednoj Crkvi, u kojoj se stalno spominjalo trojstveno utemeljenje, kako je bilo definirano počevši od 4. stoljeća, predstavljaju naslijeđe jednako plodno koliko i prikladno jer kršćani počinju slaviti 1700. obljetnicu Koncila u Niceji kako bismo zajedno živjeli nadu koja nikada ne umire (vatican news; fratellanza.net).