Foto: © kna/Paolo Galosi/Romano Siciliani
Beogradski nadbiskup Ladislav Nemet, koji je među ostalim i dopredsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), govori o svom imenovanju za prvog kardinala u Katoličkoj crkvi u Srbiji. U intervjuu za katholisch.de također govori o svojim iskustvima sa svjetske sinode i izazovima stvaranja nove kulture slušanja. Nemet također objašnjava kako Crkva može decentralizirano pristupiti pitanjima poput uloge žena, a da ne ugrozi jedinstvo. S njim je razgovarao Mario Trifunović.
Gospodine nadbiskupe, Vi ste prvi kardinal u povijesti Crkve u Srbiji. Kako to doživljavate?
To je zasigurno bilo veliko iznenađenje za mene, a vjerujem i za moje suradnike i vjernike, jer nije bilo predvidivo. Za Crkvu u Srbiji je također iznenađenje što je Papa donio takvu odluku, i to zbog njezine veličine.
Papa je pojednostavio proceduru kod imenovanja kardinala…
Prije je običaj bio da nunciji unaprijed pitaju kandidate hoće li prihvatiti imenovanje kardinala. Papa Franjo to više ne radi, on jednostavno odluči. Tako sam i ja saznao tek malo nakon objave na Angelusu u podne, 6. listopada, da me Papa imenovao kardinalom. Prijatelji su me zvali i čestitali. To je bilo zanimljivo, jer su prve čestitke stigle kad ja još nisam znao ništa.
Imenovanje se dogodilo tijekom Svjetske sinode. Sudjelovali ste na obje skupštine u Vatikanu. Kako ste to doživjeli i koja je razlika između tih dviju skupština sinode?
Postojala je temeljna razlika koja je prošle godine već mnogo puta spomenuta. Prisutnost laika i žena nam je jako dobro došla. Također, rad za okruglim stolovima potpuno je promijenio atmosferu razgovora. Okrugli stolovi od 12 osoba, s kardinalom, nekoliko biskupa, nekoliko laika i također nekoliko žena iz različitih konteksta. To je stvarno bilo katolički.
U kojem smislu?
Ljepota univerzalne Crkve postala je opipljiva. Ako usporedim obje skupštine, ove godine je to bilo mnogo jasnije, jer smo prošle godine bili na početku puta. To je bilo prvi put da smo imali takve rasprave i tek smo upoznavali druge delegate. Kada smo se ove godine vratili u Rim, vidjeli smo mnoga poznata lica, ljude s kojima smo prošle godine sjedili za stolom i koje smo zavoljeli, bez obzira na to što su mislili ili nisu. Bili smo odjednom kao među prijateljima, ako smijem tako reći. To je velika dobit, ne samo za mene osobno, nego za cijelu Crkvu. A Crkva je pokazala cijelom svijetu da predstavnici 1,3 milijarde katolika na svijetu mogu četiri tjedna razgovarati međusobno, bez velikih svađa, unatoč svim razlikama.
I drugi sudionici poput američkog isusovca Jamesa Martina govorili su o „prijateljstvu“. Čini li to lakšim raspravu o teškim temama?
Kada prvi put razgovarate s nekim tko ima sasvim drugačije mišljenje, prvo provjeravate misli li ta osoba to zaista, je li autentična i postoje li argumenti za njeno mišljenje. Drugačija mišljenja ne dolaze niotkuda, nego od ljudi koji također imaju duboku vjeru u Boga i koji se nadaju da će Crkva ispuniti svoju zadaću u društvu. Ova međuljudska komponenta nam je puno pomogla, izgradila je povjerenje, pokazala zajedničke ciljeve i različite putove koji su jednako katolički kao i moja uvjerenja. Na kraju smo došli do točke gdje smo mogli razgovarati o svim temama bez blokada. Bilo je lijepo vidjeti kako su ljudi slušali jedni druge. To svakako ima veze i s tim što smo jedni druge bolje razumjeli i cijenili.
Što Vi osobno nosite sa Sinode?
To je „novi“ mentalitet slušanja, a ne toliko „nova“ metoda razgovora koju smo prakticirali u Rimu. Meni je važno da se susrećem s ljudima, da imam vremena i slušam ih. Riječ je o stvaranju atmosfere u kojoj ljudi gube strah od biskupa i svećenika te s nama mogu otvoreno i iskreno razgovarati o svojim problemima. Za nas svećenike i biskupe važno je imati suosjećanje i razumijevanje te se staviti u život drugoga. Nije riječ o šutnji dok drugi govore, nego o osjećaju zašto je to važno i što mi Bog kroz tu osobu želi poručiti. Sljedeći korak je zajedničko traženje rješenja. Mnogo smo razgovarali i učili o tom procesu donošenja odluka. U to spada i transparentnost. Mi biskupi i svećenici moramo biti spremni jasno govoriti i pokazati zašto činimo to što činimo.
U to onda spada i odgovornost crkvenih poglavara?
Trebali bismo se naviknuti na to da smo mi, prije svega biskupi, odgovorni našim vjernicima. Važno je stalno ispitivati i ocjenjivati jesu li odluke bile dobre, jesu li donijele više radosti i nade ljudima u našoj zemlji te jesu li učinile prisutnost Crkve u društvu i ono za što se zalažemo jasnijima. U sinodalnoj Crkvi nije važno sviđa li se nešto biskupu. On je odgovoran pred vjernicima. U tome nam pomažu sinodalna vijeća koja ćemo, siguran sam, još razvijati i u Srbiji, a na meni je kao nadbiskupu da pomno pratim gdje su ljudi povrijeđeni, isključeni, gdje su odluke netransparentne ili gdje klerici uskraćuju odgovornost prema puku. Sve su to vrata klerikalizmu – a nadamo se da je to vrijeme prošlo.
Budući da nisu donesene konkretne odluke o pitanjima poput uloge žena: Što je Papa zapravo htio postići ovom Sinodom?
Pa, mislim da je Sinoda došla do zaključka koji teoretski već postoji u crkvenim dokumentima, ali sada je dobio konkretniji oblik. Koristim ovdje riječ decentralizacija. Dopustite da pojasnim: Na svim kontinentima postavlja se pitanje o ulozi žena u Katoličkoj crkvi, ali se ono različito razumije i shvaća ovisno o kontekstu. Dolazim iz zemlje u kojoj su pravoslavni kršćani većina, gdje su žene, na primjer, malo ili nimalo prisutne u liturgiji. U Katoličkoj crkvi to je sasvim drugačije.
Ali ne svugdje…
No, imat ćemo drugačije zadaće kao Crkva, na primjer u Njemačkoj ili Švicarskoj, gdje su žene mnogo više uključene. Decentralizacija znači da se svaka mjesna Crkva bavi svojom situacijom, svojom kulturom i potrebama, gdje se ženama može dati više prostora, tako da se zaista pokaže kako svima iz krštenja proizlazi jednako dostojanstveno. Ako to slijedimo, uloga žene u Crkvi u Africi, Aziji, u nekim arapskim zemljama, možda i u Sjevernoj Americi ili Australiji, bit će sasvim drugačija. Moramo biti spremni na to da će Crkva biti još bogatija u različitim oblicima izražavanja.
Kao što je na primjer stalni đakonat?
Stalni đakonat je dobar primjer. U Europi i Sjevernoj Americi je prihvaćen, a drugdje nije. U mnogim afričkim i azijskim mjesnim Crkvama takav đakonat nije uveden. Zato ponovno naglašavam decentralizaciju. Crkva će biti bogata u svim mogućim dimenzijama.
Ali ipak Rim mora odlučiti?
Da, bez obzira koliko Crkva bude raznolika, Rim je u tom smislu načelo jedinstva u Katoličkoj crkvi. Mora se paziti da ta raznolikost ne prekrši okvir Crkve. U tom smislu Rim jamči jedinstvo Katoličke crkve.
Još jedan primjer je dokument o blagoslovima “Fiducia supplicans”…
Reakcije na dokument o blagoslovu Dikasterija za vjeru dobar su primjer za raznolikost. Neke afričke lokalne Crkve su taj dokument odbacile, ali su ostale u zajedništvu s Papom. Jasno su iznijele svoje stajalište i na toj osnovi je vođen dijalog koji je Vatikan prihvatio. Znamo također da se u mnogim mjesnim Crkvama širom svijeta prakticiraju blagoslovi za parove u istospolnim zajednicama. Naravno, kulturne specifičnosti ne smiju se zloupotrebljavati i instrumentalizirati kada biskup ili biskupska konferencija nešto ne želi uvesti. Zato su naši procesi donošenja odluka sada mnogo širi i svjesniji, uz sudjelovanje mnogih, a ne samo biskupa. Vjernike treba pitati.
Što kažete na završni dokument Svjetske sinode?
Sveti Otac nas je sve iznenadio kada je prihvatio taj dokument. To je povijesna odluka. Nakon tri godine i dviju velikih skupština u Rimu, izrađen je jedinstveni dokument koji je prihvaćen i uključen u učiteljstvo Crkve. Mislim da je to jedinstvena stvar i jedinstveno iskustvo da jedna tako velika Crkva s toliko naroda, jezika i kultura može predstaviti takav dokument. Sa 60 stranica i 152 paragrafa, prilično je dugačak, ali s obzirom na broj katolika, zapravo je vrlo kratak dokument. Iznenađujuće, većina je s njim zadovoljna.
Spominjete zadovoljstvo: Nakon Vašeg imenovanja konzervativni krugovi tvrdili su da Papa Vašim imenovanjem za kardinala želi spriječiti kanonizaciju hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca. Kako to gledate?
Naravno, moje imenovanje za kardinala izazvalo je kod nekih nacionalističke, šovinističke misli. Vidjeli smo to u nekim medijima, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. To su bile reakcije koje uopće ne odgovaraju katoličkoj svijesti. Činjenica da su konzervativni krugovi u Srbiji i Hrvatskoj reagirali na isti način pokazuje mi da to nije racionalno ni ovdje ni ondje. Možete tumačiti imenovanje kako želite, ali jasno je da je Papina namjera bila ojačati Crkvu u Srbiji. Mi smo mala Crkva s 300.000 katolika. Za nas je to poseban znak (katholisch.de; fratellanza.net).