Kardinal De Kesel: kako biti kršćanin u svijetu koji više nije kršćanski

Vatikanska izdavačka kuća (Libreria Editrice Vaticana, LEV) objavila je prvu knjigu prevedenu na talijanski jezik belgijskog kardinala nadbiskupa u miru Bruxellesa-Malinesa, teologa i bibličara Jozefa De Kesela pod naslovom Cristiani in un mondo che non lo è +“, koja je predstavljena 29. rujna u belgijskom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici, s podnaslovom La fede nella società moderna“ („Vjera u suvremenom društvu“). Kardinal, koji sudjeluje na Sinodi, za budućnost sanja ponizniju, manju i otvoreniju Crkvu. S njim je za Vatican News razgovarao Alessandro Di Bussolo, a razgovor prevodimo u cijelosti.

Vaša Eminencijo, Vaš esej polazi od opažanja da danas više ne živimo u kršćanskom društvu, ali da to ne znači i kraj kršćanstva. Doista, ova kriza, pišete, može se otkriti kao milost i kairos za Crkvu. Na koji način?

Da, to je doista kairos. Pod jednim uvjetom: da prihvatimo da više nismo kulturna religija Zapada. Živimo u svijetu koji više nije homogeno kršćansko društvo, već pluralističko društvo u kojem ima sugrađana koji su drugog vjerskog uvjerenja ili nisu vjernici. U prošlosti, kada je predstavljala vjeru svih, čak i u 19. stoljeću, Crkva nije bila privržena vjerskoj slobodi. Sada to više nije moguće. Da bismo živjeli zajedno, potrebno je poštivati ​​jedni druge. Papa Franjo je već nekoliko puta rekao: ne živimo u epohi promjena nego u promjeni epoha. Uspon moderne kulture to je promijenio. Ne živimo više u kršćanskom svijetu nego jednostavno u saeculumu, odnosno u svijetu. Crkva nije svijet nego živi među nacijama. Moramo to prihvatiti. Ne zato što smo prisiljeni, nego srcem. Crkva ne mora nužno živjeti u kršćanskom svijetu i trenutna situacija doista predstavlja kairos, ne za pastoralni pristup ponovnog osvajanja, već prisutnosti. Poput zajednice redovnika iz Tibhirine, koji su u Alžiru bili prisutni u muslimanskom okruženju, bez ikakve želje za prozelitizmom, nego kao autentični svjedoci Evanđelja s velikim prijateljstvom i solidarnošću prema muslimanima. Crkva je to koja se ne nameće. Poniznija, bratskija, sinodalnija Crkva. Kao što je zapisano u Prvoj Petrovoj poslanici, uvijek moramo biti „spremni odgovoriti svakome tko vas upita za razlog nade koja je u vama”. Međutim, to se mora učiniti s nježnošću i poštovanjem. Tek pod tim uvjetom trenutna situacija doista postaje kairos.

Istodobno trend privatizacije vjere smatrate napadom na srce kršćanske vjere. Zašto?

U svojoj knjizi pozivam Crkvu da prihvati sekularizaciju, ne kao neprijatelja ili prepreku našem poslanju, nego kao normalnu situaciju, u kojoj Crkva može živjeti i vršiti svoje poslanje. To ne znači da sekularizacija ne predstavlja probleme. Kao i religija, sekularizacija se također može radikalizirati i postati sekularizam. I tu je velika razlika: sekularizam ne negira mogućnost vjere, ali kaže da vjera nema smisla za društvo. Religija postaje privatno uvjerenje koje ima smisla samo za privatni život. To je teza o privatizaciji religije u sekulariziranom društvu. U isto vrijeme kada branim sekularizaciju, kažem ne toj privatizaciji. Sekularistički mentalitet traži od Crkve i svake religije da se bave samo svojim, takozvanim “religijskim” problemima, ali ne i velikim izazovima svijeta i društva: siromaštvom, nepravdom, nasiljem i ratovima, ekološkom krizom, migracijama. Tada shvaćamo da je ova teza o privatizaciji vjere radikalno suprotna Evanđelju i biblijskoj tradiciji. Ljubav prema Bogu ne može se odvojiti od ljubavi prema drugima. Izjavljivati da poruka evanđelja nema što reći o velikim izazovima društva čini to da Crkvu gubi svaku vjerodostojnost.

Glavno pitanje na koje pokušavate odgovoriti svojom knjigom je: “Kako biti misionar bez želje za rekristijanizacijom društva?”. Kakav ste odgovor dali?

Postoji razlika između evangelizacije i kristijanizacije društva. Ne smijemo se vraćati u prošlost nego razumjeti znakove vremena. Naša se misija ne smije pomiješati s obnovom homogene kršćanske civilizacije. Izgubit ćemo sav kredibilitet. Jer naš bi cilj tada bio da nestanu sve druge vjere i uvjerenja, kako smo mislili u predkoncilsko vrijeme. Ali kršćanskog svijeta više nema. Naprotiv, postoji Crkva koja živi među nacijama, svjedočeći Božju ljubav prema svim nacijama i svim ljudima. Ali to ne znači da ne trebamo naviještati evanđelje. Kako to činiti? Ima načina koji nisu prikladni evanđelju. Vjera je slobodan odgovor čovjeka na Božji poziv, ne može se nametati. Uvjeren sam da mi ljudi nismo sposobni dati vjeru drugome. To je Božje djelo: On je taj koji može otvoriti srce čovjeka. Možemo samo svjedočiti. Riječima, ali prije svega našim načinom življenja i provođenjem evanđelja u djelo.

U zaključku, Vi se za budućnost nadate skromnoj, manjoj Crkvi, Crkvi koja više ispovijeda (vjeru), otvorenijoj Crkvi. Hoćemo li je moći izgraditi? Hoće li nam i predstojeća Sinoda moći pomoći?

Ovo su četiri doista važne riječi za budućnost Crkve. Skromnija Crkva: u prošlosti, kada je bila kulturna religija, također je imala veliku moć i velik utjecaj. To više nije slučaj, ali ništa posebno, i normalno da je tako. Možda to doživljavamo kao krizu ili test. Ali sve to Crkvu čini poniznijom, a poniznost je u središtu evanđelja. Manja Crkva, ne neophodno manjinska: više ne predstavljamo sve i ne zauzimamo više sve prostore. A također i Crkvu koja više ispovijeda (vjeru), koja se ne boji za svoj identitet i svoje poslanje. Koja svjedoči o radosti evanđelja. Konačno, otvorena Crkva, ne da se prilagođava svim dokazima sekularizirane kulture, nego otvorena prema svijetu i njegovim izazovima i patnjama. Ne znam hoćemo li uspjeti, ovisi o našem odgovoru na krizu. Ako nismo spremni obratiti se i razumjeti znakove vremena, vjerujem da se nećemo moći suočiti s izazovima. Istina je da se to ne može učiniti u jednom danu. No također vjerujem da Sinoda može biti od velike pomoći. A njezina tema je upravo obraćenje i reforma Crkve. Sinoda preuzima duh Koncila. Naravno da su strukturne reforme potrebne, ali riječ je prije svega o obraćenju duha. Nije slučajno što papa Franjo govori o opasnosti klerikalizma. Sinodalna Crkva iznutra znači više bratsku Crkvu, a u odnosu prema svijetu ponizniju Crkvu. Crkva koja je otvorena za one koji traže, koja prihvaća, a ne koja osuđuje i živi u defenzivi: i iznad svega koja je solidarna s ljudima našeg vremena, s njihovim nadama i radostima, njihovom žalostima i tjeskobama (vatican news; ika; fratellanza.net).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.