Karijerizam među zaređenim službenicima u Crkvi je i stav i ponašanje, a Papa Franjo oboje je redovito prokazivao, često britkim jezikom i šarolikim slikama. Taj javni stav nosi određeni stupanj rizika, jer je on često izazivao svoje najbliže suradnike – kardinale, biskupe, dužnosnike u Rimskoj kuriji i svećenike u diplomatskoj službi Svete Stolice, kao i druge rangirane pastire širom svijeta. Neki se biskupi žale da takva retorika obeshrabruje i njih i njihove svećenike. Zapravo je Papin glasnogovornik Franju okarakterizirao kao “antiklerikalnog Papu”, s obzirom na njegovu sumnju na sklonost moći i privilegiranju koja je često povezana s crkvenim klericima.
Kako Papa Franjo razumije karijerizam? Što izaziva njegovu oštru osudu? Kakav lijek on predlaže?
Za Franju je karijerizam razumijevanje nečijeg položaja u Crkvi u smislu onoga što se može dobiti, a ne onoga što se može dati. To je drevni stav poput pitanja majke Jakova i Ivana (Mt 20,20-23) ili rasprava među apostolima oko toga tko je od njih bio najveći (Lk 22,24-30). Franjo smatra da klerikalna potraga za promoviranjem, moći i ugledom šteti Crkvi na više načina. Karijerizam uništava stvarnost zaređene službe kao poziva – to jest, specifičnog načina života na koji Bog neke poziva da žive svoj krsni zavjet. Umjesto života učeništva – života koji je u osnovi odgovor na poziv Učitelja koji “nije došao da mu se služi, već da služi i da svoj život kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45), ambiciozni klerik slijedi vlastite nacrte. Bog ga nije izabrao; nego je on izabrao crkvenu karijeru zbog povlastica koje mu ona obećava.
Karijerizam stvara kolateralnu štetu među vršnjacima i kolegama klerika. Franjo naglašava štetu nanesenu ogovaranjem, rivalstvom i polarizirajućim podjelama među svećenicima i biskupima. Oštroumni klerik promatrat će pastoralnu službu i osobna mišljenja u skladu s njihovim potencijalima da ga unapreduju u crkvenim strukturama,ostajući pritom ravnodušan ili hladan prema osobama ili situacijama koje ne obećavaju uzvraćanje njegovih napora. Takve proračunatosti teško je povezati s likom Dobrog pastira, koji “život svoj polaže za ovce” (Iv 10,11).
Korisno je podsjetiti da je Papa Franjo član Družbe Isusove gotovo šest desetljeća i može se pretpostaviti da duhovnost isusovaca i dalje utječe na njega. Ta duhovnost preporučuje pozornost na najdublje želje nečijeg srca, jer je želja primarni način na koji Bog navodi ljude da otkriju tko su i što trebaju učiniti. Potraga za nekakvim ispunjenjem stjecanjem naslova, prestiža ili moći može izolirati svećenika ili biskupa od suočavanja sa stvarnim željama njegova srca i dovesti ga do tragedije da “steče sav svijet a životu svojemu naudi” (Mk 8,36).
Zapravo, ono što se nekim slušateljima može činiti jednostavno oštrom harangom protiv klerikalnih ambicija, moglo bi ponuditi još jednu vezu s isusovačkom duhovnošću, poziv na praksu određenog ispitivanja. Daleko od toga da sve zaređene službenike svrstava u isti koš, Sveti Otac od klerika traži da pronađu djelovanje Božje u svim ljudima i događajima iz svakodnevnog života. Iskreno ispitivanje nečijih stvarnih motivacija na primjeru Učitelja može biti poziv na obraćenje.
Snaga i učestalost njegovih kritika govori o Franjinom visokom poštovanju pastoralne službe svećenika i biskupa. On ne poziva na svojevrsni pokret za izravnavanje koji bi eliminirao zaređenu službu u Crkvi. Na primjer, biskupsku službu ne treba tražiti, zahtjevati, kupovati ili prodavati, već je u poslušnosti prihvatiti. Istodobno, u biskupskoj službi postoji velika ljepota a zajedništvo s njim ključno je za duhovno zdravlje ljudi. Prava slava ovih službi dolazi iz prilika koje nude da polože život svoj za druge. Ipak, kako je Franjo podsjetio studente na Papinskoj crkvenoj akademiji, rimskom fakultetu koji priprema buduće diplomate Svete Stolice: “sve vrste svećeničke službe zahtijevaju veliku unutarnju slobodu”, koja poziva na “budnost kako bi se oslobodili ambicija ili osobnih ciljeva, koji mogu nanijeti toliko štete Crkvi” (6. lipnja 2013.).
U tom istom obraćanju nazvao je karijerizam oblikom “gube” među zaređenim službenicima: “Karijerizam je guba, guba … Molim vas, ne karijerizmu!” Guba je poznata kao unakažujuća te svoje žrtve tradicionalno izolira iz zajednice. Za Papu Franju karijerizam narušava ljepotu poziva svećenika i biskupa i kvari njihov odnos s ljudima koje su pozvani služiti. Ljudi postaju instrumenti za svećenikovo samouveličavanje (usp. Ez 34,2), te će oni na koncu uteći od vođa koji suže sami sebi (Iv 10,8, 10).
Papa Franjo poduzeo je nekoliko praktičnih koraka kako bi umanjio kušnje karijerizma među zaređenima. Prvo, inzistira na tome da sjemeništa promiču model svećeništva koji se usko drži primjera Krista, siromašnog, poniznog i velikodušnog sluge čovječanstva. Ograničio je dodjeljivanje naslova kao što je “monsinjor” i odvojio je kreiranje kardinala od tradicionalnih “kardinalskih” sjedišta. Odbijajanjem pompe i privilegija u korist jednostavnosti i velikodušnosti, Papa Franjo daje osobno svjedočanstvo o Isusu, Dobrom Pastiru.
Kardinal Joseph W. Tobin, CSSR
Izvor: A Pope Francis Lexicon (ur. Cindy Wooden – Joshua McElwee, 2018., str. 12-14.)
Kardinal Joseph Tobin nadbiskup je Newarka u New Jerseyu. Prije toga služio je kao nadbiskup Indianapolisa od 2012. do 2016. godine, kao tajnik Vatikanske kongregacije za institute posvećenog života i društva apostolskog života od 2010. do 2012. godine, te kao vrhovni general redemptorista (CSSR) od 1997. do 2009. godine (fratellanza.net).