„Zalažem se za brzo napredovanje u ređenju žena za đakonice“, priznaje dominikanski kardinal.
Mateo González Alonso
Svi kardinali su ovih dana u Rim gdje sudjeluju u konzistoriju, a dominikanski kardinal Timothy Radcliffe pripremio se za to kroz opsežan intervju za The Telegraph iz Oxforda, gdje je odrastao u obitelji britanskog visokog društva – „Bilo bi glupo misliti da me to učinilo boljom osobom“, šali se. Bivši general Reda propovjednika kao naslovnu crkvu u Rimu ima jednu od onih u u kojima se slavi tridentski obred, no on sam nije nikakav tradicionalist.
Kardinal ne prestaje ponavljati, poput Franje, da su u Crkvi „svi dobrodošli“ i da „ima mjesta za sve“. Prisjeća se kako je „mrzio klerikalizam, ideju da je svećeništvo neka viša kasta, i nazivao ga je otrovom“; njegova vizija sinodalnosti, kojom se „biskup vraća svojoj biskupiji, a svećenik narodu Božjemu, mnoge je zabrinula“, dodaje.
Razmišljajući o konklavi, demistificira stvari: „Nismo se gledali kao neprijatelji ili rivali. Šalili smo se, smijali, bila je vrlo opuštena, bratska atmosfera“. Zato očekuje konzistorij kao priliku da potvrdi kako „Crkva koja je nesretna ne može propovijedati Evanđelje“. Priznaje: „Odabrali smo Lava jer je mogao nastaviti, ali i okupiti ljude“, s obzirom na to da „zaista je čovjek koji se osjeća usmjeren na Boga. Ne reagira impulzivno, sluša i ima veliku sposobnost posredovanja“. „Uloga pape je održavati jedinstvo Crkve, a ja ne bih bio percipiran kao ujedinjujuća figura, dijelom zato što je strah, vjerujem, često navodio ljude da pogrešno shvate što predstavljam“, promišlja.
Svi su dobrodošli
Kardinal i dalje živi u zajednici, sudjeluje u kućanskim obvezama i kupovini potrebnog – čak ima karticu vjernosti u lancu supermarketa. U svom služenju uključio se u inicijative za LGBT zajednicu u Londonu, doživljavajući reakcije drugih katolika: „Bilo je prosvjednika koji su nam govorili da ćemo svi završiti u paklu. Ljudi su stalno govorili da se zalažem za prava homoseksualaca, a ja sam samo govorio: ‘Nema na čemu’. Svi imaju svoje mjesto u Crkvi, nisam radio ništa radikalno“.
Na pitanje može li gej muškarac biti papa, ne oklijeva: „Siguran sam da je već bio jedan! Nemam pojma tko. Ali ne mislim da je seksualni identitet posebno važan. Ne brine me što je netko gej, brinulo bi me da nikoga ne voli“. O transrodnim osobama smatra da „postoji vrlo mali broj ljudi koji doživljavaju rodnu disfobiju. Treba ih prihvatiti. Ne vjerujem da itko može jednostavno reći ‘imam pravo reći da sam žena’, jer je naša biologija temeljna. Ako ljudi doista imaju nejasan rodni identitet, treba ih pratiti, ali svi sebe otkrivamo kroz avanturu života. Ne ustaješ i kažeš: ‘Odlučio sam da ću biti ovo’. To je lažna i iluzorna ideja slobode“.
Žene i svećeništvo
O mogućnosti ređenja žena upućuje na argumente afričkih prelata koji su smatrali da „bilo bi oholost Zapada reći da su naše ideje napretka jedine valjane“ nakon kritika zbog izbora Sarah Mullally kao prve žene nadbiskupice Canterburyja. „Po prvi put u povijesti žene vode dva odjela u Vatikanu. Ako pogledamo obrazovanje i zdravstvo u svijetu, nijedna grupa nije više doprinijela od katoličkih časnih sestara. U prošlosti su postojale velike opatice pred kojima su biskupi drhtali od straha. Ideja da su žene bile siromašna i potlačena manjina je netočna“.
Za Radcliffea „svećeničko ređenje nije glavna prioritet. Ako ćemo ga mijenjati, mora se provesti uz suglasnost cijele Crkve“. Dodaje: „Neki mogu imati predrasude prema ženama, a drugi kažu da to nije tradicija. Razlozi mogu biti potpuno časni. Ako je svećenik ređen da predstavlja cijelu Crkvu, tada cijela Crkva mora pristati“. Ipak, ističe: „Zalažem se za brzo napredovanje u ređenju žena za đakonice“. „Vrlo je klerikalistički misliti da su jedine važne osobe svećenici. Sveci su važniji od svećenika“ (telegraph.co.uk; fratellanza.net).