Papa je na konzistoriju dva dominikanca proglasio kardinalima: Timothyja Radcliffea i njegova brata, alžirskog nadbiskupa Jean-Paula Vesca. U intervjuu za katholisch.de Vesco sada govori o reformama i drugim temama. S njim je razgovarao Mario Trifunović, a intervju prevodimo u cijelosti.
Oče nadbiskupe, radujem se i čestitam Vam na imenovanju kardinalom. Što to znači za Vas i Vaše poslanje? Vaš dominikanski subrat Timothy Radcliffe također je postao kardinal. Kako ste primili ovu Papinu odluku koja se tiče vas obojice?
Kad sam ušao u novicijat, Timothy Radcliffe bio je generalni poglavar dominikanskog reda. To je čovjek prema kojem sam oduvijek osjećao veliko divljenje i izgleda mi gotovo nestvarno da smo istog dana imenovani kardinalima. Drago mi je da smo te trenutke proživjeli zajedno, u dva različita razdoblja našeg života i stoga očito na različiti način. Od vremena novicijata, postali smo prijatelji i jednom prilikom, kada je Timothy došao u Alžir, zajedno smo obišli cijeli Jug, puno razgovarali i doživjeli izuzetno snažne trenutke. Inače nisam siguran da postoji neka poveznica između naših nominacija, osim toga što obojica dijelimo istu viziju Crkve i što težimo jednom obliku slobode izražavanja, svaki na svoj način, on kao teolog, ja kao pastir. Što se tiče slobode mišljenja, bio mi je izvor nadahnuća od samog ulaska u dominikanski red, posebno njegova pisma koja je upućivao svojoj braći, a preko njih cijeloj Crkvi. Njegov novi i oslobađajući način gledanja na mnoge aspekte redovničkog, a time i ljudskog života : afektivnost, poslušnost, upravljanje… Nedavno je prošao kroz veliku kušnju teške bolesti i način na koji se s njom nosio, za mene potvrđuje autentičnost njegovih riječi.
Kako gledate na aktualne rasprave na Sinodi u Rimu? Koje bi po Vama bile najvažnije reforme za Crkvu 21. stoljeća?
Sinoda je po svojoj metodi i svrsi sama po sebi inovativna. Ona mijenja odnose među osobama, smanjuje jaz među krštenima, kakva god bila njihova funkcija i titula u Crkvi, i to je bitno. Naglašava traženje konsenzusa. Vjerujem da je izazov za Crkvu u nadolazećim godinama da pokaže bratskije, jednostavnije i otvorenije lice, dobronamjerno prema cijelom svijetu. “Po ovom će svi znati da ste moji učenici : ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13 ,35). To je revolucija evanđelja koja je našem svijetu potrebnija nego ikad !
Izgleda da ste prvi biskup koji se pridružio vatikanskom sportskom timu „Athletica Vaticana“ i da ste strastveni maratonac. Treba li katolicima danas maratonsko strpljenje dok čekaju da se dogode neke promjene, između ostaloga i veće sudjelovanje laika i žena? Koje je njihovo mjesto u Vašoj nadbiskupiji?
Maraton je rezultat dugoročno ulaganog napora. Maratonac zna mjeriti svoj napredak, najprije se bori protiv sebe, odnosno sa samim sobom, a ne protiv drugih (to je za velike šampione !). Naša Crkva napreduje što se tiče mjesta laika i žena. No treba prevaliti ogroman put ako želimo da Crkva ide u korak s razvojem društva. Ništa nije savršeno, ali stvari se počinju mijenati. U nekoliko dikasterija vodeća mjesta zauzimaju žene i hvala Bogu da je tako. Naša Crkva time nije ništa manje katolička, niti je manje vjerna svojoj tradiciji.
U našoj alžirskoj biskupiji više od polovine oba vijeća, biskupskog i ekonomskog, čine laici, među kojima su i žene, a biskupijska kurija sastoji se od šest žena i dva muškarca, generalnog vikara i mene. To ne znači da je sve bajkovito ! Trebat će puno vremena dok u Crkvi ne naučimo donositi odluke na novi način, a žene u stvarnom životu ne donose samo srdačnost i blagost. I one su samo ljudi (smijeh). No jedno je sigurno, nezamisliv je povratak na savjete i biskupijske kurije u kojima bi bili samo svećenici. Na ovaj način ubuduće može više doći do izražaja partikularnost prezbiterijuma.
Ovih se dana mnogo govori o ulozi žene u Crkvi. Prefekt Dikasterija za nauk vjere, kardinal Fernández, čak je najavio dokument o ovoj temi. Čemu tolika rasprava, ima li Crkva doista problema sa ženama? Što Vi osobno mislite o pitanju đakonata i za žene?
Naš crkveni model stoljećima je patrijarhalan. Svećenici su muškarci i oni zauzimaju odgovorna mjesta u upravljanju i liturgiji, ova dva područja u kojima su žene još uvijek gotovo potpuno odsutne. Pristup žena oltaru pokazalo bi jedno drugačije lice Crkve i razumljivo je da to izaziva zabrinutost i rasprave. Postavlja se pitanje da li se ovdje radi o teološkoj (r)evoluciji ili pak o kulturološkoj (r)evoluciji ? Čini mi se da se tu radi više o kulturološkoj nego teološkoj evoluciji i pitanje đakonata i za žene u određenoj mjeri nalazi se na spoju teološkog i kulturološkog. I nisam siguran da je lakše prevladati kulturološku evoluciju koja utječe na način našeg slavljenja i običaje predaka, nego teološka pitanja koja se nekad mogu koristiti kao bedem za pružanje otpora kulturološkoj evoluciji svijeta u kojem živimo. Ono što je sigurno, svaki napredak što se tiče odgovornih mjesta koja su u Crkvi povjerena ženama, vrlo brzo postaje nešto prirodo i nepovratno. Siguran sam da je komplementarnost muškaraca i žena za Crkvu današnjice kao i za budućnost, istinska šansa, i to ne samo zbog nedostatka klera !
U Alžiru, muslimanskoj zemlji, kršćani su neznatna manjina. Kako konkretno izgledaju vaši odnosi s muslimanima? Koje su radosti i poteškoće tog suživota?
Iskreno govoreći, najčešće nemam nikakav osjećaj da živim „s muslimanima“! Živim i radim s muškarcima i ženama s kojima uglavnom imam dobre odnose, a katkad nešto teže, jer su to prije svega međuljudski odnosi. U suštini ne živim puno drugačije u Alžiru, Francuskoj ili negdje drugdje. Radosti i poteškoće suživota su prije svega, a tako treba i biti, radosti i poteškoće između braće i sestara po ljudskosti, po onome što prije svega i jesmo. Naravno da u društvu u kojem smo tako neznatna manjina nemuslimana, u svakom trenutku možemo biti stigmatizirani, osuđivani i cijenjeni prema našoj vjerskoj pripadnosti, ali to je sasvim pogrešno. To znači pridavati vjerskim razlikama značaj kojeg ne trebaju imati. Vjerske razlike imaju samo onaj značaj koji im mi pridajemo. Svi fundamentalizmi uzimaju ih kao primarni i nezaobilazni identitet, ali to je mamac, pretjerana politizacija onoga što ne bi trebalo biti u sferi politike. Naravno da vjerska pripadnost snažno pridonosi našem identitetu pojedinaca i zajednice, pod uvjetom da je taj identitet otvoren prema drugome i drugačijem.
Jednom ste rekli da nije problem u tome što ste malobrojni, nego je problem ako postanete “beznačajni”… Što ste time htjeli reći?
Nisu to moje riječi, to je papa Franjo rekao redovnicama i redovnicima u katedrali u Rabatu, tijekom putovanja u Maroko, u ožujku 2019.
“Naše poslanje krštenika, svećenika, posvećenih osoba nije uvjetovano brojem ili prostorom koji zauzimamo, već sposobnošću stvaranja i poticanja promjena, divljenja i suosjećanja (…) Povijest naše Crkve, od neovisnosti Alžira, pokazuje nam kako je Crkva postepeno gubila moć i ustanovili smo da to nije naštetilo kvaliteti naše prisutnosti i našeg evanđeoskog svjedočenja, naprotiv. Tijekom povijesti, u periodima blagostanja, Crkva nije uvijek davala najbolje od sebe, ali je cvjetala, kao i danas, na krvi mučenika. U tome vidim ohrabrenje da se ne treba previše bojati manjinske situacije u kojoj se nalazi Crkva u europskim zemljama kršćanske tradicije. Uvjeren sam da je kršćanstvo u samoj biti religija manjine, otpora, nade!
Prijeti li to i samoj Crkvi u cijelom svijetu da postane na neki način „beznačajna“, jer se ne zna suočiti s aktualnim temama i stvarnim ljudskim problemima?
Ovaj rizik beznačajnosti u odnosu na stvarni život, na radosti i brige ljudi, mnogo je ozbiljnija od gubitka moći Crkve! Po meni, revolucija pape Franje ogleda se u promjeni odnosa Crkve prema svijetu, koju je na sve moguće načine želio provesti. Duboka koherentnost njegova pontifikata očituje se kroz sve njegove enciklike, njegove simboličke geste prema malenima, siromašnima, onima koji su na rubu ; kroz njegove osude pretjerano klerikalnog oblika Crkve, njegove brige o mjestu laika i žena, kroz njegove inicijative na planu međureligijskog dijaloga i razvoja sinodalne kulture koja se temelji na traženju što šireg konsenzusa… Unatoč strahovima koji se povremeno pojavljuju, sva ova nastojanja pridonose tome da naša Crkva postaje sve više katolička, to jest sve univerzalnija. Crkva nije od svijeta, ali je u svijetu i stoga je sa svijetom mora povezivati sličnost i različitost, ne samo jedno ili drugo. I ona je istinski katolička upravo u toj napetosti, ne samo po dogmama svoje vjere (katholisch.de; fratellanza.net).