Katolički konzervativci vole se umotati u „tradicionalna“ učenja Crkve, ali zapravo je njihova ideja tradicije ono što su naučili kao djeca u osnovnoj školi. Svaka promjena se smatra herezom.
Takvi nazovi tradicionalisti stvorenja su protureformacije, a još uvijek žive u Crkvi traumatizirani raspadom jedne zapadne Crkve u 16. stoljeću, zbog čega im je bilo od prvotne važnosti razjasniti po čemu se katolici razlikuju od protestanata i gdje su ona potisnuta neslaganja.
Ovaj protureformacijski stav dominirao je Crkvom sve do Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), koji je Crkvu otvorio ekumenizmu i bogatijem pogledu na tradiciju. No papa Franjo, prvi pravi post-protureformacijski papa od inicijatora Drugog vatikanskog koncila, pape Ivana XXIII., postao je meta tradicionalističkog bijesa.
To je dijelom zato što se Franjo ne boji otvorene rasprave. On je više pastoralan nego dogmatičan u svom pristupu ljudima. On se radije usredotočuje na usuglašena područja, nego na neusuglašenosti. On neće dopustiti da današnji farizeji — konzervativni teolozi i kanonski pravnici — stanu na put pastoralnoj brizi za stvarne ljude.
Sve je to bilo vidljivo kada su petorica kardinala (zapravo dvojica), svi odreda u mirovini, Franji uputili pet pitanja ili „dubia“ o Sinodi o sinodalnosti koja se održava u Rimu. Petorica, među kojima je bio i američki kardinal Raymond Burke, bavili su se pitanjima poput blagoslova istospolnih parova, sakramentalnog odrješenja, ređenja žena i autoriteta Sinode.
Ranije su neki od kardinala, plus neki biskupi, postavljali slična pitanja, a Franjo je tada odgovarao u privatnoj korespondenciji. Postavljači pitanja, odražavajući njihov protureformacijski način razmišljanja, željeli su „da“ ili „ne“ odgovore na svoja pitanja, po običaju glede dubia. Umjesto toga, budući da su pitanja složena, Franjo je odgovorio opširno. Nezadovoljni, petorica kardinala objavili su preformuliranu verziju svojih pitanja.
No dok sam čitao dubije kardinala, počeo sam zamišljati druga pitanja koja bi se mogla ticati nekih promjena u katoličkom učenju kroz povijest Crkve. Odlučio sam se malo zabaviti i sastaviti vlastita pitanja, šest dubia. Zamislimo na primjer da sam ih pronašao u vatikanskim arhivima.
Mojih šest dubia usredotočene su na našu modernu naviku da svećenike nazivamo „ocem“, na poštivanje židovskog zakona od strane nežidovskih kršćana, na korištenje kipova u crkvama, teoriju pravednog rata, naplatu kamata na zajmove i zatvaranje limba.
Prva dubia: Otac
Nije li nazivanje svećenika „ocem“ protivno izravnoj Kristovoj zapovijedi?
Isus nije mogao biti jasniji: „Nikoga na zemlji ne zovite ocem jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima“ (Matej 23). Nazivati svećenika „ocem“ je kršenje izričite Isusove zapovijedi.
Druga dubia: Poštivanje židovskih zakona
Ne bi li nežidovski kršćani trebali slijediti sve židovske tradicije i zakone?
Isus i apostoli bili su vjernici Židovi. Pavao je bio heretik koji je zaveo Crkvu.
Isus je jasno poučavao:
„Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom“ (Mt 5,17-19).
Ne smijemo pokleknuti pred ljudskom slabošću. Kršćani bi trebali slijediti židovske zakone. Oni koji kažu da se ne slažu, najmanji su u kraljevstvu nebeskom.
Treća dubia: Idoli u crkvama
Nije li protiv učenja Svetoga pisma imati idole ili kipove u crkvama?
Isus i apostoli bili su revni Židovi i bili bi sablažnjeni da danas uđu u baroknu crkvu. Ovo je primjer kako kršćani napuštaju svoju tradiciju kako bi se prilagodili europskoj kulturi. Ova praksa pokazuje kako inkulturacija može potkopati pravu vjeru.
Sveto pismo jasno govori o zlu idola. Knjiga Izlaska 20,4: „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom.“ Prva Ivanova poslanica 5,21: „Dječice, klonite se idola!“ Pavao je u svojoj Poslanici Korinćanima (10,14) jezgrovit: „Zato, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva.“
Kipovi u crkvama moraju biti uništeni.
Četvrta dubia: Pravedni rat
Nije li teorija pravednog rata protivna Isusovom učenju i praksi?
Isus je bio svemoćan, ali nenasilan. Bio je očito pacifist. Poručio je svojim sljedbenicima da ne uzvraćaju udarac već da okrenu drugi obraz. Augustin, takozvani svetac, doveo je ljude u zabludu izmislivši teoriju pravednog rata. Ovo je očito bio pokušaj da se dodvori političkim elitama svog vremena. Vojna služba je grijeh.
Peta dubia: Kamate na zajmove
Nije li naplaćivanje kamata na zajmove protivno Svetom Pismu?
Sveto pismo je jasno: bogobojazni ljudi ne naplaćuju kamate na zajmove. U 22. poglavlju Knjige Izlaska stoji: „Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata!“ (r. 24)
Legitimiranje naplate kamata još je jedan primjer slabljenja prave vjere kako bi se prilagodila europskoj kulturi. Ovo je popuštanje kapitalizmu i bankarima. Isus i prva Crkva nikada ne bi dopustili naplatu kamata. U Djelima apostolskim (4,32) stoji: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.“ Komunizam je jedini put.
Grijeh je raditi u banci ili imati bankovni račun koji zarađuje na kamatama.
Šesta dubia: limb
Nije li tradicionalno učenje Crkve narušeno odbacivanjem limba od strane otpadnika Benedikta (posljednji pravi papa bio je Pio IX.)?
Baltimorski katekizam je jasan: „Osobe, poput dojenčadi, koje nisu počinile stvarni grijeh i koje, bez svoje krivnje, umru bez krštenja, ne mogu ući u raj; ali je opće uvjerenje da će otići na neko mjesto nalik limbu, gdje će biti oslobođene patnje, iako lišene nebeske sreće.“
Otpadnik Benedikt, koji se izdavao za konzervativca, pokazao je svoje pravo lice odbacivanjem limba. Jasno je stavio „pastoralnu osjetljivost“ ispred doktrinarne strogosti. Sram ga bilo. Vratite djecu u limb.
Iako su moje dubie predstavljene s dlakom na jeziku, one i mnoge druge mogle su biti napisane u raznim vremenima u povijesti Crkve kada je ona doživljavala nesloge i promjene. U svakom slučaju, čini se da je trenutna praksa Crkve u izravnoj suprotnosti sa Svetim pismom ili tradicijom Crkve.
O svakoj od ovih tema napisane su stotine, ako ne i tisuće knjiga koje brane promjenu u crkvenom učenju. Svatko tko misli da bi jednostavno „da“ ili „ne“ bilo dostatno kao odgovor na ovih šest dubia ili na one koje postavljaju kardinali, treba bolje razumijevanje povijesti i složenosti katoličke teologije. Thomas Reese (ncronline.org; fratellanza.net).