Karl Rahner
Za Crkvu trebam moliti. To i činim svaki dan u slavlju večere Gospodnje. Moja vjera može živjeti ipak samo u zajedništvu s onima koji skupa tvore Svetu Crkvu Isusovu. I stoga je (uz toliko ostalog) prijeko potrebno da mi ona zaista bude domovina i temelj moje vjere.
Dakako, znam da to ona i jest i da mi uvijek to može biti snagom tvoje neopozive milosti. Budući da je ona uvijek Crkva bijednih grešnika, ona može biti za me u različitoj mjeri temelj i domovina moje vjere, te može mi olakšati ili otežati vjeru u te i tvoju pobjedonosnu ljubav. Zaista se ne smatram boljim od ostalih u Crkvi; znam da sam sve drugo no sjajan dokaz za porijeklo Crkve iz Božje milosne volje — ja, koji sam i sam član te Crkve i koju bih trebao predstavljati.
I zato ipak smijem reći da mi i sestre i braća te Crkve predstavljaju često kušnju kad trebam moliti: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, općinstvo svetih i (stoga) u vječni život. Kako mi se samo katkad čine dosadni, starački, kratkovidni i vlastohlepni »službenici« u Crkvi; na umu im je samo renome aparata; koliko su samo, u lošem smislu, konzervativni i klerikalni. Pa kad još uz to počnu slatkorječivo i nasilno iznositi pred ljude svoju dobru volju i svoju nesebičnost, onda je stvar još gora, jer jedva kad čujem da oni također javno i jasno priznaju svoje pogreške, želeći da danas vjerujemo u njihovu nepogrešivost i zaboravimo kakve su goleme budalaštine i propuste učinili jučer. Koliko se puta sveto zaprepašćuju nad nekim činima, a slabo osjećaju sveti gnjev zbog socijalnog poretka, koji je zapravo njihov uzrok. Puno moraliziraju, a mnogo se manje osjeća radosno oduševljenje od kojeg puca pamet i srce zbog poruke tvoje milosti, kojom se sam daruješ. A ipak bi njihova moralistička propovijed imala mnogo više izgleda da se čuje kad bi ona bila uzgredna napomena u tom hvalospjevu tvojoj milosti, preobilju života, koji nam hoćeš dati.
Uopće ne želim govoriti o tome kako mi službeno, usiljeno držanje tvoje Crkve često izgleda paralizirajuće kasnoeuropsko, kao da Crkva nije svjetska Crkva, nego europska, koja izvozi u cijeli svijet. Prije tristo godina u nas su se spaljivale vještice, a tko je uopće sumnjao da postoje vještice, mogao je proći vrlo gadno. Danas ovog masovnog ludila nema više u Crkvi, ali znademo li tako sigurno da ne postoje druge vrste masovnog ludila u kojem Crkva naivno ne sudjeluje? Među pristašama starog ludila masa bilo je i svetih, učenih i pobožnih ljudi dobre volje, koji nisu primjećivali koliko njihovi postupci protuslove Isusovu evanđelju. Je li Crkva danas već unaprijed imuna protiv svih tih strahota? Odakle bih to znao? Kako dokazati takvu imunost?
Bože moj, imaj smilovanja s nama bijednim, skučenim i grešnim ludama, koji činimo tvoju Crkvu; imaj smilovanja s onima koji se nazivaju tvojim namjesnicima (iskreno rečeno, ne smatram taj naziv dobrim, jer se Boga ipak ne može zamjenjivati). Imaj smilovanja prema nama. Ne želim se ubrajati među one koji prekoravaju službenike u Crkvi, a sami, više od njih, doprinose da tvoja Crkva izgleda nevjerodostojnom. Još manje želim spadati među one koji blesavo razmišljaju da li da »još« ostanu u Crkvi. Uvijek ću se truditi oko bistra vida koji je u stanju da ugleda čudesa tvoje milosti, koja se i danas događaju u Crkvi. Priznajem da ta čudesa jasnije uočavam kod malenih u Crkvi (npr. u Kristine, koja je za vrijeme svoga studija »nasukanim« mladićima zabadava godinu dana u jednom domu prala rublje) nego kod velikih, koji neizbježno uglavnom dobro stoje u građanskom životu. No, možda mi je vid pomućen i afektivno sam raspoložen spram »vlasti« i »moći«.
Moguće je legitimno pjevati hvalospjeve svetoj Crkvi. Ona kroz sva vremena ispovijeda tvoju milost i da si ti iznad svega zamislivog neizrecivo uzvišen. I zato će ona postojati do konca, premda na svršetku očekujem Božje kraljevstvo koje će dokinuti i Crkvu. Ali i malo gorča tužaljka i vapaj za Božjim milosrđem prema Crkvi također slavi tu Crkvu i tvoje milosrđe (Jona; Fratellanza.net).