Rani život Karla Boromejskog čita se kao ilustracija crkvenih zlouporaba: rođen je 1538. u utjecajnoj obitelji u dvorcu Arona na Lago Maggiore. Roditelji su se odlučili za Karlovu kleričku karijeru i dječak je primio tonzuru kada je imao samo devet godina.
Potom je s 12 godina na dužnosti opata bio na čelu devet samostana istovremeno. Nitko nije pitao za kvalifikacije, pa čak ni za zvanje – grofovska obitelj jednostavno je imala nasljedno pravo na te visoko plaćene položaje.
Karlo je studirao pravo u Paviji te u Rim 1559. godine slijedio svog ujaka Giovannija Angela Medicija koji je izabran za papu – Pija IV. Tamo je Karlo imao povlašteno mjesto u kuriji. Ujak Medici imenovao ga je svojim tajnikom, a zatim kardinalom-đakonom. Iako u to vrijeme nije bio svećenik, Karlo je vodio svu vanjsku državnu i crkvenu politiku. Također je odigrao ključnu ulogu u provedbi i zaključivanju Tridentskog koncila 1562./63.
Iznenadna smrt brata Federica, kojeg je volio iznad svega, promijenila mu je život. 24-godišnji Karlo odlučio je postati svećenik. Zaređen je u ljeto 1563. godine. Nekoliko mjeseci kasnije papa ga je postavio na čelo zapuštene Milanske biskupije.
Karla su ubrzo smatrali idealnim biskupom. Osigurao je, primjerice, bolju izobrazbu svećenstva, provodio koncilske odluke i reorganizirao skrb za siromašne. Budući da je svećenstvu zabranio raskošan život, nekoliko ga se puta pokušalo ubiti. Ali stekao je naklonost ljudi jer je živio asketski i pomagao gdje god je vidio da treba.
No, njegova borba za obnovu Crkve nije ostavljala mjesta za ljude drugih vjera – nasilno je progonio protestante i osobe optuživane za čarobnjaštvo.
Kad je u ljeto 1576. u Milanu izbila kuga i poharala grad, Karlo Boromejski osobno se brinuo o bolesnima i umirućima. Dao je uspostaviti javne bolnice i skloništa.
Iscrpljen pastoralnim radom, Karlo umire u Milanu 3. studenoga 1584. u 46. godini života. Papa Pavao V. proglasio ga je svetim 1610. godine (katholisch.de; katholisch.de; fratellanza.net).