Nedavni slučaj „Varteks“, u kojem su se zaposleni našli u egzistencijalno vrlo neizvjesnoj situaciji, sličan je nekim prethodnim slučajevima, kao što su Kamensko, Jadrankamen, Bilokalnik, Uljanik, Agrokor.
Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac
Ovaj slučaj ukazuje na nedorečenosti hrvatskog Zakona o radu, koji nedovoljno štiti ljudsko dostojanstvo gledano s motrišta Socijalnog nauka Crkve. Iako se u zakonu govori o obavještavanju radnika i njihovom suodlučivanju, sadržajno gledano taj aspekt nije u potpunosti razrađen u duhu nauka Crkve i demokršćanskog polazišta. Potreban je potpuniji i razvidniji pristup zaštiti čovjekovog dostojanstva, koji nedvojbeno usvaja stajalište pape Ivana Pavla II. zacrtano još u enciklici „Radom čovjek“ („Laborem excernces“):
„Ako je rad – u mnogostrukom smislu te riječi – obveza, to jest dužnost, u isti mah je i izvor prava radnika. … Čovjekova prava, koja izviru iz rada uklapaju se u najširi snop tih temeljnih prava osobe“.
Na to motrište nastavlja se razmišljanje pape Ivana XXIII. iz enciklike „Mater et magistra“ („Majka i učiteljica“) u kojem se naglašava i pitanje tzv. suodlučivanja radnika:
„Sa zahtjevima se pravde, međutim, ima uskladiti ne samo raspodjela radom stečenih dobara nego i radni uvjeti pod kojima se ta dobra ostvaruju. Čovjeku je naime prirođena potreba da, kad nešto radom proizvodi, smije i suodlučivati u upravljanju i radeći sam sebe usavršavati. … Smatramo da se ne može točno i do kraja odrediti kakvo ima biti to sudjelovanje, što se ima utvrditi radije prema stanju u pojedinim proizvodnim poduzećima. To vrijedi i za privatna i za državna poduzeća.“
Zanimljivo je da u svojoj enciklici „Quadragesimo Anno“ („Četrdeseta godina“) iz 1931. godine, papa Pio XI. naučavao je da je „preporučljivo” da se poduzećima upravlja prema onome što je nazvao „partnerskim ugovorom,” u kojem „radnici i drugi zaposlenici postaju dionici vlasništva ili upravljanja, ili sudjeluju na neki način u podjeli dobiti”.
Važnost suodlučivanja radnika u radu poduzeća istaknuta je i u mnogim drugim dokumentima, pa tako i u dokumentu Drugog vatikanskog koncila „Gaudium et spes“ („Radost i nada“):
„U privrednim poduzećima udružuju se osobe, to jest slobodni i samostalni ljudi, stvoreni na sliku Božju. Zato, uz čuvanje jedinstva uprave, treba raditi na tome da svi aktivno učestvuju u upravi poduzeća i to na način koji valja prikladno odrediti.”
Papa Benedikt XVI. je u enciklici „Caritas in Veritate“ ukazao o potrebi shvaćanja „šire odgovornosti poduzeća“:
„Sve više raste uvjerenje da se pri upravljanju poduzećem ne može voditi računa samo o interesima njegovih vlasnika, nego je nužno ozbiljno uzeti u obzir i sve druge kategorije osoba koje pridonose životu poduzeća: radnike, klijente, dobavljače raznih elemenata za proiuzvodnju, te uključenu zajednicu.“
Neprijeporno je da je sudjelovanje radnika u (su)odlučivanju u poduzećima jedan je od ključnih principa Socijalnog nauka Crkve. Dakle, prema učenju Crkve, radnici nisu samo pasivni izvršitelji poslova, već aktivni sudionici u procesu rada, koji imaju pravo i odgovornost da sudjeluju u donošenju odluka koje utječu na njihovo radno okruženje i uvjete rada.
Vezano uz pitanje radničkog sudjelovanja usko je povezano i pitanje točnog, istinitoga i pravodobnoga obavještavanja radnika o financijskom stanju poduzeća, planovima za budućnost, te o svim mjerama koje mogu imati utjecaj na obavljanje i organizaciju rada. Uprava poduzeća trebala bi povremeno informirati svakog zaposlenog o ovim pitanjima u pisanom obliku, u zakonski propisanim rokovima. Radnici također imaju pravo biti unaprijed i na vrijeme obaviješteni o mogućim odlukama, koje se odnose na poteškoće ili čak zatvaranja poduzeća, kako bi mogli pregovarati o mogućim alternativama i poštenoj nadoknadi. Neprihvatljivo je da radnici, primjerice, doznaju u banci da im plaća nije uplaćena, bez prethodnog upozorenja o mogućnosti takve situacije. Situacije poput one u „Varteksu,” gdje su radnici ostali zbunjeni i neinformirani o stvarnim okolnostima, su neprihvatljive s motrišta čovjekovog dostojanstva. Pravodobno i istinito informiranje ključno je za očuvanje povjerenja između radnika i uprave te za osiguranje pravednih radnih uvjeta.
Informacija treba biti točna, pravovremena i dostupna. Pravo na informiranost temeljno je za ostvarivanje drugih radničkih prava, kao što su sudjelovanje u suodlučivanju i sindikalno organiziranje. Informiranost radnika odražava poštivanje njihovog dostojanstva kao ljudskih bića. Ovo je osnovno načelo Socijalnog nauka Crkve, koje kaže da je radnik subjekt, a ne objekt u radnom procesu. Kada su radnici dobro informirani, mogu donositi odgovorne odluke i aktivno sudjelovati u oblikovanju svog radnog okruženja. To im omogućuje da se osjećaju cijenjenima i poštovanima.
Rečeno nema nikakve veze s marksizmom. Filozofsko utemeljenje tih stajališta nije u „Komunističkom manifestu“ iz 1848. godine, već u papinskim enciklikama, koje razlažu društveni nauk Crkve. Očito je da korporativno upravljanje, načelno gledano, ako se poštuju načela Socijalnog nauka Crkve, treba preusmjeriti od jednoumne usredotočenosti na maksimiziranje povrata za dioničare čak i kada to ide na štetu društva. Takva politika koja zahtijeva zastupanje radnika u upravnim odborima poduzeća poznata je kao „suodlučivanje”, jer stvara strukturu u kojoj predstavnici radnika i kapitala zajednički donose odluke.
Sustav suodlučivanja najčešće se povezuje s Njemačkom, premda slične politike postoje diljem Europe i drugdje. Prema njemačkom zakonu, korporacije s više od dvije tisuće radnika moraju imati polovicu članova svojih nadzornih odbora izabrane od strane zaposlenika, dok one s između petsto i dvije tisuće radnika imaju trećinu članova odbora biranih na isti način. Osim toga, njemački radnici također mogu birati članove radničkih vijeća, koji lobiraju kod poslodavaca o pitanjima koja se pojavljuju na radnom mjestu. Suodlučivanje radnicima daje određenu mjeru prava kontrole bez nužnog pretvaranja u rezidualne vlasnike; omogućuje im glas na radnom mjestu, ali ne mora im garantirati dio profita. A više od polovice država EU-a, plus Norveška – daju radnicima široko rasprostranjena prava da biraju predstavnike na razini odbora u privatnom i javnom sektoru, dok neke daju zaposlenicima više ograničenih prava, uglavnom u državnim tvrtkama. Opseg zastupljenosti radnika varira: najčešći dogovor je da zaposlenici imaju jednu trećinu mjesta u upravnom odboru, iako su u Francuskoj samo jedno ili dva mjesta rezervirana za njih, dok je Njemačka jedina zemlja u kojoj se zahtijevaju neke tvrtke dati zaposlenicima jednaku zastupljenost uz dioničare
Mnogi hrvatski, već pomalo zaboravljeni, slučajevi, uključujući najaktualniji slučaj „Varteks“, pokazuju da političarima, koji se pozivaju na demokršćanstvo, nažalost, nije palo na pamet snažnije ugraditi iznesena razmišljanja u odgovarajući zakon o radu.
Važan čimbenik za održavanje dostojanstva radnika je sindikalno udruživanje. Neprijeporno je da su radnički sindikati iznimno nužan čimbenik društvenog života, jer je dostojanstvo čovjeka često ugroženo upravo na području rada. Crkva kroz svoj socijalni nauk naglašava važnost sindikata. Tako papa Ivan Pavao II. u enciklici „Stota godina“ piše:
„Učiteljstvo priznaje temeljnu ulogu što je obavljaju radnički sindikati, čiji razlog postojanja leži u pravu radnika da oblikuju udruženja ili zajednice da bi štitili vitalne interese ljudi zaposlenih na raznim poslovima. Postojanju i djelovanju sindikata treba davati podršku, jer služe razvitku autentične kulture rada te pomažu radnicima da sudjeluju na potpuno ljudski način u životu poduzeća.
I papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in veritate“ razmatra važnu ulogu i djelovanje sindikata u današnjem društvu. Vrlo jasno iskazuje važnost sindikata i potvrđuje njihov moralni značaj kao organiziranog glasa za radnike. Središnja poruka enciklike je jasna: socijalna i ekonomska politika moraju biti u skladu s potpunom privrženošću socijalnoj skrbi i poštivanju ljudske osobe. Papa takođe ističe odgovornost je za današnje ekonomske uvjete, koji, marginaliziraju toliko ljudi u svijetu:
„Pozivu da se omogući osnivanje udruga radnika sa svrhom zaštite njihovih prava, što ga je Socijalni nauk crkve, počevši s enciklikom „Rerum novarun“, trajno upućivao valja stoga iskazivati počast više no ikad prije, i to kao brzom i dalekovidnom odgovoru na hitnu potrebu za uspostavljanjem novih oblika suradnje na nacionalnoj, ali osobito na međunarodnoj razini.“
Papa Benedikt XVI. jasno uočava da su u današnje vrijeme globalne ekonomije „najozbiljnije ugrožena prava radnika“. U tom pogledu naglašava neprijeporno pravo radnika da osnivaju sindikate te tome valja „iskazivati počast više no ikad ranije“(!). Zanimljivo je da Papa primjećuje da se u svijetu namjerno umanjuje učinkovitost sindikata:
„Sindikalne se organizacije u obavljanju svoje zadaće, zastupanja interesa radnika, suočuju sa sve većim teškoćama; razlog tome je dijelom i činjenica da vlade zemalja poradi ekonomske koristi često ograničavaju sindikalne slobode, odnosno moć pregovaranja koju imaju sindikati. Tradicionalne mreže solidarnosti na taj način nailaze na sve veće zapreke koje je potrebno nadvladavati.“
Na prethodna razmatranja nadovezuje se i pitanje statusa privatnog vlasništva. Iako poštuje opće pravo na privatno vlasništvo, papa Ivan Pavao II. ističe da Crkva „nikada nije podržavala to pravo kao apsolutno i nedodirljivo“, već ga je uvijek shvaćala u širem kontekstu zajedničkog prava svih da se koriste svim stvorenim dobrima. Pravo na privatno vlasništvo podređeno je pravu na zajedničku uporabu i općoj namjeni dobara.
Crkva naglašava da se sredstva za proizvodnju „ne smiju posjedovati protiv rada, a ne mogu se ni posjedovati radi posjedovanja, jer jedini legalni naslov njihova posjedovanja bilo u obliku privatne svojine, bilo u obliku javne ili kolektivne svojine – jest da služe radu i, dosljedno tome, da služe radu i omoguće ostvarivanje prvog načela poretka vlasništva: sveopće namjene dobara i prava na njihovu zajedničku upotrebu.“
Crkva privatno vlasništvo vidi „kao podređeno pravu na zajedničku uporabu, podređeno općoj namjeni dobara“. Načelo o zajedničkoj uporabi dobara proizlazi „iz prava na život i postojanje“. No to se načelo „korjenito razlikuje od programa kolektivizma što ga je marksizam proglasio i „ostvario“, ali „razlikuje se u isti mah i od programa kapitalizma što ga prakticira liberalizam (!) i politički sistemi koji se na nj pozivaju“.
Papa Franjo u socijalnoj enciklici „Fratelli tutti“, polazeći od Socijalnog nauka Crkve, razmatra, među ostalim, i pitanje privatnog vlasništva. Podsjeća, koristeći stajališta pape Ivana Pavla II. iz enciklika „Laborem excernces“ i „Centesimus annus“, „da kršćanska tradicija nije nikada priznala pravo na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno i nedodirljivo i isticala je socijalnu dimenziju svakog privatnog vlasništva.“ Papa smatra da se „pravo na privatno vlasništvo može promatrati samo kao sekundarno naravno pravo“, odnosno da se ono „mora odraziti na funkcioniranje društva“.
U svojoj socijalnoj enciklici „Populorum Progressio“ iz 1967. godine, papa sveti Pavao VI. citira svetog Ambrozija koji kaže: „Ne daješ siromašnom ono što je tvoje, nego mu vraćaš ono što je njegovo. Ti si prisvajao ono što je namijenjeno zajedničkoj uporabi svih. Zemlja pripada svima, a ne samo bogatima”.
U enciklici „Fratelli Tutti” (119) papa Franjo citira svetog Ivana Zlatoustog: „Ne dijeliti svoja dobra sa siromašnima znači krasti od njih i oduzeti im živote. Dobra koja posjedujemo nisu naša, već njihova”.
Može se reći da Socijalni nauk Crkve dijeli privatno vlasništvo na tri razine: ono što je potrebno za preživljavanje, ono što je potrebno za cjeloviti ljudski razvoj i ono što ostaje nakon što su zadovoljene prve dvije razine. Opće dobro zahtijeva da se poštuje pravo svake osobe na osnovne životne potrebe – hranu, smještaj, zdravstvenu skrb, odjeću, itd. Kao što je napisao sveti Pavao VI.u enciklici „Populorum progressio“ „nitko ne smije prisvojiti višak dobara isključivo za svoju vlastitu uporabu dok drugima nedostaje osnovnih životnih potreba”.
Papa Ivan Pavao II. je u enciklici „Laborem Exercens“ rekao: „Kršćanska je tradicija… uvijek shvaćala pravo na privatno vlasništvo u širem kontekstu prava, koje je zajedničko svima za korištenje dobara cijele stvarnosti: pravo na privatno vlasništvo je podređeno pravu na zajedničku uporabu, činjenici da su dobra namijenjena svima“,
Nažalost crkveni nauk o privatnom vlasništvu praktički je odsutan iz opće katoličke svijesti i o tome se u Crkvi premalo govori. Iako papa Franjo danas ponavlja drevnu kršćansku socijalnu doktrinu u kontekstu suvremene ekonomije i društva, ipak, ta doktrina odjekuje u današnjem kontekstu s drugačijom intonacijom, što kod mnogih izaziva nelagodu. Mnogi su skloni ocjenjivati Socijalni nauk Crkve u svjetlu svojih političkih i kulturnih prioriteta, umjesto da procjenjuje svoje političke i kulturne prioritete u svjetlu nauka Crkve. Političke ideologije učinile su mnoge slijepima za istinu. Poduzetnici i poslovni lideri mogu smatrati da socijalni nauk Crkve zadire u njihovo pravo na slobodno poslovanje i maksimizaciju profita. Katolička socijalna doktrina koja zagovara prava radnika i pravednu nadnicu često se sukobljava s interesima kapitala i željom za smanjenjem troškova rada.
Opće (zajedničko) dobro se ne ostvaruje pretvaranjem privatnog vlasništva u zajedničko vlasništvo, već kroz solidarnost, sa sviješću da ništa što je nečije nije doista nečije, nego je darovano i da to treba pravilno iskoristiti. Opće dobro se ostvaruje oblikom brižnog i s ljubavlju ispunjenog solidarnog individualizma, kako to ocrtava Socijalni nauk Crkve. Opća namjena dobara nameće ozbiljne obveze vlasnicima i državi. Vlasnici nisu slobodni koristiti svoja sredstva bez razmatranja društvenih posljedica određene vrste korištenja. Moraju uzeti u obzir opće dobro. Stoga, u ekstremnim slučajevima, država može pravilno intervenirati kako bi spriječile neprikladne izvršbe prava vlasništva. U ekstremnim slučajevima to može uključivati čak i eksproprijaciju (izvlaštenje) privatnog vlasništva, kako naučava papa Pavao VI. u „Populorum progressio“.
Konačno: „Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenljivim okolnostima, uvijek treba paziti na tu opću namjenu dobara. Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove, nego ih treba smatrati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome, nego i drugima. Uostalom, svima pripada pravo da posjeduju dio dobara dovoljan pojedincu i njegovoj obitelji. To je bila misao crkvenih otaca i naučitelja, koji su naučavali da su ljudi dužni pomagati siromahe, i to ne samo od svojega suviška“, stoji u dokumentu „Radost i nada“ – čime i Koncil nedvosmisleno potvrđuje da privatno vlasništvo postoji radi općega dobra, o kojem se, čini se, i u slučaju „Varteks“, nije vodilo dovoljno računa i time ugrozio životni standard mnogih.
Katolički nauk o dostojanstvu rada pruža sveobuhvatan okvir za razumijevanje vrijednosti i svrhe ljudskog rada. On izaziva moderne ekonomske sustave da prioritiziraju ljudsko dostojanstvo, prava i opće dobro, zagovarajući pravedniji i ravnopravniji svijet u kojem svaka osoba može pridonijeti i imati koristi od svog rada (fratellanza.net).