U četvrtak, 5. rujna 2019., tijekom svog putovanja u Mozambik, papa Franjo se sastao s grupom od 24 isusovca, od kojih su 20-orica iz Mozambika, trojica iz Zimbabvea i jedan iz Portugala. Među njima je bio i provincijal Chiedza Chimhanda. Sastanak se održao u Nuncijaturi, a razgovor s Papom trajao je punih sat vremena. Nakon pozdrava provincijala, papa je pozvao isusovce da postave pitanja kako bi započeli razgovor.
“Kako možemo izbjeći pad u klerikalizam tijekom formiranja za svećeničku službu?” – bilo je jedno od postavljenih pitanja, a uputio ga je provincijski tajnik p. Joaquim Biriate. Prijevod Papina odgovora, kojeg je 26. rujna objavila La Civiltà Cattolica, prevodimo u cijelosti:
PAPA FRANJO:
Klerikalizam je prava perverzija/izopačenost u Crkvi (tal. “vera perversione nella Chiesa”). Pastir ima mogućnost ići pred stadom kako bi pokazivao put, biti u sredini stada kako bi vidio što se u njemu događa, a i ostati iza stada kako bi se uvjerio da nitko ne ostane iza njega. Klerikalizam, s druge strane, tvrdi da pastir uvijek stoji pred njim, uspostavlja kurs i kažnjava ekskomunikacijom one koji napuste stado. Ukratko: to je upravo suprotno onome što je činio Isus. Klerikalizam osuđuje, razdvaja, bičuje i prezire narod Božji.
Jednom sam otišao ispovijedati u svetištu na sjeveru Argentine. Nakon mise izašao sam s jednim drugim svećenikom. Gospođa mu je prišla sa slikama i krunicama moleći ga da blagoslovi te predmete. Moj prijatelj joj je objasnio: “Vi ste bili na Misi i na kraju Mise već ste primili blagoslov, dakle, sve je već blagoslovljeno”. No gospođa je nastavila tražiti blagoslov. A svećenik je nastavio u svom teološkom objašnjenju: “Je li sveta Misa Kristova žrtva?”. Gospođa je rekla: “Da”. “Je li to žrtva tijela i krvi Kristove?”. Gospođa je kazala “Da”. “A vjerujete li da je Krist svojom krvlju spasio sve nas?”. Gospođa je odgovorila: “Da”. U tom trenutku svećenik je ugledao svog prijatelja i dekoncentrirao se. A gospođa se odmah okrenula prema meni pitajući: “Oče, hoćete li mi dati blagoslov?”. Zar jadni narod mora moliti za blagoslov!? Klerikalizam se ne obazire na narod Božji.
U Latinskoj Americi ima mnogo pučke pobožnosti i vrlo je bogata. Jedno od objašnjenja fenomena je da se to dogodilo jer svećenici nisu bili zainteresirani, i zato je nisu mogli klerikalizirati. Da, pučka pobožnost ima stvari za ispraviti, ali ona izražava suverenitet svetog Božjeg naroda, bez klerikalizma. Klerikalizam zamjenjuje svećeničko “služenje” sa svećeničkom “moći”. Klerikalizam je uspon i dominacija. Na talijanskom jeziku naziva se arrampicamento (penjanje/veranje).
Služba shvaćena ne kao služenje, već kao “promocija” prema oltaru plod je klerikalističkog mentaliteta. Prisjetit ću se jednog ekstremnog primjera: Đakon znači “poslužitelj”. No, u nekim slučajevima, klerikalizam, paradoksalno, zahvaća upravo “sluge”, odnosno đakone. Kada zaborave da su čuvari službe, tada se pojavljuje želja za klerikalizacijom i “promocijom” prema oltaru.
Izravna posljedica klerikalizma je krutost, grubost, rigidnost. Zar nikad niste vidjeli mlade potpuno rigidne svećenike obučene u crne reverende i kape na glavi u obliku planeta Saturn? Tu iza svih rigidnih klerikalizama stoje ozbiljni problemi. Nedavno sam morao intervenirati u tri biskupije zbog problema koji su se pojavili u tim oblicima rigidnosti, a koji su skrivali neravnoteže i moralne probleme.
Jedna od dimenzija klerikalizma je isključiva moralna fiksacija na šestu zapovijed. Jedanput mi je jedan isusovac, veliki isusovac, rekao da budem oprezan u davanju odrješenja, jer su najteži grijesi oni koji imaju više “anđeoskog” u sebi: ponos, bahatost, vlast… A da su manje ozbiljni oni koji imaju manje “anđeoskog”, poput neumjerenosti i požude. Usredotočuje se na seks i tada se ne daje važnost socijalnoj nepravdi, klevetama, ogovaranjima, lažima. Crkva danas u ovom pogledu treba duboko obraćenje.
S druge strane, veliki pastiri ljudima daju puno slobode. Dobri pastir zna kako voditi svoje stado bez da ih podvrgava pravilima koja ga umrtvljuju. S druge strane, klerikalizam vodi u licemjerje. I u redovničkom životu.
Često pričam slučaj jednog isusovca u formaciji. Njegova majka bila je teško bolesna i znao je da neće dugo živjeti. Živio je u drugom gradu u istoj državi i zbog toga je zatražio od svog provincijala da promijeni mjesto službe kako bi mogao duže ostati s majkom. Provincijal je rekao da će o tome razmisliti pred Bogom i da će mu odgovoriti sutra, rano ujutro prije odlaska. Mladi isusovac tu je noć ostao dugo u kapeli moleći da mu Gospodin dade milost. Ali provincijal, budući da je morao rano otići, zapravo nije puno razmišljao o tome, napisao je sve odgovore na pisma koja je trebao ostaviti i ostavio ih ministru zajednice da ih dostavi sljedeći dan. Među njima je bio i odgovor ovom mladiću. Ministar, budući da je bilo kasno i pomislio je da svi spavaju, stavio je svakome na vrata njegovo pismo. Mladić, koji se noću vratio u sobu iz kapelice, ugleda pismo provincijala i otvori ga. Shvatio je da je datiran na sutrašnji dan. U pismu je stajalo: “Nakon što sam razmišljao, molio, slavio Misu i obavio dugo razlučivanje pred Gospodinom, mislim da biste trebali ostati na ovom mjestu”. Evo: to je klerikalizam, to je licemjerje do kojeg klerikalizam vodi. Mladi isusovac nije izgubio zvanje, ali nikad nije zaboravio to licemjerje. Klerikalizam je u biti licemjernost.
Fratellanza umana (29.09.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana su vlasništvo stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.