Poznata Kölnska deklaracija: Protiv tutorstva – za otvoreni katolicitet (Kölner Erklärung: Wider die Entmündigung – für eine offene Katholizität), potpisana 6. a objavljena 26. siječnja 1989. godine, u kratkim crtama sažima rezerve i goruća pitanja tadašnje (a dijelom i današnje) crkvene situacije. Potpisalo ju je najprije 156, a potom oko 200 profesora teologije koji su time oblikovali nešto poput Who is Who teologije u zemljama njemačkog govornog područja; među njima: Franz Böckle, Johannes Brosseder, Peter Eicher, Heinrich Fries, Ottmar Fuchs, Norbert Greinacher, Johannes Gründel, Bernhard Häring, Friedhelm Hengsbach, Peter Hünermann, Hans Küng, Norbert Mette, Johann Baptist Metz, Dietmar Mieth, Knut Walf, Jürgen Werbick i Hans Zirker. Kasnije im se pridružilo još oko 500 sveučilišnih profesora širom svijeta. Budući da se radi o izrazito vrijednoj i u svijetu dobro poznatoj deklaraciji koja kod nas nikada nije bila prevedena, konačno donosimo njen cjelovit prijevod na hrvatski jezik.
Kölnska deklaracija: Protiv tutorstva – za otvoreni katolicitet
Razni događaji koji su se dogodili u našoj Katoličkoj crkvi navode nas da donesemo sljedeću izjavu. Tri su problematična područja koja nas najviše deprimiraju:
- Rimska kurija naveliko ostvaruje koncept jednostranih biskupskih imenovanja po cijelom svijetu, ignorirajući prijedloge mjesnih Crkava i zanemarujući njihova stečena prava.
- Diljem svijeta kvalificiranim je teolozima u mnogim slučajevima uskraćeno crkveno dopuštenje da mogu predavati. To predstavlja značajno i opasno miješanje u slobodu istraživanja i poučavanja, kao i u dijalošku strukturu teološkog znanja čiju je važnost Drugi vatikanski koncil više puta istaknuo. Dodjeljivanje crkvene dozvole za predavanje zlouporabljava se kao instrument discipline.
- Svjedoci smo teološki krajnje upitnom pokušaju utvrđivanja i pretjerivanja papine naučiteljske ali i sudske nadležnosti, izvan propisanih ograničenja.
Opažanja u ova tri područja čini nam se znakom promjene koja se dogodila u postkoncilskoj Crkvi, u smislu:
- puzajuće strukturne promjene u prekomjernom rastezanju hijerarhije nadležnosti;
- postupnog onesposobljavanja mjesnih Crkava, odbijanja teološke argumentacije i smanjenja područja nadležnosti vjernika laika u Crkvi;
- antagonizma koji dolazi odozgo i koji primjenom disciplinskih mjera pogoršava sukobe u Crkvi.
Uvjereni smo da više ne smijemo šutjeti. Smatramo da je ova izjava potrebna:
- zbog naše odgovornosti za kršćansku vjeru,
- u funkciji vršenja naše službe kao učitelja teologije,
- radi poštovanja svoje savjesti
- i kao znak solidarnosti sa svim kršćanima koje vrijeđaju najnovija zbivanja u našoj Crkvi ili su čak izgubili nadu u nju.
Biskupska imenovanja: upitna uloga nuncija
1. S obzirom na nova biskupska imenovanja koja je Rim izvršio u cijelom svijetu, a posebno u Austriji, Švicarskoj i ovdje u Kölnu, izjavljujemo sljedeće:
Postoje prava stečena tradicijom, pa i kodificirana, glede sudjelovanja mjesnih Crkava, koja su oblikovala povijest Crkve do danas. Ona su dio raznolikog života Crkve.
Ako se mjesne Crkve discipliniraju imenovanjem biskupa ili sličnim intervencijama (poput onih u Latinskoj Americi, Šri Lanci, Španjolskoj, Nizozemskoj, Austriji, Švicarskoj i ovdje u Kölnu) koje se često temelje na lažnim analizama i sumnjama, mjesne Crkve postaju lišene svoje autonomije. Novim rimskim centralizmom guši se otvaranje Katoličke crkve kolegijalnosti između Pape i biskupa, što je bio jedan od središnjih rezultata Drugog vatikanskog koncila.
Vršenje vlasti, kao što je izraženo u novijim imenovanjima biskupa, proturječi bratstvu Evanđelja, pozitivnim iskustvima s razvojem prava na slobodu, kao i kolegijalnosti biskupa.
Trenutna praksa glavna je prepreka ekumenskom procesu.
Glede “slučaja Köln”, smatramo da je skandalozno mijenjati propis kojim se uređuje izbor biskupa tijekom postupka. Na taj je način ozbiljno povrijeđena svijest o ispravnosti postupka.
Ugled i dostojanstvo papinske službe zahtijevaju određenu osjetljivost u odnosu prema moći i prema već potvrđenim pravnim institucijama.
Odabir kandidata za biskupsku službu na odgovarajući način izražava raznolikost Crkve; postupak imenovanja nije privatni Papin izbor.
Uloga nuncijatura danas postaje sve upitnija. Iako su skraćeni kanali komunikacije i osobnog savjetovanja, nuncijatura je sve bliža odijumu obavještajne službe koja često stvara odstupanja tražeći jednostrani odabir informacija.
U novije vrijeme poslušnost Papi, koju su proglasili i zatražili biskupi i kardinali, sve više dobiva izgled slijepe poslušnosti. Crkvena poslušnost u službi Evanđelja zahtijeva spremnost na konstruktivno proturječje (usp. Codex iuris canonici, kanon 212, § 3). Pozivamo stoga biskupe da se prisjete primjera Pavla koji, zadržavajući jedinstvo s Petrom, u pitanju evangelizacije pogana potvrđuje: “u lice mu se usprotivih” (Gal 2,11).
Teološke katedre: za slobodu istraživanja
2. Glede dodjela teoloških katedri i izdavanja crkvenih dozvola za predavanja, izjavljujemo sljedeće:
Moraju se sačuvati teološki opravdana nadležnost i odgovornost mjesnog biskupa, što je dijelom zaštićeno i konkordatima, u pogledu dodjeljivanja ili oduzimanja crkvene dozvole za poučavanje. Biskupi nisu izvršni organi Pape. Trenutna praksa je nesnosna i krši načelo supsidijarnosti u unutarcrkvenim odnosima s obzirom na jasnu nadležnost mjesnog biskupa glede dogmatskih i moralnih pitanja. Rimsko uplitanje u dodjeljivanje ili oduzimanje crkvene dozvole za poučavanje bez prethodnog savjetovanja s mjesnom Crkvom, ili čak uz izričito protivljenje mjesnog biskupa, riskira potkopavanje ustaljenih i pozitivno konsolidiranih područja nadležnosti.
Prigovori protiv crkvene ovlasti, odnosno dodjeljene dozvole za poučavanje, ili čak odluke po tom pitanju moraju biti potkrijepljene argumentima i utemeljene u skladu s priznatim akademskim standardima. Samovolja u ovom području dovodi u pitanje postojanje katoličkih teoloških fakulteta na državnim sveučilištima.
Nisu sva učenja Crkve teološki karakterizirana istim stupnjem sigurnosti i istom težinom. Protivimo se kršenju ove doktrine teoloških stupnjeva sigurnosti ili “hijerarhije istina” u praksi dodjeljivanja ili oduzimanja crkvenog dopuštenja za poučavanje. Pojedinačna moralna i dogmatska detaljna pitanja stoga se ne mogu proizvoljno uvećavati do pitanja identiteta vjere, dok se istovremeno pojedinim moralnim stavovima, izravno povezanima s vjerskom praksom, očito ne pripisuje ista teološka važnost (npr. protivljenje mučenju, rasnoj segregaciji ili iskorištavanju).
Pravo fakulteta i sveučilišta da sami dopunjavaju i odabiru predavača ne smije biti podrivano u potpunosti samovoljnom praksom dodjeljivanja i uskraćivanja crkvene dozvole za predavanje.
Budući da se izbor profesora teologije na sveučilištima vrši na temelju neakademskih kriterija i pod pritiskom gore spomenutih problema, sve to skupa znači gubitak ugleda teologije u sveučilišnoj sferi.
Moralno učenje: uloga savjesti
3. Konačno, što se tiče nedopustivog pokušaja uvećavanja nadležnosti papinskog učiteljstva, izjavljujemo sljedeće:
Nedavno je u obraćanjima teolozima i biskupima Papa povezao doktrinu regulacije rođenja s temeljnim istinama vjere poput Božje svetosti i otkupljenja po Isusu Kristu, bez ikakvih referenci na stupanj sigurnosti i i raznolikost važnosti crkvenih izjava, tako da se kritičari Papina nauka o kontroli rađanja suočavaju s osudom da “napadaju temeljne strukture Crkvenog nauka”, pa čak i za padanje u zabludu zbog pozivanja na dostojanstvo savjesti, u pogreške glede “uzaludnosti križa Kristova”, “otajstva Boga” i zanemarivanja “ljudskog dostojanstva”. Papa koristi pojmove “temeljna istina” i “božanska objava” kao potporu krajnje specifičnom nauku koji se ne može temeljiti ni na Svetom pismu ni na tradiciji Crkve (usp. Govori od 15. listopada i od 12. studenog 1988.).
Postojeća kontekstualnost između istina – na koju se Papa poziva – ne znači, međutim, da su sve jednake ili da su jednake važnosti. Tako Drugi vatikanski koncil kaže: „Kad se doktrine međusobno uspoređuju, ne treba zaboraviti da unutar katoličke doktrine postoji redoslijed ili ‘hijerarhija’ istina, prema različitim načinima na koji su povezani s temeljima kršćanske vjere” (Dekret o ekumenizmu, br. 11). Također se moraju poštivati različiti stupnjevi sigurnosti teoloških iskaza i ograničenja teološke spoznaje u medicinsko-antropološkim pitanjima.
Čak je i papinsko učiteljstvo prepoznalo dostojanstvo teologije da ispituje argumente za teološke tvrdnje i norme. To dostojanstvo ne smije se narušiti zabranom slobode misli i govora. Znanstveno ispitivanje zahtijeva argumentaciju i komunikaciju.
Pojedinačna savjest nije posrednički zastupnik papinskog učiteljstva, kao što bi se moglo učiniti na temelju navedenih adresa. Umjesto toga, Učiteljstvo je u svom tumačenju istine vezano uz individualnu savjest vjernika. Neutralizirati napetost između doktrine i savjesti znači negirati dostojanstvo savjesti.
Mnogi su ljudi u Crkvi uvjereni da norma o kontracepciji iz enciklike Humanae Vitae iz 1968. godine predstavlja usmjerenje koje ne nadomještava odgovornost vjerničke savjesti. Među ostalim i mnogi biskupi – uključujući i njemački episkopat u svojoj Königsteinerskoj deklaraciji (1968.) – i moralni teolozi su smatrali da je ovo stajalište mnogih kršćana ispravno jer su uvjereni da se dostojanstvo savjesti ne sastoji samo u poslušnosti, već i u odgovornosti. Papa, koji tako često govori o ovoj odgovornosti kršćana na području svjetovnog djelovanja, ne bi smio sustavno zanemariti ovo pitanje u tako ozbiljnoj točki. Žalimo i zbog intenzivne fiksacije papinskog učiteljstva na ovom problematičnom području.
Zaključak
Crkva je u službi Isusa Krista. Ona se, stoga, mora oduprijeti neprestanoj kušnji zlouporabe njegova Evanđelja Božje pravde, milosrđa i vjernosti pribjegavajući sumnjivim oblicima dominacije kako bi zaštitila vlastitu moć. Koncil je shvaća kao putujući Božji narod i kao živi odnos vjernika (communio). To, dakle, nije opkoljeni grad koji je obzidan i koji još više podiže svoje bastione, snažno se braneći od onoga iznutra i izvana.
S pastirima Crkve, na temelju našeg zajedničkog svjedočenja, dijelimo mnoge brige o Crkvi u suvremenom svijetu. Pružanje zaštite siromašnim Crkvama, oslobađanje bogatih Crkava iz zamki i promicanje jedinstva Crkve ciljevi su koje razumijemo i za koje se zalažemo.
Teolozi koji su u službi Crkve istodobno su, međutim, dužni javno kritizirati kada crkvena vlast pogrešno koristi dodijeljenu moć, čime proturječi svojim ciljevima, ugrožavajući postignuti napredak u ekumenizmu i unazađujući otvaranje koje je pokrenuo Koncil.
Papa tvrdi da je u službi jedinstva. Stoga je njegov posao pomiriti strane u situaciji sukoba: to je, premda pretjerano, učinio glede Marcela Lefebvrea i njegovih sljedbenika, unatoč činjenici da su iz temelja ispitivali Naučiteljstvo. S druge strane, njegov posao nije zaoštravati sukobe od sekundarne važnosti izmičući bilo kakavom pokušaju dijaloga, o njima jednostrano odlučivati pribjegavajući instrumentima Učiteljstva, niti ih učiniti elementom diskriminacije. Ako Papa intervenira u područjima izvan svoje službe, ne može zahtijevati poslušnost u ime katoliciteta. Tada mora očekivati proturječnost.
Potpisnici:
Annen (Chur), Anzenbacher (Mainz), Artadi (Fribourg), Auer (Tübingen), Bachl (Salzburg), Bakker (Amsterdam), Bauer (Graz), Baumann (Reutlingen), Baumeister (Mainz), Baumgartner (Fribourg), Baumgartner (Regensburg), Becker (Mainz), Bernasconi (Genestrerio), Biesinger (Salzburg), Bitter (Bonn), Blank (Saarbrücken), Böckle (Bonn), Brantschen (Fribourg), Brieskora (München), Broer (Siegen), Brosseder (Köln), Brox (Regensburg), Bucher (Eichstätt), Busse (Duisburg), Cornélis (Nijmegen), Dautzenberg (Giessen), Deissler (Freiburg), Denzler (Bamberg), Domann (Luzern), Döring (München), Eicher ( Paderbon), Eid (Bamberg), Emeis (Osnabrück), Feifel (München), Feidman (Münster), Feneberg (Weingarten), Friedler (Freiburg), Friedli (Fribourg), Fries (München), Fuchs (Bamberg), Füglister (Salzburg), GarijoGuetnbe (Münster), Gasser (Chur), Goergen (München), Gollinger (Heidelberg), Görg (München), Grasmück (Bamberg), Grainacher (Tübingen), Gross (Tübingen), Gruber (Craz), Gründel (München), Haag (Luzern), Haarsma (Nijmegen), Hainz (Frankfurt), Halkes (Nijmegen), Halter (Chur), Hasenhüttl (Saarbrücken), Häring (Gars am Inn), Haring (Nijmegen), Heinzmann (München), Hengsbach (Frankfurt), Hoffmann (Frankfurt ), Hoffmann (Bamberg), Hoffmann (Freiburg), Holderegger (Fribourg), Huizing (Nijmegen), Hunold (Tübingen), Hübner (Eichstätt), Hünermann (Tübingen), Imbach (Fribourg), Irsigler (Bamberg), Jendorff (Giessen), Kaczynski (München), Karrer (Fribourg), Keel (Fribourg), Keller (München), Kessler (Frankfurt), Kirchhofer (Chur), Klauck (Würzburg), Knobloch (Mainz), Kollmann (Dortmund), Korff (Münster ), Köhler (Tübingen), König (Graz), Küng (Tübingen), Lang (Paderborn), Langer (Beč), Lengsfeld (Münster), Logister (Tilburg), Löning (Münster), Maisch (Freiburg), Merks (Tilburg), Mette (Paderborn), Metz (Münster), Meyer (Luzern), Mieth (Tübingen), Missalla (Essen), Molinski (Wuppertal), Müller (Lucern), Neuner (München), Nikolasch (Salzburg), Nocke (Duisburg), Oberlinner (Freiburg), Ohlig (Saarbr ükken), Ollig (Frankfurt), Pesch (Mainz), Pfürtner (Marburg), Poulssen (Tilburg), Raske (Frankfurt), Rauh (Augsburg), Reifenberg (Bamberg), Reiterer (Salzburg), Richter (Münster), Rolfes ( Kassel), Rolinck (Münster), Rombold (Linz), Schelbert (Fribourg), Schenke (Mainz), Schillebeeckx (Nijmegen), Schilling (Manchen), Schladoth (Münster), Schleinzer (Salzburg), Schlemmer (Passau), Schlater ( Siegen), Schmid (Weingarten), Schmeed (Gars am Inn), Schneider (Mainz), Scholl (Heidelberg), Schulz (Passau), Schweizer (Tübingen), Sebott (Frankfurt), Seeliger (Siegen), Seidl (München), Selvatico (Fribourg), Siller (Frankfurt), Simonis (Würzburg), Spichtig (Chur), Stachel (Mainz), Steinkamp (Münster), Stendebach (Saarbrücken), Stenger (Innsbruck), Teichtweier (Würzburg), Türk (Niirnberg), Van Damme (Fribourg), Venetz (Fribourg), Vergauwen (Fribourg), Volz (Speyer), Walf (Nijmegen), Weger (München), Weimar (Münster), Werbick (Siegen), Wermelinger (Fribourg), Repeater (Liederbach) , Wiederkehr (Luzern), Wieland (Tübingen), Willems (Nijmegen), Wohlmuth (Bonn), Zeller (Mainz), Zenger (Münster), Zerfass (Würzburg), Zinke (Weingarten), Zirker (Duisburg), Zwergel (Kassel).
Ispunjenje u pontifikatu pape Franje?
Kölnska deklaracija bila je pravi prasak za tadašnje vodstvo Crkve. Ivan Pavao II. ju je ignorirao, a Rimska kurija relativizirala praveći se da je to “lokalni proces”. No deklaracija je izazvala toliku buru da je na razgovor s Papom u Rim pozvan i tadašnji predsjednik Njemačke biskupske konferencije Karl Lehmann. Deklaracija je upamćena godinama što govori i činjenica da ju 30 godina kasnije spominje i umirovljeni Rimski biskup Benedikt XVI.
Ipak, promatrajući pontifikat pape Franje čini se da on neke stvari vidi drugačije od svojih prethodnika. On smatra da je decentralizacija korisna i neophodna, što je posve u skladu s potpisnicima Kölnske deklaracije iz 1989. godine: “Ne mislim isto tako da se od papinskog učiteljstva treba očekivati da pruži konačne i cjelovite odgovore na sva pitanja koja se tiču Crkve i svijeta. Nije uputno da papa zamjenjuje mjesne biskupe u razlučivanju svih problematika koje se javljaju na njihovim teritorijima. U tom smislu primjećujem nužnost da se pristupi zdravoj «decentralizaciji»” (Papa Franjo, Evangelii gaudium, 16) (fratellanza.net).