Koloseum je najveća građevina koju su stari Rimljani ikada izgradili. Nije bio u funkciji 1000 godina prije nego što se počelo misliti da su Rimljani ondje namjerno poklali kršćane. Patka. Pa ipak, na Veliki petak pape predvode Put križa u Koloseumu. Gudrun Sailer opisuje zašto je to još uvijek tako.
Gudrun Sailer
Nebitno vidite li ga već izdaleka kako se nazire kada mu prilazite putem Via dei Fori Imperiali, Koloseum će vas oduševiti kad stanete ispred njega. Četiri moćne etaže, od toga tri arkadne, kroz koje blješti sunce jer je unutrašnjost razrovana. Okrenete pogled unatrag, 50 metara prema gore, i shvatite zašto je to najposjećeniji spomenik u Italiji (ne u svijetu, postoji i Kineski zid).
Koloseum je oličenje nečega. Čega? To nije tako lako shvatiti kao što bi se moglo pomisliti. Jer je ovoj gigantskoj građevini u 2000 godina postojanja nekoliko puta davano novo značenje.
Jasno, Flavijev amfiteatar, kako su ga zvali Rimljani, predstavlja romanità, staru svjetsku prijestolnicu Rim, koja je oblikovala univerzalne vrijednosti civilizacije. Koloseum je zapravo bio hram zabave u kojem su se odvijale krvave igre, životinje protiv životinja, životinje protiv ljudi, ljudi protiv ljudi. No ti su spektakli pokušavali stabilizirati rimski sustav. Držali su narod mirnim jer su se dobro zabavljali, simbolično su zabranjivali ono što je strano, a prikazivali su imperij. Zvijeri koje su napadale jedna drugu u areni dovođene su iz svih dijelova svjetskog carstva: bikovi, pantere, slonovi, slično i ljudi za borbe, egzotični ratni zarobljenici otpremljeni su u Rim da potom ovdje nastupaju.
Kruha i igara – cement rimskog društva
A publika? Bila je sastavljena od “građana Rima”, a Rim je kao carstvo bio vrlo mješovit. Ljudi su na igre hrlili iz cijelog svijeta, koje su zatim gledali, sjedeći poredani po rangu. Na vrhu, sa slabom vidljivošću: žene i drugi siromašni ljudi. Ulaz je bio besplatan, ali tko je krivo sjeo, bio je kažnjen. Gigantski krug amfiteatra predstavljao je sliku dobro organiziranog svjetskog carstva, u kojem je svatko vidio druge i znao gdje mu je mjesto. Redovi gore, zvijeri u areni. Iznad Rimljani, ispod stranci: Gladijatori i borci protiv životinja gotovo nikad nisu bili rimski građani.
Od Tertulijana saznajemo da su i mnogi kršćani uživali u igrama, zbog čega ih je kršćanski pisac korio. Slično tome, Augustin je osudio prisustvovanje igrama kao nedostojanstveno. Nijedan od njih nije napisao ništa o tome da su kršćani namjerno ubijani u areni. Koloseum kao mjesto kršćanskog masovnog mučeništva atribucija je koja se pojavljuje tek tisućljeće kasnije.
Zgrada je u međuvremenu postala kamenolom, skladište, gnojište, razbojnička jazbina i konačno rezidencija plemićke obitelji Frangipane, koja je jedan dio posjeda iznajmljivala, a drugi pretvorila u utvrdu, gdje su se ponekad ojađeni pape skrivali od neprijatelja (mjesto njihova boravka u Lateranu nije bio daleko). Zatim, oko 1490. godine, na scenu je stupilo laičko bratstvo (bratovština), koje je posebno koristilo amfiteatar kao religijsko mjesto.
U oronulom Koloseumu od tada se tijekom korizme uvijek postavljala Kristova muka. Ljudi su stajali dolje u areni u kojoj su se nekoć borili gladijatori, u redovima su bila postavljena mjesta Muke Gospodnje, a kao na Putu križa izvođači su se pomjerali od scene do scene. Bratovština je izgradila malu crkvu – također kao kulisu – u kojoj se i danas slavi misa: S. Maria della Pietà al Colosseo. Tako je kršćanska uporaba antičkog stadiona po prvi put postala arhitektura, materijalno učvršćena stvarnost. Bilo je to 1517. godine, godine u kojoj je jedan njemački redovnik navodno pribio 95 kontroverznih teza na crkvena vrata u dalekom Wittenbergu.
100 godina kasnije, Europa je bila drugačija. Budući da su pape morali prikazati Rim kao jedino središte kršćanstva u borbi protiv reformacije, mučeništva su postala zanimljiva. Bila su već istaknuta u Rimu, no stari mučenici više nisu bili dovoljni. Rani svjedoci vjere traženi su i pronalaženi posvuda, u katakombama, bazilikama i drevnim građevinama (ili onome što je od njih ostalo). Godine 1586. obrazovani kardinal Cesare Baronio izradio je prvi martirologij. Godine 1591. Antonio Galloni u djelu “Traktat o instrumentima za mučenje” u urednim gravurama prikazuje način na koji su Rimljani, kako se smatralo, mučili mase kršćana do smrti, kuhajući ih u ulju, zakapajući ih žive, bacajući da ih kidaju zvijeri.
Obična zemlja postaje sveta zemlja
Od 1650. nadalje zgrada se smatra mjestom mučenika par excellence u kršćanskoj rimskoj književnosti. Neuredno tlo iznad bivše arene bilo je sveto tlo, natopljeno krvlju ranih kršćana, cijeli Koloseum postaje relikvijar na otvorenom. Strukturno to označiti bilo je goruće pitanje za barokne pape. Godine 1696. Carlo Fontana planira unutar Colosseuma izgraditi moćnu crkvu mučenika. Bila bi to rotonda s kupolom koja se trebala nadviti nad ruševinama ogromnog amfiteatra. Mučenici su trebali takoreći ustati iz arene i trijumfirati nad poganima na davno srušenim tribinama. Novac je, međutim, nestao. Borba papa protiv novih pogana, Turaka, zadržala je da Koloseum ostane Koloseum.
Novo doba, novi papa: 1750. godine Benedikt XIV. dao je u amfiteatru postaviti Put križa. To je realizirao sveti franjevački misionar Leonardo di Porto Maurizio, koji je živio u samostanu na Palatinu blizu Koloseuma i tjedno posjećivao Papu. Via Crucis kao živopisan, tjelesno-duhovni oblik pobožnosti na tragu Kristove muke bio je vrlo važan za franjevce, a Leonardo je postupno stvorio stotine Puteva križa, od kojih je najvažniji onaj u Koloseumu. 14 svetih slika na mramoru poredao je uz rub drevne arene, postale su dio vjerske pučke pobožnosti u Rimu. Jedna od tih slika vraćena je u Koloseum 2017., ostale su pohranjene u depou.
Budući da je Pavao VI. ponovno predvodio Via Crucis Velikog petka u Koloseumu 1964., ta se tradicija opet vratila. Često se kaže da je to najljepša pobožnost u crkvenoj godini koju nudi Rim. Kršćanska prenamjena Koloseuma dio je njegove povijesti, jer ova građevina neminovno pripada svakoj epohi Rima i svaka ju epoha koristi, kao stadion, kao kamenolom, kao foliju ili kao “orijentir”. Povijesna stvarnost mučeništva koje se tamo dogodilo ostaje nejasna. No Crkvi je stalo do kršćanskih mučenika današnjice. Brojniji su od onih pod najokrutnijim rimskim carevima. Kako papa Franjo često naglašava: 3. tisućljeće broji više od 3. stoljeća. Svake godine na Veliki petak, Koloseum u Rimu spominje i ove današnje mučenike. Bezvremenski, bez mjesta, klasično (katholisch.de; fratellanza.net).