Foto: ©Alexander – swtock.adobe.com
„Upoznati Boga, pravoga Boga, znači dobiti nadu. Mi koji smo oduvijek živjeli s kršćanskim pojmom Boga i navikli smo se na njega, gotovo smo prestali primjećivati da posjedujemo nadu koja proizlazi iz stvarnog susreta s tim Bogom“ – papa Benedikt XVI., „Spe salvi“
Krešimir Cerovac
Advent je vrijeme iščekivanja, introspekcije i duhovne pripreme za dolazak Krista. Ovo sveto razdoblje poziva vjernike da promišljaju o dvojnom aspektu Kristove prisutnosti: o skromnosti Njegova rođenja u Betlehemu i slavnom povratku na kraju vremena. Advent je poziv na unutarnju transformaciju, na preobražaj vjerničkih srca kako bi bili spremni dočekati Krista ne samo kao povijesnu osobu, već kao živu stvarnost u njihovom životu. U središtu Adventa nalazi se NADA, temeljna kršćanska vrlina koja čovjeka uzdiže iznad svakodnevnih poteškoća i usmjerava prema vječnom horizontu Božjih obećanja.” To je nada koja ne proizlazi iz prolaznih uspjeha, već iz pouzdanja u Božju ljubav i vjernost. U kršćanskoj teološkoj misli nada je jedna od teoloških kreposti koja je ravnopravna vjeri i ljubavi. Često se teolozi usredotočuju na vjeru i ljubav, ali zanemaruju nadu. Advent vjernike, i sve ljude dobre volje, poziva da se s vjerom i nadom pripreme za susret s Kristom, čije rođenje donosi svjetlo u tamu i otvara put prema vječnosti. Nada u adventskom razdoblju nije prolazan ili površan osjećaj. To je duboka i transformativna sigurnost da je, unatoč životnim izazovima, Bog vjeran i prisutan.
Kroz Došašće vjernici su pozvani na duboko preispitivanje svojih srca i misli, oslobađajući se strahova, tjeskoba i unutarnjih predrasuda kako bi se otvorili preobrazavajućoj snazi Božje ljubavi. Na taj način mogu istinski doživjeti pravo značenje ovog svetog razdoblja: vrijeme iščekivanja, čežnje i pripreme za dolazak Krista. Došašće nije samo nostalgično prisjećanje na povijesni događaj, već razdoblje ispunjeno proročkom nadom i obećanjem. To je poziv na hrabro suočavanje s nepravdama u svijetu i na predano zalaganje za pravednije, suosjećajnije društvo. U tom duhu, Došašće postaje vrijeme prihvaćanja onih koji su marginalizirani, pokazivanja solidarnosti s onima koji pate i konkretnog djelovanja vođenog ljubavlju prema bližnjima. Usred užurbanosti i buke svakodnevice, lako je zaboraviti duboki smisao Došašća. No, ovo vrijeme poziva vjernike da zastanu, otvore srca i dopuste nadi i vjeri da preobraze njihov život i svijet oko njih.
Došašće pruža izvanrednu priliku za promišljanje o nadahnjujućoj enciklici „Spe salvi“ („U nadi spašeni”) pape Benedikta XVI., koju je objavi 2007. Početkom Došašća, a u kojoj kao moto koristi Pavlove riječi iz Poslanice Rimljanima: „Ta u nadi smo spašeni“ (Rim, 8:24), ističući ključnu ulogu nade u životu vjernika. On poručuje: „Nada je, zaista, središnja riječ biblijske vjere – tako da se čini kako se u određenim ulomcima riječi „vjera“ i „nada“ slobodno mogu jedna drugom zamijeniti.“
Ova enciklika nudi duboko promišljanje o kršćanskoj nadi koja se ne temelji na prolaznim ljudskim uspjesima, već na čvrstom povjerenju u Boga. U kontekstu Došašća, vjernici su pozvani obnoviti tu nadu, koja ih vodi kroz nesigurnosti i izazove života, usmjeravajući ih prema vječnoj sreći obećanoj u Kristu.
Temeljna misao enciklike je: „Svijet bez Boga je svijet bez nade. Samo Bog može učiniti pravdu. A vjera nam daje sigurnost da On to i čini. Slika Posljednjeg suda nije u prvom redu slika užasa već slika nade; za nas možda čak slika nade od presudnog značenja.“
Filozof Friedrich Nietzsche, kojeg papa Benedikt XVI. spominje u enciklici, naziva nadu „krepošću slabih”.Međutim za Papu ona predstavlja jedno od središta kršćanskog života. Jedna od ključnih tvrdnji enciklike jest da je čovjek spašen darom nade. Danas se često primjećuje beznađe i izgubljenost u raznim aspektima ljudskog života, a na takvo ozračja nerijetko utječu i sami kršćani. Stoga Papa poziva članove Crkve, kao i sve ljude dobre volje, na obnovu i osnaživanje kršćanske nade. Ta nada ima moć nadvladati pesimizam, nihilizam i druga negativna usmjerenja koja nagrizaju moderni svijet. Kršćanska nada ukorijenjena je u odnosu s Kristom. Dakle, kršćaninova nada upućuje na izvor nade, koji je u Bogu. Ona, dok traje u svakodnevnom zemaljskom postojanju, neprestano upućuje prema radosti i punini vječnog života. Kroz nju vjernici pronalaze snagu za prevladavanje izazova, svjedočeći svjetlo i optimizam čak i u najmračnijim vremenima: „Bog je temelj nade i to ne bilo koji bog, već Bog koji ima ljudsko lice i koji nas je ljubio do kraja: svakog od nas pojedinog te čovječanstvo u cjelini. Njegovo kraljevstvo nije neki nestvarni drugi svijet, smješten u neko sutra koje nikad neće doći. Njegovo kraljevstvo je nazočno tamo gdje ga ljudi ljube i gdje njegova ljubav do nas dopire.“
Papa Benedikt XVI. ističe da samo kršćansko shvaćanje nade može spasiti svijet od razarajuće moći ideologija i od opasnih mesijanskih očekivanja koja se često polažu u politiku. Kršćanska nada, duboko ukorijenjena u vjeri u Krista, nudi nešto što nadilazi prolazne iluzije i obećanja ovoga svijeta. Kršćani su stoga pozvani biti „poslanici nade i za druge“. To znači ne samo živjeti nadu osobno, već je dijeliti s drugima i svjedočiti je kroz konkretna djela ljubavi, pravde i solidarnosti. Nada, kako Papa naglašava, nije puko individualno pitanje; ona ima širi domašaj koji obuhvaća društvo i cijeli svijet: „Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge. To je aktivna nada, u kojoj se borimo …da stvari pođu prema svjetlijem i humanijem svijetu.“
Ako je tako, onda kršćani imaju ogromnu odgovornost svjedočiti svoju vjeru i nadu u svijetu koji traži tračak nade. Papa Benedikt XVI. poziva na povratak kršćanskom opredjeljenju koje naglašava važnost spasenja cijele zajednice, a ne samo pojedinca. Istinska nada, kako ističe, ne može biti sebično usmjerena isključivo na vlastito spasenje dok zanemaruje potrebe i spasenje drugih. Takva nada nije autentična, jer je pravo kršćansko očekivanje duboko ukorijenjeno u solidarnosti, brizi za bližnje i težnji za zajedničkim dobrom.
Papa potvrđuje sveopći pogled na čovječanstvo i podsjeća da nitko nije spašen sam, već u zajedništvu s drugima. Njegova vizija nade obuhvaća cijelo čovječanstvo, naglašavajući univerzalnost Božjeg spasenjskog plana. Tvrdi: „Kao kršćani ne bismo se nikada smjeli pitati samo kako se ja sam mogu spasiti. Morali bismo se isto tako pitati: što mogu učiniti da i drugi budu spašeni…?”
Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici dotiče se pitanja nade u kontekstu patnje, ističući kako je patnja poseban životni trenutak u kojem se uči kako se nadati. „Sigurno da treba poduzeti sve da trpljenja bude što manje“, piše Papa, ali to ne znači bježanje od patnje. Umjesto toga radi se o sposobnosti prihvaćanja patnje i pronalaženja njezina smisla kroz povezivanje s Kristom, koji je patio s neizmjernom ljubavlju prema čovječanstvu. Papa također ukazuje na važnost duhovnog sazrijevanja kroz iskustvo patnje, gdje se nada ne gasi, već jača ujedinjenjem s Božjim planom. Posebnu pozornost daje ulozi mučenika u povijesti Crkve. Oni su, kako ističe, ljudi koji su se odvažili suprotstaviti silama ideologija i njihovim represivnim mehanizmima. Svojom smrću, mučenici su svjedočili vjeru i obnavljali svijet, pokazujući snagu nade koja ne poznaje granice, čak ni pred smrću. Takav primjer nadahnjuje vjernike da i u vlastitim trpljenjima pronađu put prema dubljoj povezanosti s Bogom i izvornoj nadi koja nikada ne razočarava.
Enciklika „Spe salvi““ nije puko pobožno razmatranje, već filozofski i teološki snažan argument u kojem papa Benedikt XVI. dublje promišlja o ključnoj temi koju je otvorio u svom glasovitom govoru u Regensburgu 2006. Godine. Prosvjetiteljski raskid između vjere i razuma, ističe papa, predstavlja jedan od najvažnijih uzroka suvremenog očaja i gubitka nade. U „Spe salvi“ Benedikt XVI. pokazuje kako je upravo kršćanska nada, temeljena na povezanosti vjere i razuma, odgovor na najdublje ljudske čežnje. Kršćanska nada nadilazi ograničenja materijalizma i nihilizma, pružajući smisao ljudskoj patnji i stremljenju. Ova enciklika stoga poziva na obnovu dijaloga između vjere i razuma, jer samo zajedno mogu ponuditi čovječanstvu put iz očaja prema pravoj radosti i nadi u spasenje.
„Razum stoga treba vjeru da bi prispio svojoj punini: razum i vjera trebaju jedno drugo da bi ostvarili svoju pravu narav i svoje poslanje.“ Vjera bez razuma, kaže Papa, dovela je do obeshrabrujuće rascjepkanosti, svodeći vjeru na neki oblik privatne predrasude ili osobnog hobija, dok je razum bez vjere doveo do očaja koji je prerušen u napredak. Poruka je jasna: „Velika nada može biti samo Bog koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može ponuditi i dati ono što sami svojim silama ne možemo postići. To da nam se ona daje kao besplatan i nezaslužen dar spada u sastavni dio te nade. …. Samo nam Njegova ljubav omogućuje da iz dana u dan budemo vedra duha i ustrajni, ne gubeći polet nade, u svijetu, koji je, po svojoj naravi, nesavršen.“
Papa Benedikt XVI. misli da „možda danas mnogi odbacuju vjeru jednostavno zato jer im se vječni život ne čini nečim privlačnim i poželjnim“ i skreće pozornost da je „sadašnja kriza vjere prije svega kriza kršćanske nade“. Nada je preoblikovana u „vjeru u napredak“. Stoga se čini „da razum i sloboda sami od sebe jamče novo savršeno ljudsko društvo. Ipak, oba ta ključna pojma – „razum“ i „sloboda“ – prešutno su tumačena kao nešto što je u kontrastu sa sponama koje čovjeka vežu uz vjeru i Crkvu ….“
Encikliku treba čitati, prije svega, kroz prizmu kritike lažnih nada: od revolucionarnih ideja još iz Kristova doba, neuspjelog pokušaja Francuske revolucije da uspostavi prevlast razuma i slobode, Europe prosvjetiteljstva, pogrešne ideje o ljudskom napretku pomoću znanosti, pa do uništavajućih posljedica marksističkih „rješenja“, a gdje se je uvijek zanemarivala duhovna dimenzija ljudskog bića.
Papa također kritizira ideju da se ljudski napredak može postići isključivo znanošću i tehnologijom, ukazujući na njihova ograničenja kada su lišeni etičkog i moralnog vodstva. Jedan od najjačih primjera lažne nade, prema Benediktu XVI., leži u marksističkoj ideologiji, koja je obećavala oslobođenje čovjeka kroz društvenu revoluciju, ali je rezultirala uništavajućim posljedicama, uključujući masovne represije i dehumanizaciju. Encikliku „Spe salvi“ treba čitati, prije svega, kroz prizmu kritike lažnih nada koje su kroz povijest obećavale spasenje, ali su se pokazale neodrživima i razočaravajućima. Papa Benedikt XVI. analizira niz takvih lažnih obećanja, od revolucionarnih ideja prisutnih još u Kristovo doba, preko neuspjelog pokušaja Francuske revolucije da uspostavi prevlast razuma i slobode, do Europe prosvjetiteljstva koja je vjerovala u apsolutnu moć razuma, a zanemarila duhovnu dimenziju ljudskog bića.
Enciklika se posebice naglašeno bavi pitanjem molitve: „Prvo i osnovno mjesto učenja nade je molitva. Kada me nitko više ne sluša, Bog me i dalje sluša. Kada više ne mogu nikoga da mi pomogne … on mi može pomoći.“
Međutim, ne smije se zaboraviti, upozorava Papa, da „moliti ne znači sići s pozornice povijesti i povući se u privatni kutak sreće.“
Papa Benedikt XVI. zaključuje: „Ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Treba onu sigurnost da može slobodno reći: Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjosti ni budućnosti, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. Ako ta apsolutna ljubav postoji, sa svojom apsolutnom sigurnošću, tada – i samo tada – čovjek je „otkupljen“ što god da ga određenim životnim okolnostima zadesilo. To je ono što mislimo kad kažemo: Isus Krist nas je „otkupio“. Po njemu smo postali sigurni da Bog postoji, Bog koji nije daleko „prapočelo“ svijeta, jer je njegov jedinorođeni Sin postao čovjekom te o njemu svatko može reći: U vjeri živim u Sina Božjega koji me je ljubio i predao samog sebe za mene“.
Suvremeni svijet suočava se s mnogim problemima. Ljudi gube nadu. Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici „Spe Salvi“ napominje potrebu za nadom koja je istovremeno realistična i eshatološka. Nadati se ne znači sanjati o utopijskom svijetu. Život će i dalje imati svoje teškoće i patnje. Ljudi trebaju prihvatiti stvarnost života, ali ne gubiti nadu. Trebaju znati značenje prave nade, koja je samo u Bogu. Samo nam Bog može dati trajnu nadu jer je On izvor sve prave ljubavi, radosti i nade. „Jednostavno rečeno: čovjek treba Boga, inače će ostati bez nade.“ (fratellanza.net).