Pepelnicom započinje korizma. Da bismo razumjeli značenje ovog razdoblja, potrebno je ispitati različite pretkoncilske i pokoncilske liturgije
Alberto Maggi
Prije liturgijske obnove, posipanje pepelom bilo je praćeno sumornim riječima: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti, prema Gospodinovim riječima čovjeku grešniku sadržanima u Knjizi Postanka (3,19). S ovim pogrebnim upozorenjem, u kojem potpuno izostaje novost evanđeoskog navještaja, počinjalo je razdoblje pokore i posta, odricanja, žrtve i mrtvljenja, više usmjereno na Veliki Petak nego na Uskrsnu Nedjelju.
Danas je obred pepeljenja popraćen Isusovim pozivom: „Obratite se i vjerujte Evanđelju“ (Mk 1,15). Prve riječi koje je Krist izgovorio, prema Evanđelju po Marku, poziv su na promjenu, u trajnom procesu obnove koji mora biti pokretač vjerničkog života. A vjerovati u evanđelje znači usmjeriti svoje postojanje prema dobru drugoga.
Čovjek nije prah i neće se vratiti u prah, već je dijete Božje, i zato ima život takve kvalitete da ga nazivamo vječnim, ne toliko zbog trajanja, neodređenog, već zbog kvalitete, neuništivosti, sposobnosti da pobijedi smrt, kao što je Isus zajamčio: „ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 8,51; 11,25).
Značenje korizme leži u ova dva različita teološka pristupa. Isus nikada nije pozivao na pokoru, mrtvljenje – tih riječi nema u njegovom učenju –, a još manje na žrtvovanje. Naprotiv, govorio je upravo suprotno: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“ (Mt 9,13; 12,7). Ono što Bog prvenstveno traži nije kult usmjeren prema njemu (žrtva), već ljubav prema drugima (milosrđe).
Žrtve i pokore usredotočuju čovjeka na njega samog, na vlastito duhovno savršenstvo, i ništa ne može biti opasnije i ubojitije od ovog prijevarnog ponašanja, koje zavarava osobu da se približava Bogu, dok u stvarnosti služi samo udaljavanju od ljudi. Pavao iz Tarza, koji je kao fanatični farizej bio uvjereni zagovornik svih ovih pobožnih praksi, nakon što je upoznao Isusa otišao je tako daleko da je u Poslanici Kološanima napisao da takvo ponašanje nema nikakve vrijednosti, samo zasićuje tijelo (Kol 2,23), i zato se ne ustručava nazvati ga otpadom (Fil 3,8).
Stoga korizma nije vrijeme mrtvljenja, već oživljavanja. Isus ne sječe stablo koje ne donosi plod, već dohranjuje zemlju dajući mu novu snagu (Lk 13,8), jer nije došao slomiti napuknutu trsku ili ugasiti stijenj što tinja (Mt 12,20), nego osloboditi u čovjeku uspavane energije ljubavi i otkriti mu nove, originalne i kreativne oblike opraštanja, velikodušnosti i služenja koji podižu kvalitetu ljubavi kako bi je uskladili s ljubavlju Onoga koji živi i tako doživjeli Uskrs ne samo kao puninu života Uskrsloga, već i kao puninu vlastitog života.
Kao što su seljaci krajem zime posipali zemlju pepelom nakupljenim za hladnoga vremena kako bi joj dali novu snagu, tako je i Riječ Gospodnja sposobna uliti ljudima novu energiju (illibraio.it; vatican news; fratellanza.net).