Krešimir Cerovac
Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih snagom Božjom središnja je misao u kršćanskom naučavanju i jedinstveno je obilježje, koje postoji samo u kršćanstvu i judaizmu. Uskrsnuće Isusa Krista predstavlja temeljnu dogmu kršćanske vjere, ali njegovo značenje seže mnogo dublje od samog religijskog uvjerenja. Kroz prizmu kozmičke perspektive, Uskrsnuće postaje simbol univerzalne transformacije, obećanje novog života i obnove cjelokupne stvarnosti. Ono, u svojoj biti, označava pobjedu nad smrću i donosi nadu u vječni život ne samo za pojedinca, već i za cijelu Božju kreaciju.
„Priznavanje Isusova uskrsnuća za kršćanina je izraz sigurnosti u istinitost onih riječi koje izgledaju kao kakav lijep san: Ljubav je jaka kao smrt“, navodi kardinal Joseph Ratzinger u svom „Uvodu u kršćanstvo“ (UK). Kršćanska vjera ispovijeda da je Isusovo uskrsnuće, koje se dogodilo nakon smrti na križu u subotu, najvjerojatnije 14. dana mjeseca Nisana oko 30. godine, povijesni događaj, ali i događaj koji nadilazi povijest i ima kozmički smisao. Utjelovljenje Sina Božjeg i njegov zemaljski život dogodilo se u punini vremena: „A kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga…“ (Gal 4,4). Uskrsnuće ima dakle dvostruku dimenziju: ono je događaj i misterij. Suština Uskrsnuća jest da je ljubav jača od smrti.
Biblijski nauk o stvaranju obuhvaća i zamisao novog stvaranja, kako je rečeno: „Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti“ (Iz 65,17). Također postoji i obećanje „novog neba i nove zemlje“ (2Pt 3,13). Međutim, mnogi apokaliptički tekstovi u Bibliji govore o mogućoj propasti svijeta: „Jer nebeske zvijezde a ni Štapci neće više sjati svjetlošću, pomrčat će sunce ishodeći i mjesec neće više svijetlit“ (Iz 13,9-10). Ili: „Ali će doći dan Gospodnji kao lopov, u taj dan će nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći“ (2Pt 3,10).
U okviru doktrine konačnog uskrsnuća Crkva vjeruje da slavni Isusov drugi dolazak (Paruzija) neće obuhvatiti samo opće (univerzalno) uskrsnuće i suđenje ljudima, već i pročišćenje i obnovu materijalnog svijeta u kojem je čovjek središte Božjeg stvaranja.
„Crkva, u koju smo u Kristu svi pozvani i u kojoj po Božjoj milosti postižemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi kad dođe vrijeme obnove sviju i kad se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnovi i cijeli svijet, koji je tijesno spojen s čovjekom i po njemu dolazi do svoje svrhe“, naglašava se u koncilskom dokumentu „Svjetlo naroda“ („Lumen gentium“). Sveto pismo govori o diskontinuitetu između sadašnjeg svemira i budućeg proslavljenog svijeta: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja uminu…“ (Otk,21:1). Pritom se ne misli na trajno uništenje prvotno stvorenoga materijalnog svijeta. Očito je da treba razlikovati ljudsku povijest od kozmičke povijesti. Kad se govori o svršetku svijeta, onda „riječ svijet ne znači prvenstveno fizikalnu građu kozmosa, nego svijet ljudi, ljudsku povijest; ovim se izrazom želi, dakle, neizravno reći da će ovaj oblik svijeta, svijet ljudi, jednom završiti, a to određuje i izvršuje Bog“, napisao je kardinal Joseph Ratzinger u „Uvodu u kršćanstvo“. Kristovo spasiteljsko djelo ne uključuje, dakle, samo nadvladavanje nesklada između grijeha i smrti, a koje proizlazi iz praiskonske ljudske neposlušnosti prema Bogu, već također i konačnu proslavu svemira stvorenog od Boga. „Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svijeta, izobličenog grijehom. No, poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost“, govori Koncil u dokumentu „Radost i nada“ („Gaudium et spes“).
U vezi s Isusovim ponovnim dolaskom postavlja se pitanje hoće li se to dogoditi istodobno s kozmološkim završetkom svemira, odnosno s predvidivim nestankom uvjeta za život u svemiru ili na Zemlji? Može li se Kristov drugi dolazak uopće povezivati samo s nekom kozmičkom katastrofom? Hoće li Bog dozvoliti potpuno uništenje svemira onako kako ga naslućuje znanost? Hoće li Paruzija imati bilo kakvi utjecaj na ostatak svemira? U raspravi o budućnosti svemira uspoređivanje teološkog pogleda i pogleda prirodnih znanosti suočava se s ozbiljnim poteškoćama. Biblijsko shvaćanje svršetka svijeta ne podudara se s okončanjem uvjeta, koji omogućuju život na Zemlji, niti se podudara s globalnim završetkom svemira. Sveti Toma Akvinski čak tvrdi da svemir jednom pozvan u postojanje, neće ni imati svršetak. Sveti Augustin u svom djelu „O Božjoj državi“ upozorava na riječi Svetog pisma: da će „nebesa iščeznuti s velikom lomljavom“, odnosno da će se „počela u ognju rastopit“, no uskrsli to neće osjetiti jer „pošto postanu besmrtni i nepropadljivi neće se bojati ni ognja onoga izgora“.
„Naime, pošto se završi taj sud, nestat će ovo nebo i ova zemlja, kad počnu opstojati novo nebo i nova zemlja. Ovaj će svijet iščeznuti promjenom stvari, a ne posvemašnjom propašću. Stoga i apostol kaže: Jer prolazi vanjski oblik ovog svijeta. Htio bih da budete bez briga“, opisuje sveti Augustin. Dakle, iščezava oblik, a ne narav. „Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost“.
U Svetom pismu, kozmos i čovjek nisu odvojeni entiteti, koji su potpuno različiti, već su povezani na način da čovjekova egzistencija ne može biti odvojena od kozmosa. Na temelju suvremenih spoznaja znanosti ne može se precizno predvidjeti kraj svemira, iako različiti kozmološki modeli nude različite vizije njegovog kraja. Neki modeli sugeriraju vječitu ekspanziju i otvorenost svemira, dok drugi govore o mogućem kolapsu i zatvorenoj strukturi svemira. Važno je razlikovati kraj povijesti (finis) od svrhe povijesti (telos) kada se govori o svršetku svijeta. Kod pojave Paruzije ti se koncepti podudaraju i postaju jedno. Prema poznatom isusovcu Teilhardu de Chardinu, Paruzija će se dogoditi kada čovječanstvo, dosegnuvši određenu kritičnu točku kolektivne zrelosti, izazove iskru duhovne transformacije između Neba i Čovječanstva. On vjeruje da će svijet biti spreman za Paruziju kada se proces duhovne transformacije materije, zemlje i svijeta prema božanskom završi. Protestantski teolog Jürgen Moltmann ističe da je čovjek uvijek bio povezan s prirodom, te da bi bilo neobično govoriti o njegovom spasenju i vječnoj sreći bez uključivanja odnosa čovjeka s prirodom koja mu je pomogla ostvariti to spasenje.
„Krist uskrsnućem dakle prelazi iz stanja smrti u drugi život onkraj vremena i prostora“, piše u Katekizamu Katoličke Crkve. Postavlja se pitanje je li razumno i odgovorno vjerovati u stvarnost Isusova uskrsnuća od mrtvih? Za mnoge ljude osporavanje uskrsnuća proizlazi iz osjećaja da jedan takav događaj, koji je očito u suprotnosti s uobičajenim ljudskim iskustvom, potrebno potvrditi ne samo povijesnim svjedočenjem kršćana, već i vlastitim iskustvom stvarnosti s Bogom. Ljudi zaista ne ustaju iz mrtvih, ne pojavljuju se, a zatim opet nestaju. I zato i jaki povijesni slučaj i svjedočenje milijuna kršćana mnoge ljude neće uvjeriti u uskrsnuće, ako nemaju za to potvrdu u vlastitim iskustvu realnosti s Bogom. Međutim, ako prihvatimo Isusa kao Boga, koji je postao tijelom (kako kaže 1. Timoteju 3,16), koji se upleo u ljudsku povijest te poslužio kao način da čovječanstvo spozna Boga, tada se povijesni događaji moraju promatrati iz drugačije perspektive. Umjesto postavljanja pitanja kako prihvatiti takav nadnaravni događaj kao uskrsnuće, trebamo se zapitati ima li uskrsnuće smisla ako pretpostavimo da je istinito.
Neprihvaćanjem činjenice da se Bog može pojaviti u ljudskoj povijesti na neki nadnaravni način uništava se pravi smisao života. A temelji za vjerovanje u čuda dani su uostalom već u prvom retku Biblije: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Post, 1:1). Nema nikakve sumnje: ako je Isus trebao priopćiti stvarnost vječnog i duhovnog života, ako je trebao posvjedočiti da je trijumfirao nad smrću i zlom, tada je njegovo uskrsnuće svakako ključ cijele te poruke. „Novi svijet, koji je na svršetku Biblije predočen u slici konačnog Jeruzalema, nije utopija, nego zbilja kojoj, u vjeri, idemo ususret“ (UK). O tome kršćani trebaju hrabro svjedočiti. Na kraju, pitanje o smislu uskrsnuća nije samo pitanje povijesne autentičnosti, već dublje pitanje o značenju Božjeg djelovanja u svijetu i ljudskom iskustvu.
Kristovo uskrsnuće od mrtvih, zajedno s obećanjem uskrsnuća u Kristu koje je dano ljudima, predstavlja mnogo više od samo znaka Očeve radosne ljubavi prema svome Sinu i Njegove spremnosti za oprost svih grijeha. To je također Očeva vječna potvrda stvorenog svemira, izražavajući Njegovu želju da manifestira gospodstvo nad stvorenim ne putem uništenja ili poniženja, već kroz prihvaćanje i afirmaciju njegove unutarnje stvarnosti, podižući ga u Kristu do punine slave i ljepote. De Chardin je naglašavao da Krist nije došao samo da spasi ljudska bića, već i da Zemlju spasi. Kad ga je jedan kritičar upitao: „Što pokušavate učiniti? Čemu sva ta priča o atomima i molekulama kada govorite o Isusu Kristu?“, njegov odgovor je bio:„Pokušavam formulirati kristologiju koja je dovoljno velika da uključi Krista jer Krist nije samo antropološki događaj, već i kozmički fenomen“. Uskrsnuće ne samo da daje novu budućnost ljudima, već i Zemlji, čovjekovom fizičkom planetu.
U skladu s kršćansko vjerom, Krist – Božja Riječ, koja je bila predodređena da se utjelovi, označava kraj i vrhunsku svrhu svemira. Drugim riječima, od samog svog početka svemir teži prema svojoj konačnoj savršenosti u Isusu Kristu, Božjoj vječnoj Riječi koja se utjelovila, odnosno prema Uskrslom Gospodinu svega stvorenoga. Sveti Pavao često naglašava da čovjek nije samo spašen po Kristu već i stvoren u Kristu: „Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo…“ (Kol 1,16). Svemir u cjelini može se promatrati kao neka vrsta živog bića, koje je stvoreno, oživljeno, održavano i dovedeno do eshatološke savršenosti djelovanjem Božje Riječi, koja je tijelom postala. Može se reći da će cijeli materijalni svijet biti „produhovljen“ i uključen u slavnog Isusa Krista po Duhu Svetomu. Vrhunac ovog procesa, kako u ljudskoj tako i u kozmičkoj sferi, jest konačno uskrsnuće, ostvareno snagom onoga koji je vječan. Na novoj zemlji i u novom nebu bit će prisutna Božja radost, blagoslov i njegovo blagostanje, jer će Bog prebivati sa svojim narodom i živjeti usred njih zauvijek.
„Jednog dana, svi će – u čijem srcu pobijedi ljubav – sagraditi s Kristom novi svemir, u kome neće biti rušenja materije,u kojem će »otrt Bog svaku suzu«“ (Otk, 7:17), napisao je isusovac Josip Weissgerber u knjizi „Osnovni zakon svemira“. Uskrsnuće ima duboki eshatološki značaj. Ono anticipira konačnu obnovu svih stvari, kada će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji i uvesti novo nebo i novu zemlju. Uskrsnuće tako postaje preteča nove stvarnosti u kojoj će pravda, ljubav i mir vladati zauvijek.
Kozmičko značenje Uskrsnuća otvara vrata dubokom duhovnom razumijevanju Božje prisutnosti u svemiru te potiče pojedinca i društvo da žive u skladu s Božjim ljubavnim i transformacijskim planom. „Krist je na križu proživio dvije stvari, tako suprotne, a združene u jedno: siromaštvo svoga ljudskoga bitka i puninu svoga predanja Ocu, to jest misterij Božje udaljenosti i Božje blizine“, napisao je Juan Alfaro u „Teologiji ljudskog napretka“. „Isus kaže: Ja sam istinska novost. Tko se u me pouzdaje, ima udjela u smislu cjeline usprkos raspadu i smrti, premda će Sunce ugasnuti, i Zemlja zalutati u svemiru, a svemir se izgubiti u zračenju“ (Arnold Benz, „Budućnost svemira“) (fratellanza.net).