Foto: © kna/Cristian Gennari/Romano Siciliani
Krešimir Cerovac
U Vatikanu je 3. i 4. ožujka održana međunarodna konferencija Papinske akademije za život pod naslovom „Kraj svijeta? Krize, odgovornosti, nade“. Ovaj jedinstveni interdisciplinarni skup okupio je dobitnike Nobelove nagrade, planetologe, fizičare, biologe, paleoantropologe, teologe i povjesničare kako bi zajedno promislili o najhitnijim izazovima čovječanstva.
Papa Franjo obratio se sudionicima snažnom porukom napisanom s bolesničke postelje, 26. veljače, iz rimske bolnice Gemelli. Istaknuo je višestruke krize koje pritiskaju svijet – ratove, klimatske promjene, energetske izazove, epidemije, migracije i tehnološke pomake. Obraćajući se 150 akademicima iz brojnih zemalja, uključujući ratom pogođenu Ukrajinu, upozorio je da „tehnologija sama neće spasiti čovječanstvo” od ‘polikrize’ koja obilježava današnjicu“. Pojmom ‘polikriza’ označio je mnoštvo međusobno povezanih problema – antagonizme, krize, nekontrolirane procese i sveopću nesređenost – koji zajedno čine primarnu prijetnju. Dodao je: „Prihvaćanje utilitarističke deregulacije i globalnog neoliberalizma podvrgava nas zakonu jačega kao jedinom mjerilu – zakonu koji oduzima čovjeku njegovu ljudskost.“
Naglasio je da „ispletenost ovih ključnih pitanja, koja zahvaćaju različite dimenzije života, zahtjeva novo promišljanje sudbine svijeta i našeg razumijevanja stvarnosti.“
Kao prvi korak, pozvao je na preispitivanje vlastitih postupaka „s većom pažnjom prema našem poimanju svijeta i kozmosa“. Drugi korak jest „pažljivo osluškivanje doprinosa znanosti“, pri čemu vjernici „ne smiju ostati nepomični, sputani sigurnostima, navikama ili strahovima“. Upozorio je: „Ako ozbiljno ne analiziramo svoj otpor promjenama – kao pojedinci tako i kao društvo – nastavit ćemo ponavljati iste pogrješke, čak i nedavnim krizama. Pandemiju Covida smo na neki način „rasipali“; mogli smo dublje raditi na preobrazbi savjesti i društvenih navika“.
Kao primjer osluškivanja znanosti, papa Franjo je spomenuo rad francuskog isusovca i paleontologa Pierrea Teilharda de Chardina: „Njegov pokušaj –djelomičan i nedovršen, ali hrabar i nadahnujući – ozbiljno je ušao u dijalog sa znanošću, primjenjujući transdisciplinarnost“.
Bio je to „rizičan put, koji ga je naveo da se zapita: „Mora li netko izazvati promjenu, baciti kamen u ribnjak, čak i pod cijenu ‘stradanja’, da bi se stvari pokrenule?“.
Bacanje „kamena u ribnjak” simbolizira stvaranje valova – remećenje samozadovoljstvai i izazivanje ustaljenih sustava. papa smatra da je takav poremećaj ponekad nužan za prevladavanje inercije, iako ga mnogi ne prihvaćaju:
„Tako je Teilhard pokrenuo promišljanja usmjerena na odnose i međusobnu povezanost svih stvari, stavljajući homo sapiensa u bliskost s cijelim sustavom života.“
Na taj je način, kazao je, Teilhard de Chardin „pokrenuo svoja promišljanja usredotočena na kategoriju odnosa i međusobne povezanosti svih stvari, smještajući homo sapiensa u blisku vezu s cijelim sustavom živih bića.
Zanimljivo je da papa Franjo u svojoj poruci spominje Teilharda de Chardina, koji je prije stotinjak godina došao u sukob sa službenim crkvenim učenjem. Teilhard je, nastojeći približiti kršćanstvo vremenu obilježenom evolucionizmom, marksizmom i egzistencijalizmom, pokušao pomiriti i uskladiti Sveto pismo s teorijom evolucije. Svoju je viziju temeljio na tumačenju milijardama godina dugog razvoja svemira kao smislenog procesa usmjerenog prema točki ‘Omega’, koju je identificirao kao ‘kozmičkog Krista’. Iako formalna rehabilitacija Teilharda de Chardina nije nikad provedena, neizravno su to svojim izjavama u više prilika učinili, uz papu Franju, i pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.
U poruci međunarodnoj konferenciji papa Franjo sa žaljenjem je primijetio da su multilateralni pristupi rješavanju svjetskih problema posljednjih desetljeća ozbiljno oslabljeni, a od nekih i odbačeni: „Nažalost, svjedoci smo postupne irelevantnosti međunarodnih tijela oslabljenih kratkovidnim stavovima usmjerenim na pojedinačne i nacionalne interese“.
Na to ga je, čini se, potaklo povlačenje Sjedinjenih Država Amerike iz Pariškog sporazuma, koji obvezuje potpisnike na borbu protiv klimatskih promjena. Ipak, pozvao je na ustrajnost u zalaganju za „učinkovitije svjetske organizacije, ovlaštene da osiguraju globalno opće dobro, uklone glad i siromaštva te jamče temeljna ljudskih prava.“
Time se „promiče multilateralizam koji ne ovisi o promjenjivim političkim okolnostima ili interesima nekolicine, već djeluje trajno i učinkovito – hitan zadatak za cijelo čovječanstvo.“
Odbijanje multilateralnih sporazuma, smatra papa Franjo, predstavlja ozbiljan izazov za globalnu zajednicu. To ne samo da ugrožava napredak u rješavanju globalnih problema, već i potkopava temelje međunarodne suradnje i prava. Napuštanje klimatskih sporazuma, kao što je Pariški sporazum, može značajno usporiti napredak u borbi protiv globalnog zatopljenja.
Papa Franjo je također pozvao na duboko osluškivanje – ne samo znanstvenih dostignuća, već i moralnih i duhovnih dimenzija kriza. Pozivajući se na temu Jubilejske godine, napisao je: „Nada nije pasivno čekanje u rezignaciji, već gorljivi put prema istinskom životu.”
Skup „Kraj svijeta? Krize, odgovornosti, nade“ je otvorio ključna pitanja današnjice, ističući međusobnu povezanost ekoloških, društvenih, političkih i duhovnih kriza s kojima se suočava suvremeni svijet. Sudionici su naglasili kako se rješenja ne mogu temeljiti isključivo na tehnološkom napretku, već zahtijevaju duboku moralnu, etičku i duhovnu obnovu. U svjetlu globalnih izazova, odgovornost svih aktera – političkih, znanstvenih, religijskih i civilnih – postaje presudna. Potrebno je graditi mostove suradnje, osnažiti solidarnost i poticati kulturu dijaloga kako bi se oblikovala budućnost utemeljena na pravdi, miru i održivosti. Unatoč krizama, poruka nade ostaje ključna: svijet nije osuđen na propast, već je pozvan na obnovu. Svaka kriza može postati prilika za novi početak ako se s njom suočimo odgovorno, uz uvažavanje dostojanstva svakog čovjeka i očuvanje zajedničkog doma – našeg planeta (fratellanza.net).