Kršćanstvo i socijalno pitanje

Neke osobe smatraju da kršćanstvo u svojoj biti postavljeno tako da ne može rješavati socijalna pitanja. Tvrde kako kršćanstvo nikako ne može fizički pomoći onome tko je obespravljen, nego mu samo može tupiti kako će zbog patnje biti nagrađen u raju.

Kritika koja bi ukazivala na inertnost kršćanstva pri rješavanju tih pitanja bila bi umnogome na mjestu. Kršćani su često tijekom povijesti razmišljali isključivo o individualnoj, a ništa o socijalnoj bijedi čovjeka. Teologija i Crkva su se više brinule o niskosti i bijedi grijeha ljudskog individuuma, negoli o poniženju, porobljenosti i bijedi čitavih slojeva. Osjećala se obveza za ljubav prema bližnjem, ali ne i prema političkom prosvjećivanju i akciji. To zakazivanje Crkve pred društveno-političkim problemima uvelike je pridonijelo diskreditaciji vjere u Boga, što je rezultiralo time da je s francuskom revolucijom ateizam po prvi put u povijesti postao politički program.

Prečesto je vladajuća religija bila religija vladajućih, a potlačene je više tješila onostranošću nego im pomagala. Socijalni su principi kršćanstva opravdavali postojanje jedne vladajuće i jedne podčinjene klase, čime se opravdavalo antičko ropstvo i srednjovjekovno kmetstvo. Komunistički manifest je objavljen 1848., a tek se 1891. javila prva papina socijalna enciklika – Rerum novarum Leona XIII. Protestantske su se pak Crkve, koje su imale snažnu poziciju na sjeveru Europe, tome pridružile još kasnije, jer su u socijalnom pogledu bile uvelike paralizirane povezanošću prijestolja i oltara, isprepletenošću religije, politike i privrede u kapitalizmu u usponu, ortodoksno-pijetističkom pobožnošću spasenja duše, te političko-religioznim odgojem za građanske vrline kakve su red i mir, a protiv svake promjene društvenog poretka.

Ipak, kako je to uvijek u kršćanstvu, postojale su iznimke koje opravdavaju obraz Crkve. Zanimljivo je i indikativno u tom pogledu Marxovo pismo upućeno Engelsu iz 1869., u kojem pod dojmom putovanja zapadnom Europom piše: „Na ovom putu kroz Belgiju, sa zadržavanjem u Aachenu, te s vožnjom uz Rajnu, uvjerio sam se da valja energično istupiti protiv popova, pogotovu u katoličkim krajevima. U tom ću smislu djelovati preko Internacionale. Ti psi (npr. biskup Kettler u Mainzu, popovi na Dusseldorfskom kongresu, itd.) koketiraju gdje je to zgodno s radničkim pitanjem. Zapravo smo 1848. radili za njih, jer samo oni uživaju plodove revolucije u doba reakcije.“ Ovaj nam odlomak pokazuje da se Marx, kao niti ostali ateisti koji osporavaju socijalni angažman Crkve, nikada nisu ozbiljno bavili biblijskim razumijevanjem Boga i čovjeka, niti poukom Isusa Krista, te se zato ne razumiju u socijalne principe kršćanstva.

Kršćanstvo, naime, u sebi sadrži jednu snažnu kritičku struju, jednu želju za promjenom, bunt protiv nepravde. Ono je daleko od nekakvog flegmatičnog čekanja drugog života, na što često nailazimo u istočnjačkim religijama. To se itekako osjetilo i u praksi, pa su tako kršćanski impulsi bili od najvećeg značenja za socijalno poboljšavanje uvjeta nižih slojeva u antici i srednjem vijeku, kao i za seljačke ratove. 

Kao što se vidi iz Marxovog citata, u 19. su stoljeću društvene reforme, koje je Marx htio na silu postići revolucijom, nemalim dijelom predložili i provodili odgovorni kršćanski političari i klerici. Kasnije će nosioci oporbe režimima nacionalsocijalizma i komunizma u značajnom dijelu biti aktivni kršćani. Isto vrijedi i za pokrete za mir i emancipaciju u SAD-u u 20. st., te za nacionalnu neovisnost u Africi i Južnoj Americi. Neomarksist Ernst Bloch kaže da takvi impulsi glede društva dostojna čovjeka mogu i u budućnosti obnavljati lice kršćanstva, te ga konačno promijeniti „do prepoznatljivosti“ (responder; vatican news; fratellanza.net).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.