Marš mira u Sarajevo, 1992.

Foto: Biskup don Tonino Bello uputio se u Sarajevo unatoč teškoj bolesti 1992. godine

La marcia della pace a Sarajevo – 1992

Biskup Antonio (Tonino) Bello (Alessano, 18. ožujka 1935. – Molfetta, 20. travnja 1993.) pokrenuo je u ljeto 1992. apel za konkretan doprinos miru i pravdi u Bosni i Hercegovini nenasilnom inicijativom. Organizaciju preuzimaju Beati costruttori di pace (Blaženi graditelji mira). Nakon višemjesečnih priprema, oko 500 pacifista odlučuje 6. prosinca 1992. isploviti iz Ancone. Cilj je stići u Sarajevo, grad koji je već devet mjeseci pod opsadom, i biti tamo 10. prosinca na Međunarodni dan ljudskih prava.

Nakon referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine, održanog od 29. veljače do 1. ožujka 1992. – na kojemu je glasovalo 63.7% građana (bosanski Srbi su najvećim dijelom bojkotirali referendum), od kojih je 99.7% bilo za neovisnost – BiH je 3. ožujka proglasila neovisnost od Jugoslavije. Potom je, između ostaloga, od 6. travnja uslijedila opsada grada Sarajeva. Srpske snage držale su glavni grad BiH okupiranim sve do listopada 1995. godine.

U vrijeme opsade i blokade Sarajeva i rata u BiH mnogi su ljudi u Europi i svijetu pozivali na mir i molili, a jedna međunarodna skupina pacifista, pretežno Talijana, usudila se na nešto hrabro i do tada neviđeno: krenuti na Marš mira u Sarajevo [La marcia della pace a Sarajevo].

Padovanska udruga Beati costruttori di pace [Blaženi graditelji mira], koju je predvodio dijecezanski svećenik don Albino Bizzotto, pokrenula je 1992. inicijativu Nenaoružani u Sarajevo [Disarmati a Sarajevo] koju su već imali kao naslov i rubriku u rujanskom broju svog časopisa. Bila je to inicijativa otvorena za sve one koji im se, zastupajući načela nenasilja, žele pridružiti u mirnom pohodu u glavni bosanski grad i tako, barem na nekoliko dana, prekinuli njegovu ratnu opsadu. Započeli su sloganom “100 000 u Sarajevu”, kojeg su kasnije – svjesniji da je hrabrih mirotvoraca manje – prepravili u realističniji slogan “I ja u Sarajevu” [“Anch’io a Sarajevo”].

Odazvalo se stotinjak vjerskih i civilnih udruga, uključujući Arci, Acli, Pax Christi i Associazione per la pace.

Izravnu akciju podržao je politički prijedlog koji je izradio profesor Antonio Papisca sa Sveučilišta u Padovi, a čiji je cilj bio mehanizme odlučivanja Ujedinjenih nacija (UN-a), viđenog kao međunarodno tijelo koje više nije super partes, zamijeniti s Ujedinjenim nacijama (ili diplomacijom) naroda, izgrađenima odozdo, u kojima bi okosnica bile najpriznatije humanitarne organizacije. Profesor Papisca razjašnjavao je političke motive takve inicijative u stupcima raznih novina.

Kako bi se 500 odazvanih osoba pripremilo za inicijativu mirovnog pohoda okupiranom Sarajevu, organizirane su vježbe tehnika izravnog nenasilnog djelovanja te primjeni metode konsenzusa u suradnji s Rete di Formazione alla Nonviolenza [Mreža za obuku o nenasilju] u Bologni, Rimu, Napulju i Torinu. Stvorene su “skupine afiniteta” od po 10-ak ljudi, svaka sa službenim govornikom za kojeg su glasovali članovi, a sve kako bi se ubrzali komunikacija i procesi donošenja odluka. Kampanja se u potpunosti samofinancirala prikupljanjem sredstava, uključujući i kampanju prigovora na vojne troškove te pomoć igrača Padove.

Don Bizzotto je u listopadu 1992. godine napravio istražno putovanje u BiH, sastavši se sa zamjenikom gradonačelnika grada, predstavnikom međunarodnog mirovnog centra Ibrahimom Spahićem i još ponekim političkim vlastima. Prihvaćena je molba za intervenciju koja je dogovorena za tjedan između 7. i 13. prosinca 1992. godine. Cilj je bio stići u Sarajevo 10. prosinca, na Međunarodni dan ljudskih prava. U međuvremenu, dio talijanskog desničarskog tiska optužio je pokret za “lijenost” i “suživot s krvnicima”.

Unatoč brojnim pritiscima talijanske vlade da odustanu, 496 ljudi, starih između 18 i 72 godine, iz 8 različitih zemalja (velika većina Talijana, 43 Španjolca, desetak Engleza i pet japanskih monaha) otplovit će iz Ancone, podijeljeni u 36 manjih skupina. Među njima su 18 liječnika i 18 medicinskih sestara, parlamentarci Eugenio Melandri, Martino Dorigo, Chicco Crippa, Paolo Zanini i Galileo Guidi, novinar Tg3 Raniero La Valle, esejist Gianfranco Bettin, dopisnici: Avvenirea, Giuliano Ragno, Manifesta, Mario Boccia, Avvenimenta, Michele Gambino i Famiglia Cristiana, Alberto Chiara, dehonijanac Angelo Cavagna, franjevački kustod asiškog samostana fra Nicola Giandomenico, biskup dijeceze Ivrea Luigi Bettazzi (jedini danas živi talijanski biskup koji je sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu i jedini danas živi potpisnik Pakta iz katakombi za siromašnu Crkvu koja služi) i duhovni vođa marša biskup Molfette Tonino Bello, predsjednik Pax Christi Italia (1985.-1993.). Talijanski zastupnik Roberto Formigoni, nakon što im je pružio podršku, u posljednjem će trenutku odlučiti da ne ide, dok će zastupnik Giovanni Bersani samostalno doći do karavane u Splitu te će ih pratiti do Kiseljaka.

Polazak je zakazan za večer 7. prosinca 1992. u Anconi, gdje ih čeka trajekt Liburnija, hrvatske tvrtke Jadrolinija. Svaki sudionik ponio je sa sobom hranu i vodu za četiri dana. Karavan se sastoji od deset autobusa, dva vozila hitne pomoći iz regije Veneto i zelenog minibusa koji predvodi kolonu.

Putovanje je bilo vrlo turbulentno, zatekla ih je rijetko viđena oluja, brod je riskirao brodolom, agencija Ansa javlja u noći da je brod nestao. Ipak, sljedeće večeri s gotovo dvanaest sati kašnjenja, konačno su uplovili u Split. Karavana odmah nastavlja prema Makarskoj gdje odsjeda u bivšem hotelu. Sljedećeg dana stiže do kontrolne točke Kiseljak, udaljene 30-ak kilometara od Sarajeva, gdje je na dva dana zaustavljaju srpske vlasti. Borave u školi koju im je ponudio lokalni načelnik.

11. prosinca u 17 sati, nakon dugih pregovora i odbijanja bilo kakve oružane pratnje trupa Ujedinjenih nacija, uspjeli su ući u Sarajevo. Skupinu od deset osoba, među kojima je bio i novinar Alfio Nicotra, dočekuje potpredsjednik okruga Ilidža (zapadni dio grada u rukama Srba), zapovjednik Velibor Veselinović, koji ih zadržava u području pod njegovom kontrolom. Ostali su dospjeli do područja u rukama Muslimana te nakon noći provedene u školi, sljedećeg dana sudjeluju u raznim inicijativama s prisutnim vjerskim zajednicama u gradu. Don Tonino Bello drži govor u kinu “Prvi maj” podsjećajući na razloge inicijative:

“Ovo iskustvo bilo je neka vrsta obrnutog UN-a. Ovdje nije stigao UN moćnika, već UN najnižih, siromašnih. UN moćnika može ući u Sarajevo do 16 sati, a siromašni si mogu dopustiti ulazak i nakon 19 sati. Mislim da moramo promicati ove oblike utopije, inače što su naše zajednice? One su samo bilježnici statusa quo, a ne proročki stražari koji najavljuju novo nebo i novu zemlju. Mislim da mi moramo uložiti sve u ovo”.

Popodne se sastanak održava u kinu “Radnik”, slijedi povratak u Kiseljak i ukrcaj u trajekt u Zadru. Ranije su u Sarajevu, između ostaloga, kao donaciju ostavili i vozila hitne pomoći.

Među glavnim ciljevima inicijative bila je pozornost medija i politička pokrivenost kako bi se istaknula nada u pokajanje UN-a. Uz novinare u pratnji koji su vjerno pratili inicijativu, valja spomenuti i neke uglavnom desničarske novine čiji su ih urednici i novinari osuđivali. Među onima koji su kritizirali inicijativu začudo je bio i Movimento nonviolento [Nenasilni pokret] koji je u uvodniku u časopisu Azione non violenta (kojeg su potpisali predsjednik Stefano Benini i direktor časopisa Massimo Valpiana) inicijativu prozvao za postavljanje “nedostižnih ciljeva”, te da tobože nisu djelovali “prema stvarnim mogućnostima”.

Eho inicijative – koja je u svakom slučaju prekinula opsadu grada nakon 250 dana, pokazujući mogućnost mirne intervencije u rješavanju sukoba – ipak je teško prelazio nacionalne granice Italije. Sumnje oko marša neki su izražavali zbog prisutnosti (uz organizacijske zadatke na visokoj razini) dviju ključnih figura za uspjeh inicijative: Amerikanca (palestinskog podrijetla) Curtisa Doblera i Sirijca (s engleskom putovnicom) Atrisa Sadallaha. Upozorenje koje je stiglo nekoliko mjeseci kasnije na adresu udruge Beati costruttori di pace prisutnima u Sarajevu (“budite oprezni da vas ne natjeramo da platite”), moglo bi se povezati s ubojstvom pacifista i člana njihove udruge (Gabriele Moreno Locatelli) sljedeće godine na istom Maršu mira u Sarajevo (fratellanza.net).

Papa Franjo donosi cvijeće i moli na don Toninovu grobu

P. S. Nastojat ćemo u narednom razdoblju objaviti i cjelovit dnevnik Marša mira u Sarajevo (1992.) kojeg je vodio don Tonino Bello a koji sadrži neke zanimljive detalje. Fotografije ispod: Mario Boccia, tekstovi: Nicole Corritore. Vidi također: Don Tonino Bello: Želje mira

500 pacifista okuplja se u luci Ancona u nedjelju 6. prosinca. Pripreme se odvijaju do ponedjeljka, provjerava se funkcioniranje “gruppi di affinità” u koje su podijeljeni i održava se generalna skupština. Postoji i “zdravstvena” skupina koju čini 18 liječnika i isto toliko medicinskih tehničara. Prosječna dob sudionika je preko 40 godina, dolaze iz cijele Italije, a među njima su i Španjolci, Nijemci, Austrijanci, Nizozemci, Englezi, Amerikanci i pojedinci iz drugih europskih zemalja.
Trajekt Jadrolinije pod imenom Liburnija kreće navečer 7. prosinca. Prijelaz je vrlo naporan, s morskom olujom. Tijekom noći agencija Ansa izdaje priopćenje da je brod nestao. 500 pacifista uplovilo je u luku Split nakon 24 sata, umjesto uobičajenih deset koliko treba za plovidbu. Trajekt je pretrpio ozbiljnu štetu. Obaviješteni su da su se u Sarajevu pojačale borbe i dobivaju poziv talijanske vlade i Ujedinjenih naroda da odustanu. Odlučuju nastaviti: odlaze s 10 autobusa prema Makarskoj, gradiću na hrvatskoj obali, gdje spavaju u bivšem hotelu koji se koristio centar za ratne ranjenike.
Sljedeća stanica je Kiseljak, gradić u srednjoj Bosni udaljen oko 30 km od Sarajeva, u kojem žive većinom Hrvati i Muslimani. Putovanje iz Makarske traje cijeli dan, s nekoliko zaustavljanja u koloni, dugim zaustavljanjem u Imotskom pod nadzorom bosanskih Hrvata, neprekidnim kontrolnim točkama vojski i paravojnih skupina s kojima se vode dugi pregovori kako bi se nastavilo prema Sarajevu.
Pacifisti u Kiseljak stižu navečer 9. prosinca gdje su ugošćeni u srednjoj školi, a dočekuju ih načelnik i predstavnik Crvenog križa. Sljedećeg jutra 500 ljudi okupilo se u skupštinu kako bi podijelili informacije da su se sukobi i granatiranja pojačali. U međuvremenu, odgovorni za organizaciju marša na licu mjesta već su se kretali naprijed-natrag s različitih kontrolnih točaka između Kiseljaka i Sarajeva, kako bi se dogovorili s lokalnim zapovjednicima o njihovom pristanku za tranzit.
Skupština održana u Kiseljaku ujutro 10. prosinca trenutak je rasprave o značenju inicijative i o tome kako je provesti, čekajući vijesti o mogućnosti nastavka. Popodne se održavaju neki sastanci s civilima Kiseljaka, dok izaslanstvo organizatora pokušava od bosanskih Srba koji kontroliraju Ilidžu dobiti dozvolu za ulazak u Sarajevo.
Stanovništvu Sarajeva tijekom okupacije prijeti opasnost od snajperista. Mnogi Sarajlije i Sarajke poginuli su ili bili ranjeni upravo pri odlasku po vodu i hranu.
Don Tonino Bello, biskup Molfette, pažljivo sluša intervencije tijekom skupštine u Kiseljaku. On je nadahnuo i vodio Marš mira 500 pacifista. Odlučio je pratiti ih unatoč tome što je već jako bolestan. Preminuo je nekoliko mjeseci kasnije, 20. travnja 1993. godine.
Ujutro, 11. prosinca, pripremamo se za polazak na Ilidžu. Svi sudionici potpisuju izjavu o osobnoj odgovornosti za rizike ulaska u Sarajevo. Nadalje, potpisom se od stranaka traži da ne provode odmazdu protiv odgovornih za bilo kakve oružane napade na pacifiste tijekom njihova prolaska i boravka u gradu.
“Zdravstvena” skupina Marša za mir u Sarajevo sastojala se od 18 liječnika i 18 medicinskih tehničara. Putnici su raspoređeni u autobuse i dva vozila hitne pomoći koje je donirala regija Veneto s ciljem da ih doniraju dvjema bolnicama na području Sarajeva. Na fotografiji je Marisa Siccardi prije polaska iz Kiseljaka. Tada ravnateljica škole za profesionalne medicinske tehničare Sarzana, potom će sudjelovati u mnogim zdravstvenim intervencijama na području bivše Jugoslavije.
Ujutro 11. prosinca konvoj napušta Kiseljak u blizini vojarne Plavih kaciga. 500 ljudi dočekalo je lokalno stanovništvo koje je dan ranije u nekoliko navrata imalo priliku za susret. Kolona autobusa blokirana je na punktu bosanskih Srba. Samo 10 članova organizacijske grupe smije ići na Ilidžu i od vlasti dobiti priliku za prolaz.
Pregovori između organizacijske skupine za marš i srpskih vlasti na Ilidži nastavljaju se tijekom 11. prosinca. Već je mrak kad karavana od 500 pacifista dobije dozvolu za silazak u Sarajevo. Ispred strukture u kojoj su dobrodošli da prenoće, novinar – i član Komore od 1987. do ’92. – Raniero La Valle prepisuje svoje dojmove i bilješke s putovanja.
Ujutro 12. prosinca događa se pravi ulazak u grad. Karavana se kreće pješice od škole u kojoj su spavali, u blizini zgrade koja je danas sjedište općine “Centar Sarajevo”, ulicama koje vijugaju prema početku Baščaršije.
Trenutak mira u centru Sarajeva. Mnogi su nemalo iznenađeni. Među 500 članova karavane ima i mnogo osoba koje imaju institucionalne uloge. Lijevo na fotografiji Eugenio Melandri, europarlamentarac do 1994., desno Gianfranco Bettin, tada zastupnik, a danas vijećnik općine Venecija.
Sastav karavane izuzetno je raznolik i među redovima se vide razni predstavnici talijanske Crkve. Na fotografiji, u trenutku čekanja prije sastanka sa stanovništvom u Kino teataru “Prvi maj”, Don Arrigo Chieregatti i biskup Luigi Bettazzi. Prvi je danas župnik u mjestu Marzabotta i predavač na Sveučilištu u Bologni. Drugi, tada biskup Ivreje i bivši predsjednik Pax Christi-a, jedna od referentnih figura za kršćanstvom nadahnuti pacifistički pokret.
Karavana od 500 ljudi boravi u Sarajevu 24 sata. Tijekom dana postoji nekoliko institucionalnih sastanaka, ali prije svega sastanci sa stanovništvom. Tijekom manifestacija organiziranih na ulicama grada, građani Sarajeva koji susretnu karavan izmjenjuju u sebi osjećaje iznenađenja i dirljivih emocija, suza od radosti.
Karavana se sprema napustiti grad. Dok prolazi, žene i djeca koja gledaju kroz prozor smješkaju se i pozdravljaju, jedna od njih podiže dva prsta u znak pobjede. Karavana se bez poteškoća vratila u Italiju, opsada Sarajeva nastavila se još tri godine. Mnogi od članova karavana nastavit će poduzimati mjere za pomoć stanovništvu bivše Jugoslavije: kampanjama osude nasilja i naoružanja, projektima za zaštitu migranata, akcijama humanitarne pomoći slanjem lijekova i hrane tijekom rata. I od kraja sukoba do danas, u projektima materijalne i socijalne obnove. Zanimljivo svjedočenje napisao je i Gianfranco Bettin, vijećnik općine Venecija.
Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.