Foto: KNA
11. veljače 2019. obilježava se 90. obljetnica potpisivanja Lateranskih ugovora, zahvaljujući kojima je riješeno Rimsko pitanje i zatvorena rana koja je trajala više od pola stoljeća.
Andrea Tornielli
Dan pred inauguraciju Drugoga vatikanskog sabora, 10. listopada 1962., tadašnji nadbiskup Milana kardinal Giovanni Battista Montini, održao je govor na Kapitolskom brijegu, otvorivši niz konferencija o Ekumenskim Koncilima. Budući Pavao VI., podsjećajući na kraj Papine vremenite moći, koji se dogodio probojem kroz Porta Pia 1870., rekao je: „Činilo se da je to kolaps, a za papinsku teritorijalnu vlast to je i bio slučaj. Mnogim klericima i mnogim katolicima činilo se tada a i mnogih narednih godina, da se Rimska crkva toga ne može odreći i, akumulirajući povijesnu tvrdnju o legitimnosti njena podrijetla i nužnošću njene uloge, smatralo se da tu vremenitu moć treba nadoknaditi i ponovno uspostaviti”.
Ali, nastavio je kardinal Montini: “Providnost, sada je dobro vidimo, drugačije je uredila stvari, igrajući se događajima gotovo na dramatičan način” i – istaknuo je milanski kardinal nadbiskup – papinstvo “je neobičnom snagom nastavilo svoju službu Učitelja života i svjedočenja Evanđelja tako da se podiglo do takvih visina u duhovnoj upravi Crkve i u moralnom pronicanju svijeta kao nikad prije”.
Gotovo šezdeset godina ta rana nikad nije potpuno zacijelila. Montini je primijetio da je “nešto u životu Italije, u njenom prvom oblikovanju, nedostajalo: ako ništa drugo samo unutarnje jedinstvo, duhovna dosljednost, patriotska humanost, a time i njena puna sposobnost rješavanja problema njena nejednakog društva, tako potrebitog nove regulative, a koje je već od tada doživljavalo uznemirujuće i subverzivne ideje. Srećom za nas postigli smo zadovoljavajuću kompoziciju poznatim pomirenjem iz 1929. i afirmacijom slobode i demokracije u našoj zemlji”.
Mladi Montini, koji je odavno potpuno integriran u život Državnog tajništva, u vrijeme potpisivanja Lateranskih ugovora taj događaj nije odmah prihvatio s jednakim entuzijazmom. Pregovori su započeli 1926. godine. Pio XI. angažirao je rimskog odvjetnika Francesca Pacellija – starijeg brata Eugenia Pacellija, budućeg državnog tajnika, a potom i Pape, u to vrijeme apostolskog nuncija u Berlinu – da izradi nacrt ugovora kojim bi završio sukob Pape i države Italije.
Lateranski ugovori – sastavljeni od dva različita dokumenta: Ugovora koji je priznao neovisnost i suverenitet Svete Stolice osnivanjem Države Grada Vatikana i Konkordata koji je definirao građanske i vjerske odnose između Crkve i vlade u samoj Italiji. Dokumente su, 11. veljače u palači San Giovanni in Laterano, potpisali kardinal Pietro Gasparri i Benito Mussolini. Ugovori i Konkordat u velikom dijelu katoličkog svijeta prihvaćeni su uzdahom olakšanja. Ono što liberalne vlade nisu učinile tijekom gotovo šezdeset godina unitarne države, učinila je fašistička vlada kojom je predsjedao bivši socijalist Mussolini.
Papa se vratio u istinski suverenitet, premda tek s jednim kvadratnim kilometrom teritorija, s komadićem zemlje i ničim više, no to mu je omogućilo punu neovisnost i autonomiju od bilo koje druge vlasti. Rimski biskup, kao ni prije, više nije imao značajnu vremenitu vlast upravljanja, ali autonomija i suverenitet na tom kvadratnom kilometru predstavljali su, uostalom, i posthumnu pobjedu blaženog Pija IX. jer je smatrao da, za potpuno obavljanje njegovog duhovnog poslanja, Papa ne bi trebao biti podložan nijednoj državi (vatican news; fratellanza.net).