Milosrdni Samarijanac u vrijeme zatvorenih luka i blindiranih granica
Ima u Bibliji jedan tekst kojeg svi poznamo: Prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Neugodan je to lik, čovjek kojeg Izrael smatra nečistim i heretičnim, od kojega se ništa dobro ne očekuje i od kojeg se treba držati podalje. Ipak, ovaj čovjek iz Lukina Evanđelja pomaže ranjenom čovjeku kojeg su napali razbojnici i ostavili ga na ulici. Ovaj lik stoljećima je poslužio kao upozorenje svima onima koji su se ukopali u rovove formalno ispravne vjere, a da sami nisu bili u stanju približiti se onima koji su u potrebi. To nisu bili u stanju učiniti ni levit ni svećenik, a vrlo često to nisu bile u stanju učiniti ni Crkve.
Ljubav prema drugima već stoljećima utjelovljuje ovaj čovjek koji pruža prvu njegu, troši svoje vrijeme i novac na pronalaženje smještaja, te se brine za njegovo zdravlje. Dobri Samarijanac provocira našu lijenost, našu sebičnost, naš poziv i poziva nas da, umjesto da pitamo za koje to osobe trebamo brinuti, budemo bližnji onima koje susrećemo na ulici.
Posljednjih godina pokušao sam, kao i mnogi drugi diljem svijeta, biti bližnji onima koji su, bježeći iz svoje zemlje, odlučili potražiti budućnost u Europi. Poput mnogih drugih vjernika, običnih građana, članova nevladinih organizacija, ribara, pripadnika Gorske službe spašavanja, volonterskih udruga, i ja sam dopustio propitati se i dati smisao biblijskoj riječi kojom ta prispodoba završava: “Idi pa i ti čini tako”. Ali odavno sam sve više zgrožen. Dobri Samarijanac više nije paradigma koju treba oponašati, nego je čak postao odmetnik.
Kapetanica Sea Watch-a Pia Klemp je na sudu i prijeti joj dvadeset godina zatvora jer je spasila osobe koje su se utapale. Mnogi francuski prijatelji u Briançonu mjesecima su na sudu, jer su s ulice pokupili osobe koje su riskirali umrijeti zbog snijegu na brdu Monginevro. Tko javno razotkrije šal na kojem piše “Ljubi bližnjeg svoga” premlate ga militanti desničari, a na kraju ih ismijava i ministar unutarnjih poslova. Mislim na dvojicu Francuza koji su prošlog tjedna uhićeni zbog podupiranja ilegalne migracije, jednostavno zato što su pokazali put tamnoputim ljudima koji su se tijekom kišovite noći izgubili u šumi. Kao da pomaganje nekome – s obzirom na to da nije neophodno tražiti dokumente, osim ako ste pripadnik policije – samo po sebi predstavlja zločin.
Mislim na one koji su posljednjih godina pomogli s par čizama, krevetom, nečim za jelo, s ljudskom toplinom. Mislim na one koji pokušavaju slušati tuđu povijest, te nastoje barem na trenutak odvojiti od usamljenosti i očaja one koji imaju oblik odbačenog zgužvanog lista, koji provode hladne noći na snijegu i čiji su osjećaji godinama izražavani samo porukama na WhatsAppu. Mislim na B., žrtvu kruga prostitucije, odbijenu na granici prije dvije godine, koju sam nekoliko tjedana ugostio u svom domu. Mislim na deset tisuća ljudi koji su u posljednje dvije godine prešli preko Monginevra kako bi došli u Francusku. Mislim na maloljetnike koji nisu bili zaštićeni i vraćeni u Italiju, mislim na one kojima je žandarmerija nedemokratskim metodama odbila pravo podnijeti zahtjev za azil. Mislim na mrtvu djevojku koja se utopila u potoku nakon što ju je noću lovila policija. Mislim na Mamadoua, od kojeg je u šumi Bardonecchia pronađeno tek nešto malo više od jedne ruke. Mislim na djevojke silovane u libijskim logorima koje su zimi, u osmom mjesecu trudnoće, prelazile Colle della Scala.
Mnogi su dopustili da ih propita dobri Samarijanac, pa su odgovorili: da se ne može činiti drugačije nego je on činio, da se ljudi ne ostavljaju da lutaju planinama, niti ih se ostavlja na moru. Ali mislim da smo mogli učiniti mnogo više. Posljednjih dana talijanska Vlada proglasila je nezakonitim lik Dobrog Samaritanca. Zabrinjava me to što je postalo zakonito i dopušteno ostaviti ljudska bića da se utapaju, a i to da je normalno suditi onima koji pokušavaju biti bližnji. Zabrinjavaju me one dvije tisuće ljudi koji prosvjeduju štiteći trafiku iz koje pucaju braneći svoju trgovinu. Pravo na migraciju, mogućnost korištenja vlastite putovnice za putovanje i preseljenje, pravo na život u zemlji u kojoj su obrazovanje, zdravstvo i rad ostvarive mogućnosti više se ne doživljavaju kao takvi.
Kolosalna ekonomska nejednakost između zemalja iz kojih se emigrira i onih u kojima se želi živjeti ne doživljava se kao nepravda, nego kao prava dobrobit koju nam nitko ne može oduzeti. A oni koji se ne slažu također su ismijavani, zatvoreni i ušutkani.
Zabrinut sam jer sam se prvi put u životu, nakon dugog ponovnog čitanja prispodobe, bojao i izbrisao retke.
Prijevod: Fratellanza umana (19.06.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.