Lucetta Scaraffia
Vatikan potresa novi skandal vezan uz zlostavljanja i zloporabe: onaj slovenskog isusovca Marka Rupnika, etabliranog mozaičara koji je ukrasio važne bogomolje u svijetu i u samom srcu Vatikana, ali i priznatog stručnjaka za istočnokršćansko tradicije te stoga vrlo traženog propovjednika na duhovnim vježbama. Dvije redovnice, koje su ga prije mnogo godina optužile za seksualno zlostavljanje i zloporabu moći, progovorile su za medije i time skrenule pozornost javnosti na uznemirujuće pitanje koje se brižljivo zataškavalo. Iako je proces koji su isusovci pokrenuli radi provjere navoda zaključio da je Rupnikovo ponašanje upravo onakvo kako su prijavile sestre, činjenica da se interveniralo s govorom o zastari omogućila je da se sve sakrije. Tako su se barem nadali.
A razlog ovakvog izbora može se razumjeti: Rupnik nije bilo kakav svećenik, niti samo poznati umjetnik, nego ga se smatra i redovnikom velike duhovne dubine kojemu su se mnogi obraćali s povjerenjem. S crkvenog gledišta, međutim, najozbiljnija krivnja isusovca nije bila toliko zbog seksualnih zlostavljanja, koliko zbog toga što je u ispovijedi odriješio redovnicu koju se smatra suučesnicom u seksualnim prijestupima, što je grijeh koji automatski povlači za sobom ekskomunikaciju. Ovdje se moramo zapitati: kako to da Rupnik nije trpio posljedice ekskomunikacije? S mnogih strana, pa i među isusovcima, naglašavalo se da ga samo papinski autoritet može osloboditi te osude, pa smo se stoga zapitali je li Franjo, čiji je redovnik-umjetnik prijatelj, učinio za njega neshvatljivu iznimku oslobodivši ga od izopćenja. [U međuvremenu isusovci su obavijestili da je povlačenje izopćenja učinio Dikasterij za nauk vjere, op. prev.].
No ne radi se samo o tome, već o vrlo ozbiljnoj činjenici. Slučaj Rupnik grubo otkriva kako se crkvene hijerarhije muče da shvate problem seksualnog zlostavljanja redovnica: ako je sestre, kako se može zaključiti iz njihove pritužbe, seksualno zlostavljao autoritativni isusovac, one nisu imale nikakve grijehe za priznati. One su bile samo žrtve, jer je kriv isključivo njihov zlostavljač. Ali za crkvenu instituciju seksualno zlostavljanje odraslih žena, kao što su redovnice, ne postoji: ti su događaji zapravo katalogizirani kao seksualni prijestupi koje su počinile obje strane, pogotovo jer se, prema apsurdnoj koncepciji seksualnog užitka koja još uvijek živi u katoličkoj hijerarhiji, uvijek pretpostavlja da čak i žrtve zlostavljanja osjećaju zadovoljstvo, a time postaju suučesnice u kršenju šeste zapovijedi. Iz svega je vidljivo da oni nikada nisu slušali ijednu ženu o tome.
Duhovničko zlostavljanje koje je Rupnik počinio nedvojbeno se dogodilo, ali je – po mom mišljenju – uvećano njegovim zahtjevom žrtvama da priznaju pretrpljeno zlostavljanje kao grijeh. Naravno, na taj ih je način isusovac natjerao da se osjećaju suučesnicama u grijehu te je bio siguran da ga ne bi prijavile. I općenito, takav je stav do sada bio prema brojnim redovnicama zlostavljanima u različitim dijelovima svijeta.
Srećom, vremena su se promijenila, jer danas se redovnice ohrabruju, dolaze prokazati i prijaviti moćne prelate, koji uživaju veliku podršku u Crkvi, i konačno traže pravdu.
Zaista se nadamo da će dobiti sluha i poštovanje koje im pripada (lastampa.it, fratellanza.net)