Prigodom blagdana sv. Ante Padovanskog, prevodimo odlomak iz knjige Roba da preti (Cittadella editrice), bibličara Alberta Maggija
Crkva drugih vremena
Antonio ili Anto Padovanski[1], snažni, neumorni bičevalac pokvarenih crkvenih ponašanja, većini je poznat kao otrcani golobradi fratar koji nosi Djetešce Isusa, pronalazi izgubljene stvari i muževe za neudate žene.
Spisi ovoga sveca gotovo su nepoznati, pretočeni u propovijedi koje su ostale namjerno nepoznate zbog sablažnjive nasilnosti izraza koje je koristio protiv crkvene hijerarhije[2].
Propovijedi, napisane u posljednjim godinama njegova života, nisu prijepis svečevih govora, nego priručnik nedjeljnih i blagdanskih homilija koje je on sastavio za svoju braću. Nasilne uvrede sadržane u ovim propovijedima stoga ne proizlaze iz žara propovijedanja, već su sve dobro promišljene i namjerno takvima postavljene.
Napisane otvorenim jezikom proroka, propovijedi su nemilosrdna kritika vjerskih vlasti, iako se nitko ne bi usudio reći da Anto nije volio Crkvu: upravo njegova ljubav prema Kristovoj Zaručnici gura sveca da prokaže one koji su je sveli na bludnicu.
Anto i biskupi njegova vremena naviještali su isto Isusovo evanđelje. Način na koji su ga živjeli bio je duboko različit.
Svetac otvoreno predbacuje crkvenoj hijerarhiji da slijedi Sotonu, a ne Isusa Krista, i ne libi se prokazati „prelate našeg vremena, koji nisu učenici Kristovi, nego Antikristovi“[3].
Duboki poznavatelj Svetoga pisma, Anto često pribjegava biblijskim epizodama kako bi prokazao crkvenjake, kao što se to bez respekta događa u vezi s Bileamovom magaricom[4]: „Biskup našeg vremena je kao Bileam, sjedi na magarici: ona je vidjela anđela, a Bileam ga nije mogao vidjeti. Sablažnjivi biskup beskoristan je balvan: svojim lošim primjerom strmoglavljuje vjerničko bratstvo najprije u grijeh, a zatim u pakao; svojom ludošću, budući da je i nestručan, zbunjuje vjernike; svojom pohlepom proždire ljude. Ovaj čovjek, koji sjedi na magarici, ne samo da ne vidi anđela, nego kažem vam da vidi đavla spremnog da ga baci u pakao“[5].
Obnavljajući Isusovo prokazivanje „licemjernih pismoznanaca i farizeja koji gutaju deve i cijede komarca“[6], Anto razotkriva licemjerje pokvarene Crkve koja, napustivši evanđelje, vjeruje samo u vlastiti prestiž i brani svoje privilegije gradeći zidove od dekreta i kanonskih zakona.
„Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju“[7] je Isusov nauk koji za Antu mora imati prednost nad svim pravilima, ustanovama, tradicijama, izumima: „U biskupskoj kuriji nitkovi čine da odjekuje Justinijanov, a ne Kristov zakon: čine velika ogovaranja i ne žive prema zakonu tvome, Gospodine, koji je sada napušten i omražen“[8]. „Ako biskup ili prelat Crkve učini bilo što protiv dekreta Aleksandra, ili Inocenta, ili nekog drugog pape, odmah se optužuje, optuženik se poziva, pozvani se uvjerava u njegov zločin, a nakon što se uvjeri, biva smijenjen. Ako pak počini nešto ozbiljno protiv evanđelja Isusa Krista, kojega se od njega prije svega traži, nema ga tko optužiti, niti ga tko prekoriti“[9].
Feminizirani prelati našeg vremena
Bez imalo straha zbog poštovanja, sveti Anto ismijava pompozne prelate, opisujući ih kao „lijepe i predebele krave koje pasu po močvarnim mjestima“[10]. Apetit ovih klerika, posvećenih isključivo kultu trbušnog boga, zbunjuje sveca koji neutješno primjećuje: „Jao, koliko stvari (prelat) pojede, a siromasi plaču na vratima praznih trbuha i goli“[11].
Pompozno kleričko ruho s kojim crkvenjaci hodaju „napuhano i razmetljivo, s izbačenim trbuhom“[12], kako bi istaknuli sakralnost svoje osobe i razlikovali se od običnih smrtnika, ne impresioniraju sveca, koji ih zapravo ismijava: „Što da kažem o feminiziranim prelatima našeg vremena, koji se odjevaju kao žene koje se spremaju za udaju, oblače se u razne kože, čiji se višak troši u šarenim nosiljkama, u ormi i u konjskim mamuzama, crvenim od krvi Kristove?“[13].
Anto je bez milosti u svom prokazivanju.
Za prelate ne nalazi ni olakotnu okolnost ni vrlinu: biskupi i svećenici nisu pastiri, nego grabežljivi vukovi koji „propovijedaju za novac“[14], dok se klerici, „meki, ženskasti i korumpirani, pojavljuju za novac po sudovima i kurijama, poput prostitutki“[15]. Za Antu, prelati i klerici su „pljačkaši našeg vremena“[16], koji se ističu samo svojom nezasitnom pohlepom: „Nema u njih oblika vrline, nema poštenja u ponašanju, nego samo trulež grijeha. Iznimka je oblikovanje njihovih noktiju, kojima grabe dobra siromaha… ti nedostojni prelati Crkve nemaju energije u svojim mislima, ne mogavši se oduprijeti đavolskim napastima: ali imaju svu snagu u svojim rukama i bokovima, silu za pljačke i požude“[17].
Umjesto da budu sljedbenici Isusa koji je rekao „besplatno primiste, besplatno dajte“[18], ljudi iz Crkve koriste sveto kako bi zadovoljili svoju pohlepu: „prinosima vjernika, koji gule kožu, svećenici tove svoje konje i ždrijebad, svoje priležnice i njihovu djecu“[19].
Pohlepa svećenika je tolika da ih Anto optužuje da čak prostituiraju sakrament ljubavi: „Svećenici, ili još bolje rečeno, trgovci, raširili su mrežu svoje pohlepe da zgrću novac. Oni slave misu za novac, a da nisu sigurni da će dobiti novac, sigurno ne bi slavili misu; i tako pretvaraju sakrament spasenja u oruđe pohlepe“[20].
Dok je Krist „iz bogatstva postao siromah“[21], njegovi se imaginarni predstavnici obogaćuju osiromašenjem naroda. „Prelat Crkve je lav koji riče u svom ponosu, gladni medvjed u svojim pljačkama, koji pljačka bijedne ljude”[22]: „Evo kome je danas povjerena zaručnica Krista, koji je bio umotan u platno i položen u jasle, dok su se oni obukli u kože i prepustili požudi na krevetima od bjelokosti“[23].
Klerici i kreteni
U svojoj kreativnosti Anto se ne ustručava optužiti proždrljive crkvene vlasti za njihovo trgovanje Gospodinom: „Isusa Krista danas prodaju oni trgovci koji su nadbiskupi, biskupi i drugi prelati Crkve. Trče i ćakulaju; prodaju i preprodaju istinu za laž, uništavaju pravdu simonijom“[24].
Isus je usporedio Hram sa špiljom, a svećenike s razbojnicima koji ondje gomilaju ukradenu robu[25]. Za Antu kurija nije ništa drugo nego mjesto mutnih poslova, podmićivanja i korupcije, gdje „bilježnici njihovih kurija, koji su zloglasni (nezasitni) izrabljivači, sišu krv siromasima, prazne kese bogatima, dijele nećacima i nećakinjama, a možda čak i sinovima i kćerima“[26].
U svojim spisima Anto često govori o „sinovima i kćerima“ crkvenih osoba. Celibat svećenika mora da je kršen na sve strane, ako Antonio, otvoren, može javno prokazati svećenstvo za očinstvo koje nije samo duhovno: „Prelati i svećenici našeg vremena… zaista imaju žene i djecu, zmije koje viču za svećenicima: Jao, jao!“[27]; „Medvjedi našeg vremena, to jest pokvareni prelati, rađaju mrtvo meso, to jest tjelesnu djecu“[28].
Svetac se ne ograničava samo na prokazivanje moralnog ponašanja crkvenjaka, nego također odbacuje njihovo isprazno učenje. Za Antu prelati su poput pismoznanaca koji Gospodina usnama časte, dok im je srce tamo gdje im je i blago[29]: „Cijeli dan viču u crkvi, laju kao psi, ali ni sami sebe ne razumiju, jer tijelo im je u koru, a srce u škrabici“[30].
Anto razotkriva razmetljivost svetošću ljudi iz Crkve i tvrdi da njihova prikazana odanost zapravo skriva prazninu: „Trgovci su opati i licemjerni priori i lažni redovnici, koji za novac ljudske hvale na tržnici svjetovne taštine, pod izlikom vjere, prodaju lažnu robu svetinje koje nemaju“[ 31].
I baš kao što je Isus upozorio na one aktere koji mole „stojeći da ih ljudi vide“ [32], tako Anto poziva da ljudi ne budu zavedeni pobožnim stavovima onih redovnika za koje se čini da su u kontaktu s Bogom. Zapravo su već u prokletstvu: „I tko bi ikada mogao zamisliti da bi prelati i redovnici, koji se pretvaraju da govore s Bogom licem u lice, koji drže ključeve kraljevstva nebeskog, mogli biti odvedeni u progonstvo vječne smrti!“[33].
Hoće li ova žestoka represija imati ikakvog učinka?
Vjerojatno ne.
Usred svog obimnog rada, Anto shvaća da govori vjetru, te gorko zaključuje svoju propovijed izjavom da prelati, zatvoreni u svojoj oholosti, „ako i slušaju propovijed, ne razumiju. Propovijedati klericima i razgovarati s kretenima: kakva je korist u oba slučaja, zar to nije tek buka i napor?“[34] (alzogliocchiversoilcielo.com; fratellanza.net).
Bilješke:
[1] Fernando de Bulloes y Taveira de Azevedo rođen je u Lisabonu (Portugal) oko 1190.-1195. i u vrlo mladoj dobi ušao je u Redovne kanonike sv. Augustina. Viđenje relikvija petorice prvih franjevačkih mučenika potaknulo ga je da 1220. stupi u Red manje braće, gdje je uzeo ime Antonio. Po nalogu svetog Franje da poučava teologiju braći, bio je najveći propovjednik svog vremena, a papa Grgur IX. ga je definirao kao “Kovčeg saveza i oružarnicu božanskog Pisma”. Bolujući od vodene bolesti, umire u Arcelli (Padova) 13. lipnja 1231. godine.
[2] Sveti Uficij (Sant’Uffizio) je još 1948. zabranio prijevod na talijanski “Sermones Dominicales”, jer vjernici nisu bili spremni (nakon sedam stoljeća) podnijeti njihov utjecaj.
[3] Sermone della IX Domenica di Pentecoste (I, 9). Trad. it. “Sant’Antonio di Padova, I Sermoni”, trad. di Tollardo G., (Padova: EMP, 1996).
[4] Nm 22,21-30.
[5] Serm. Dom. Palme, 3,11.
[6] Mt 23,24.
[7] Lk 6,27-28.
[8] Serm. IX Dom. Pent. 1,9.
[9] II Serm. II Dom. Quar. 1,4.
[10] Serm. VI Dom. Pasqua, 2,10.
[11] Serm. XXII Dom. Pent., 1,2.
[12] Serm. XII Dom. Pent. 1,2.
[13] Serm. Annunc. 3,14.
[14] Serm. IV Dom. Pent. 3,13
[15] Serm. X Dom. Pent. 1,9.
[16] Serm. X Dom Pent. I,9.
[17] Serm. IV Dom. Pent. 3,14.
[18] Mt 10,8.
[19] Serm. V Dom. Pent. 2,15.
[20] Serm. V Dom. Pent. 2,15.
[21] 2 Kor 8,9.
[22] Serm. IX Dom. Pent. 1,7.
[23] Serm. Annunc. 3,14.
[24] Serm. XII Dom. Pent. 1,4.
[25] Mk 11,15‑17.
[26] Serm. XIII Dom. Pent. 3,23.
[27] Serm. V Dom. Pent. 2,11.
[28] Serm. IV Dom. Pent. 3,14.
[29] Mt 15,8; 6,21.
[30] Serm. X Dom. Pent. 1,9.
[31] Serm. XII Dom. Pent. 1,4.
[32] Mt 6,6.
[33] Serm. XII Dom. Pent. 1,4.
[34] Serm. X Dom. Pent. 1,9.