Na sinodi o budućnosti Crkve prijedlozi koji se tiču žene u Crkvi naišli su na protivljenja nekih. Institucija se već neko vrijeme opire promjenama, evocirajući zastarjela antropološka i teološka shvaćanja.
Isabelle de Gaulmyn, La Croix
Očigledno, pitanje žena u Crkvi i dalje je u škripcu. Bez velikog iznenađenja, ali s izvjesnim osjećajem umora, primjećujemo da su se sudionici Sinode o reformi Crkve koja je nedavno završila prvu etapu, najviše protivili prijedlozima koji se odnose na ulogu žena…
Živimo u 2023. godini, žene danas zauzimaju odgovorne pozicije u politici, ekonomiji i pravosuđu. Ali u Crkvi su promjene i dalje vrlo spore. Tek 2021. godine, pedeset godina nakon muškaraca, ženama je priznata mogućnost vršenja službi lektora i akolita, odnosno čitanja Božje Riječi i služenja oltara za vrijeme liturgije. Što se tiče Sinode, ona je pažljivo izbjegavala izjašnjavanje o pristupu žena đakonatu koji je od 1964. godine omogućen muškarcima laicima.
Ipak, treba priznati da je ova Sinoda, a to nije mala stvar, u završnom Sažetom izvješću u prvi plan stavila pitanje o ulozi žena, kao jednoj od tema kojima se pod hitno treba baviti. Pa ipak, iznenađujuće je vidjeti da je za „neke sudionike” Sinode, pristup žena đakonatu bio „izvor opasne antropološke konfuzije”. Kakve konfuzije i kakve antropologije?
U ovome je srž dubokog otpora promjenama. Za neke postoji „ženska priroda” čiji poziv nije u tome da predstavlja univerzalni lik ljudskog bića, što je rezervirano za muškarce. Žena, ona je drugačija. Ona je blaga, emotivna, velikodušna, osjetljiva… Ukratko, žena nije istinski čovjek, a to je upravo ono što muškarcima daje sigurnost. Nikada u Crkvi nisam čula da netko od odgovornih govori o „muškoj posebnosti”. Naprotiv, što se tiče žena, koliko puta se spominju, često i na vrlo laskav način, njezine kvalitete koje se odnose uglavnom na majčinstvo, bez obzira na to imaju li žene djecu ili nemaju. Čak je i papa Franjo nedavno rekao da je „žena odraz Crkve jer je Crkva ženskog roda, zaručnica i majka”. Česta su pozivanja na ovu teologiju koja na taj način povezuje žensko biće, pod marijanskim plaštom, s mističnim identitom Crkve. Nasuprot tome stoji „petrinsko načelo” koje se poistovjećuje s crkvenom moći, autoritetom, razumom. Ova teologija nosi biljeg nekadašnje antropologije: je li žena za Crkvu majka, prije nego vjernica? Ili je vjernica zato što je majka?
Dokle god se budemo držali ovakve antropološke koncepcije koja ženi daje određeno mjesto, sve će ostati tako kako jest. Međutim, Sinoda snažno i odlučno potvrđuje da svi kršteni imaju jednako dostojanstvo. Štoviše, a ovo je važan korak, Papa je po prvi puta imenovao sedamdeset članova koji nisu biskupi, među njima laike, muškarce i žene koji sudjeluju s jednakim pravom glasa. Na taj način mogli bismo izaći iz ove slijepe ulice.
Ako se naša odgovornost za poslanje temelji na našem krštenju, onda nema mjesta sakraliziranoj moći pojedinaca (klera) koja se temelji na zastarjeloj antropologiji. Crkva je prostor „svih zajedno” na čemu isto tako inzistira papa Franjo. Crkva organizirana na krsnoj jednakosti? Ne radi se toliko o prilagodbi koja bi ženama omogućila određene službe, nego o pozivu na istinsku revoluciju. Nikakvu drugu, nego onu iz Evanđelja: „Nema više muško – žensko” (Gal 3, 27-28), reče sveti Pavao, ima tome već… 2000 godina (la-croix.com; fratellanza.net).
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra