Nedavno smo na nekom aerodromu odsjedili duge sate čekajući u brizi i neizvjesnosti hoće li se pasje vrijeme i poledica toliko popraviti da možemo poletjeti kući. Bila je tu i neka majka sa svojim malim, koji je očito imao manje problema s dosadom nego ostali jer se neprestano vrzmao između putnika, sjedala i prtljage istražujući bližu i daljnju okolinu. Bio sam ga već izgubio iz vida i sluha kad je najednom plačući dotrčao iza nekih vratiju – jamačno je nabasao na nešto neugodno – i popeo se žurno majci u krilo. Tu je zatim bilo malo maženja i utjehe, a onda je svijet opet bio toliko u redu da se mogla nastaviti igra ili što je to već bilo.
«Tipično djetinje ponašanje» pomislio sam «ne može ni sa svijetom ni sa sobom na kraj bez mame».
Doista je mama važna institucija. Omogućuje nam da se kao djeca s nemilosrdnim svijetom susrećemo iz povlaštene situacije. Svijet je u svojoj cijelosti za dijete prevelik i pretežak da bi ga odjednom i samo moglo svladati. Potreban je netko tko mu ga daje na rate, u malim zalogajima, izabranu hranu, pazeći da nešto ne zapne u grlu ili ne pokvari neiskusnu utrobu: netko tko gruba životna iskustva pretvara u komotno, sigurno i ugodno mlijeko. Dakako da će slika o svijetu što je dijete posjeduje i njegova uhodana pravila ponašanja odgovarati toj simbiozi, u kojoj je za dijete od presudna značenja da je mama uvijek tu, da vlada situacijom, stojeći uvijek na raspolaganju za svaki preteški slučaj, da se opetovano potvrđuje njezina naklonost i spremnost za pomoć.
No vrijeme preobražava i dijete i majku. Doći će dani kada će dijete morati postati čovjekom, kada će se naći pred zbiljom bez posrednika i zaštite, bez osiguranja i mogućnosti da netko u zadnji čas popravlja njegove pogrešne geste, da mu neprestano pripitomljuje stvarnost.
Potrebno je dosta vremena, a ponekad i suza da kao dijete uvježbamo tu simbiozu s majkom, te da zajednički uspješno naučimo svladavati zadaće života. No, još je teže, kada dođe vrijeme, prekinuti s tim, te poći u svijet vlastitim snagama, biti odvažan i preuzeti čitavu odgovornost za svoju i tuđu sudbinu čovjeka, izdržati pred opasnostima u zasjedi znajući da ćemo u sudbonosnom trenutku možda ostati sami bez ikakva jamstva pred svim teretom svojeglave zbilje.
Taj prijelaz iz jednoga stanja u drugo pun je opasnosti, strahova i kriza. Nije, naime, lako odijeliti se od odavno uhodanih djetinjih navika, načina ponašanja, poimanja i vrednovanja svijeta, što nam se sve činilo prirodnim jer je oduvijek bilo tako. Teško je podnijeti i prihvatiti razočaranja koja nam donosi taj izgon iz djetinjeg raja. Zato se događa da neki i ne nauče biti odraslima, bilo iz svoje nemoći, zatomljene nevoljkosti i straha, bilo zato što nisu imali prilike ili im je nitko nije dao. Tako se događa da susrećemo odrasle ljude koji se ponašaju kao djeca, ili se barem u težim situacijama utječu svojim djetinjim trikovima ne znajući ili nemajući snage da se s cijelom zbiljom uhvate u koštac.
Koje je to djetinje – sada možemo reći i djetinjasto – ponašanje? Mogli bismo nabrojiti dugi spisak tih nedoraslosti, ali će ovdje biti dosta nekoliko onih glavnih. Uvijek je riječ o nezrelosti ponašanja odraslih kad god ga možemo razumjeti samo uz pretpostavku da je tu u blizini još uvijek neka barem zamišljena mama. A to je npr. slučaj kad mislimo da možemo poželjeti bilo što ne vodeći računa o zakonima zbilje i o posljedicama naših stremljenja, jer će to neka «mama» nekim čudom izvesti ili popraviti;
kad mislimo da se problemi mogu riješiti time što se nad situacijom uzrujavamo, što kukamo nad povrijeđenim pravima i tuđim smicalicama jer će to «mama» čuti i sve staviti u red:
kad mislimo da nas svi moraju voljeti i imati mnogo razumijevanja za nas kao što je to nekada imala naša majka, a mi pak ne trebamo brinuti ni za koga niti bismo prema komu trebali imati obzira kao što ga nismo imali kad smo bili djeca: kad smo nesposobni da sami s drugim ljudima uskladimo naše potrebe i riješimo naša pitanja očekujući da «mama» mora osigurati naša prava, u koja nikad ne sumnjamo, protiv drugih;
kad držimo da naše «mame» moraju automatski biti protiv svih koji nam smetaju: kad tuđi rad osjećamo kao ugrožavanje našeg isključivog prava i posjeda «mame» te taj rad bez morala i savjesti ocrnjujemo i klevećemo kako bismo pred «mamom» ispali vredniji;
kad igramo povrijeđenoga ako nam nešto nije pošlo za rukom ili nam je koji prohtjev propao, kuhajući se u slatkogorkom sosu tuge nad ranjenim ponosom, odbijajući možda i razgovor s navodnim krivcima i očekujući da će nas «mama» privinuti na srce i utješiti kaznivši zločeste koji su rastužili njezina maloga;
Itd. Itd.
U svim tim primjerima i načinima – ostavljam čitaocu da se prisjeti još drugih – uključena je očito jedna sudbonosna greška: pretpostavka da se kao odrasli možemo ponašati kao da smo još uvijek povlašteni time što se neka sila bez ikakvih obveza s naše strane uvijek zalaže za nas. No život odraslih ipak je nešto drugo. Svaka iluzija o tom samo teško opterećuje ljudske odnose, djeluje razorno i rušilački.
Valjalo bi se, dakle, zamisliti nad ostacima vlastitog djetinjstva. To bi bio nekako prvi početak odraslosti.
ožujak 1978.
Iz knjige Vjekoslav Bajsić, Strah za granicu. Pitanja sadašnjeg trenutka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980., str. 150.-152.
Vatican News | Fratellanza umana (19.05.2020.)
* Vatican News je news portal Svete Stolice
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?