Marko Medved
Papa Franjo posjetio je Marseille 22. i 23. rujna ove godine u kontekstu održavanja Mediteranskih susreta koji ondje okupljaju europske biskupe u dijalogu s kontekstom Sredozemnog mora. Bilo je to okupljanje u organizaciji nadbiskupije u Marseilleu, treće u nizu nakon Barija (2020.) i Firence (2022.) koje su tada organizirali talijanski biskupi. Teolozi i teologinje okupljeni u Marseilleu potpisali su u četvrtak 21. rujna 2023. manifest naslovljen „Za teologiju s Mediterana“. Odgovor je to na poziv pape iz 2019. godine kada je u Napulju, na susretu tamošnjeg Papinskog teološkog fakulteta, potaknuo teologe da se iz akademskih kabineta spuste na područja gdje nastaju današnje paradigme i ostvare dijalog kršćanstva s čovjekom današnjice.
Manifest je potpisalo 17 teoloških ustanova više zemalja Mediterana, među kojima Institut catholique de la Mediterranée iz Marseillea, više papinskih teoloških fakulteta, Papinski institut za arapske studije i islamistiku iz Rima, Centar za dominikanske studije u Istanbulu, Ekumenski teološki institut iz Rabata itd. Među potpisnicima su bili i predstavnici organizacijskog odbora Mediteranskih teoloških susreta koji se odvijaju u Hrvatskoj u organizaciji Riječke nadbiskupije.
Ne ulazeći u dublju analizu manifesta, prevedenog na hrvatski jezik i objavljenog u našim medijima, spomenimo podnaslove koji izražavaju osnovne naglaske teologije za koju se zauzima. Naslovi i podnaslovi su: Mediteran nam predstavlja izazov; Stil teologiziranja na Mediteranu (Kontekstualna i narativna teologija; Teologija slušanja; Teologija dijaloga; Teologija koja prevladava odvajanje od prakse; Teologija koja cijeni pučku pobožnost; Teologija „između“); Doprinos teologije životu narodâ Mediterana (Za promicanje društvene pravde i punog građanstva; Za sinodski hod Crkava Mediterana; Za izgradnju mirne budućnosti; Za „gostoljubivo“ vjersko iskustvo).
Dokument podržava sinodalnost Crkve izričito naglašavajući da je nastao “iz slušanja” svega onoga “što čujemo, vidimo, dodirujemo, doživljavamo, kad pozorno osluškujemo Mediteran”. Naime, Sredozemlje se ovdje shvaća kao locus theologicus koje potiče teologe na djelovanje u vidu stvaranju boljega društva. To je teologija koja „nije više eurocentrična, nego teologija sposobna nadilaziti kulture i ne boji se kontaminacije”. Teologinje i teolozi, žene i muškarci koji proučavaju vjeru na obalama Sredozemnog mora izražavaju veliku odgovornost u današnjem svijetu i žele “doprinijeti stvaranju putova bratstva, uzajamnosti i mira unutar vjerničkih zajednica i u dijalogu s onima koji se posvećuju izgradnji bratskog svijeta”. Manifest načelno odbija legitimnost podizanja ideoloških i bilo kakvih drugih zidova. Proglas definira karakteristike teologije koja dolazi s mora. To je „ponizna teologija koja ne daje unaprijed zapakirane odgovore već dopušta da je nastanjuju provokacije ovog mora i zemalja do kojih ono dopire”. Ona želi prakticirati gostoprimstvo “koje se ne plaši pluralnosti; teologija koja pomaže da se shvate razlike prisutne u kontekstu. To je teologija sposobna za “hermeneutiku milosrđa” koja zna promicati znanje o drugome tko god on bio, “otvara putove autentične razmjene u globalnom mediteranskom društvenom i crkvenom tkivu”. U tom smislu naglašava se pažnja prema pučkoj pobožnosti i potreba boljeg povezivanja pastorala i teologije te promicanje akademskih putova koji unaprjeđuju crkvene prakse.
Kao što rekosmo na početku, aktivni sudionici toga okupljanja i supotpisnici bili su i predstavnici riječkih Mediteranskih teoloških susreta predvođeni nadbiskupom Matom Uzinićem kao predstavnikom HBK. Spomenuti Katolički institut za Mediteran iz Marseillea prepoznao je hrvatske Mediteranske susrete kao vrijedan doprinos dijaloški utemeljenoj teologiji na ovome prostoru Europe, za koju se doneseni Manifest izričito zauzima. Podsjetimo, do sada su održana dva izdanja Mediteranskih teoloških susreta u Rijeci/Lovranu, odnosno četiri uzme li se u obzir i Ljetnu školu teologije u Dubrovniku na koju se ova manifestacija naslanja. Susreti su imali izrazito ekumensko obilježje koje se očitovalo kako u odabiru predavača tako i u studentima. Godine 2019., kada je započela Ljetna škola teologije u Dubrovniku, program je zamišljen prvenstveno u kontekstu pomirenja naroda s prostora jugoistočne Europe ranjenih ratovima iz devedesetih godina, a zadnje dvije godine pogled je uprt u prostor Mediterana. Objavljena su dva zbornika radova. Prvi je bio hrvatski prijevod talijanskog izvornika Sa svim brodolomima povijesti. Teologija nakon Veritatis gaudium u kontekstu Mediterana, ur. S. Bongiovanni – S. Tanzarella (preveli Branko Jurić – Loredana Fabijanić), a drugi Teologija u dijalogu (uredili B. Jurić – V. Martić – B. Velčić) u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Riječke nadbiskupije i Dubrovačke biskupije koji sabire radove s proteklih izdanja ovih susreta.
Ulazak teologije u kontekst sekularnog i pluralnog društva u kojem živimo, odnosno “kontaminacije” teologije, kako se slikovito izražava manifest iz Marseillea, u nas se neki krugovi plaše. Zbog toga su od samoga početka Mediteranski teološki susreti u Rijeci naišli na kritike. Dijalog katolika s ostalim kršćanima im je bio prihvatljiv, ali je unutarkatolički dijalog nekima je bio sporan. Drugim riječima, teološku raspravu o aktualnim pitanjima, koja su na dnevnom redu u crkvenoj i teološkoj javnosti diljem svijeta, naišla je na nerazumijevanje.
Radi se o tome da je protivljenje dijaloškoj teologiji ustvari protivljenje viziji Crkve pape Franje. Mediteranski teološki susreti – objavom Manifesta iz Marseillea to je očito – ponudili su teologiju u skladu s onim što je papa Franjo naglasio 2019. u Napulju u kontekstu promišljanja o teologiji nakon njegove konstitucije Veritatis gaudium. Tada je rekao da sanja teološke fakultete na kojima se odvija suživot razlika, gdje se prakticira teologija dijaloga i prihvaćanja, a sama teologija treba se razvijati u ozračju slobode. U spomenutoj konstituciji iz 2017. Papa se zauzima za to da teologija i studij teologije postane “providonosni kulturalni laboratorij” u smislu da crkveni studiji nemaju isključivo cilj obrazovanja svećeničkih kandidata i vjeroučitelja, već da oni postanu svojevrsne ‘radionice’, tvornice mišljenja i tumačenja svijeta i života, mjesta gdje će Crkva proizvoditi izvedbena tumačenja stvarnosti, razmišljati i razrješivati probleme i radosti današnjih ljudi.
Da bi se shvatilo opiranje dijaloškom otvaranju i sinodalnoj Crkvi treba uputiti na svojevrsno zatvaranje koje je u nas na snazi u odnosu na pitanja na koja nas upućuje papa Franjo i na zadaće koje on stavlja pred teologiju kao znanost i teološke fakultete. Dio hrvatskih teologa i dio naše Crkve do te se mjere identificirao s do sada prevladavajućim teološkim usmjerenjima recentnih pontifikata da je, kako se javno izrazio jedan domaći teolog, smrt istaknutog teologa i umirovljenog pape Josepha Ratzingera shvaćena kao “svršetak europske teologije, a možda i čitave zapadne kulture“.
No srećom teološka znanost znatno je pluralnija i životnija. Postoje i danas teolozi spremni na iskorake. Za razliku od učestalih epizoda iz povijesti naše teologije, u kojima smo ostajali na marginama strujanja katoličke teologije koja nas se samo rubno doticala, manifestom iz Marseillea hrvatska teologija aktivno se uključila u kreiranje i ostvarenje suvremenog usmjerenja katoličke teologije koju aktivno podupire ne samo Rimski prvosvećenik već i neke istaknute teološke ustanove. Za očekivati je da će to prepoznati cjelokupna domaća crkvena i svjetovna javnost (Kršćanska obiteljska revija Kana; fratelanza.net).
Tekst objavljen u Kani, listopad 2023., godina LIV br. 10/588, str. 32-33. Prenosimo uz dopuštenje autora.