Svjetski isusovački red potvrdio je 2. prosinca 2022. izvještaje objavljene na nekoliko konzervativnih talijanskih katoličkih blogova da je slovenski isusovac Marko Rupnik, poznati umjetnik iz Rima, tiho discipliniran zbog navodnog zlostavljanja odraslih žena te da mu je bilo zabranjeno ispovijedati ili nuditi duhovno vodstvo.
Massimo Faggioli
Dana 14. prosinca više informacija otkrio je isusovački generalni poglavar Arturo Sosa. Rupnik, poznat diljem svijeta po svojoj ikonografiji i mozaicima u nekoliko poznatih crkava i katedrala, ranije je bio osuđen od strane vatikanskog Dikasterija za nauk vjere da je zlorabio ispovjedaonicu kako bi ženi otpustio grijehe seksualne aktivnosti s njim.
To je jedan od najtežih zločina u kanonskom pravu i povlači za sobom automatsko izopćenje. Sosa je rekao da se Rupnik pokajao i dao do znanja da je time ekskomunikacija ukinuta.
Rekapitulirajući pojedinosti slučaja, neki bi mogli osjetiti uobičajeno “evo nas opet” u vezi sa seksualnim zlostavljanjem i njegovim zataškavanjem u Katoličkoj crkvi. Ali mislim da slučaj Rupnik zapravo rekapitulira i baca svjetlo na nove dimenzije koje su se pojavile u skandalu zlostavljanja posljednjih godina. Želim ukratko istaknuti 10 dimenzija koje ja vidim.
Prva dimenzija je da ne samo izvještavanje mainstream, sekularnih glasila, dovodi do otkrivanja istine o zlostavljanju i njegovom zataškavanju. U ovom slučaju bili su to konzervativni blogovi koji su prisiljavali crkvene vlasti da objave važne informacije o tom slučaju i o sankcioniranom pripadniku klera koji bi još uvijek mogao naštetiti.
Jasno je da ovi neformalni i često anonimni izvori vijesti imaju plan koji je veći od istine o zlostavljanju. Ali oni također pokazuju neadekvatnost “pristupnog novinarstva”, ili novinara koji se usredotočuju na dobivanje ulaza u prostorije unutar Vatikana. Oni također pokazuju nedostatnost vrste novinarstva na koje se papa Franjo često oslanja. To nešto govori o novoj informacijskoj klimi u Katoličkoj crkvi.
Ovo je ujedno i kraj dobrih narativa (potaknutih i filmovima poput Spotlight, o izvještaju Boston Globea 2002. o krizi zlostavljanja) o novinarstvu kao junaku priče. Hrabri novinari izvješćujući o tom skandalu nedvojbeno su promijenili noviju povijest Katoličke crkve. U isto vrijeme, ovo je puno kompliciraniji moralni krajolik, s mnogo sivih zona, više nalik na postkršćanski okvir irskog filma Kalvarija (Calvary) nego na verziju Građanina Kanea (Citizen Kane) u hollywoodskoj produkciji, u kojoj je riječ o krizi zlostavljanja.
Sada je problem kako odvojiti neprijavljene ili prešućene činjenice koje ti blogovi objavljuju od značajne količine klevete koja im često donosi slavu i čitanost. Sličan problem: kako reći profesionalnim papinskim laudatores-ima da postoji potreba za postavljanjem not-softball pitanja i za govorenjem istine, koliko god to ponekad bilo neugodno, o crkvenim vođama koje vole i koji im se sviđaju, uključujući i Papu.
Druga dimenzija: Slučaj Rupnik jasno pokazuje različite i preklapajuće koncepte zločina i zlostavljanja (seksualnog, duhovničkog, duhovnog, sakramentalnog; zloporabe autoriteta, moći) koji su često u istom predmetu prisutni svi. Postoji problem prilagodbe pravnog sustava ovoj pojavi, ali postoji i teološki i kulturološki problem.
Više nije prihvatljivo šutke prihvaćati zlostavljanja/zloporabe ili ih smatrati manjim prekršajima. Došlo je do velikog preokreta pretpostavki o tome što se očekuje i tolerira od strane različitih vrsta članova Crkve. Svjedoci smo stalne, velike promjene u kulturi i mentalitetu u kojoj trenutna kriza u Katoličkoj crkvi igra središnju ulogu. U isto vrijeme, ova crkvena kriza također pomaže mnogima diljem svijeta razumjeti način na koji su bili tretirani ili kako se s njima i danas postupa.
Treća dimenzija: Nešto što se pojavljuje je nesigurnost ili beskorisnost razlikovanja između kleričke hijerarhije i karizmatskih zajednica s više zvanja, osobito u Crkvi koja želi biti, u svojim evangelizacijskim i misionarskim nastojanjima, sve-službe-nička. Daleko smo odmakli od vremena kada bi se ovo moglo nazvati “krizom zlostavljanja svećenstva” — i iznenađujuće je da neki znanstvenici ovu krizu još uvijek tretiraju kao nešto što se može objasniti monokauzalno klerikalizmom ili jedinstvenom ulogom svećenstva u Katoličkoj crkvi.
Četvrta dimenzija: Opetovano smo vidjeli problematičnu ulogu karizmatičnih vođa s entuzijastičnim i često slijepo strastvenim sljedbenicima poput fanova rock bendova. Novačenje, osobito u novim redovničkim zajednicama, uključujući i laičke zajednice, često ima suptilne mehanizme duhovnog zavođenja s implicitnim i sublimiranim (u najboljim slučajevima) erotskim prizvukom. To sam vidio svojim očima. Ovo tek sada izlazi na vidjelo. To bi se moglo usporediti s obračunom Crkve s nekim zabrinjavajućim aspektima misticizma u ranom modernom katolicizmu.
Peta dimenzija: Postoje tamna i sjenovita područja između različitih jurisdikcija u Crkvi. Rupnik je isusovac, ali kanonski proces nije pod kontrolom Družbe Isusove (već je pod kontrolom Vatikana). Istodobno, isusovci su ti koji su sada u vatri, i zbog toga što imaju mnogo toga za objasniti, zajedno s vatikanskim Dikasterijem za nauk vjere.
To je ključni element jer oslobađa isusovce iluzije da su na neki magičan način izuzeti iz krize. Očekivalo se da će isusovci biti drugačiji. Izvan Rima, katolici su već znali istinu. Nedavno američko istraživanje o moralnoj štetnosti seksualnog zlostavljanja pokazalo je da su “isusovačke institucije još uvijek obilježene klerikalizmom, što dokazuje prepreku transparentnosti, odgovornosti i ravnopravnoj podjeli vlasti.”
Očigledno je postojala isusovačka kriza zlostavljanja i zataškavanja u SAD-u, a sada je očito došla i do Rima, tijekom pontifikata prvog isusovačkog pape. Sada je jasno da se nijedna crkvena stvarnost ne može smatrati krjeposnom iznimkom. Usputno, Družba Isusova postala je jedna od posljednjih u Crkvi koja zna kako couvrir la couronne (“štititi najviši autoritet”), ali to će imati svoju cijenu. To će dodatno zakomplicirati ionako tešku povijest odnosa između isusovaca i papinstva.
Ovo je dio šeste dimenzije. Ovaj se slučaj pojavio tijekom druge faze, ili padajućeg trenutka Franjina pontifikata, blizu 10. obljetnice papina izbora u ožujku 2013. Iako vjerujem da su ta otkrića također povrijedila Franju, ne vjerujem ni na trenutak da se sve može svesti na urotu protiv Pape. Crkvi i Papi ovakav whataboutism ne pomaže.
S povijesnog gledišta, crkveni kontekst je kontekst rastućih napetosti i frustracija žena protiv jako voljenog Pape zbog jasne neadekvatnosti i nedosljednosti onoga što on govori o ženama, jezika koji koristi o ženama, ženske teologije i ženske ulogu u Crkvi. Zapanjujuće je vidjeti kako je činjenica da su odrasle žene bile Rupnikove navodne žrtve očito učinila ovaj slučaj manje skandaloznim za Vatikan ili isusovce, nakon što brojne žrtve nisu bile saslušane ili su oklijevale istupiti nakon što su vidjele način na koji su postupali s drugim ženama.
To nas dovodi do sedme dimenzije: neadekvatnosti ideje o jednom monolitnom crkvenom sustavu naspram jednog monolitnog miljea zagovornika žrtava i preživjelih. Postoje vrlo različiti načini zagovaranja pravde za žrtve i preživjele: neki su načini bliski institucionalnoj Crkvi i papi (na različite načine), a neki načini temeljno vide Crkvu kao zločinačku organizaciju koja radi samo na omogućavanju i sustavnom zataškavanju i sustavnom zlostavljanju.
Za sada bismo se trebali usredotočiti na različite načine na koje se institucionalna Crkva može nositi sa zlostavljanjem — kako unutar Rimske kurije, tako i unutar Družbe Isusove. Doduše, u Kuriji su stvari u ovom slučaju nadrealnije. Postoji nejasna i potencijalno narušena uloga Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika, potaknutog nedavnom Franjinom reformom vatikanske birokracije pod krovom Dikasterija za nauk vjere. Taj vatikanski dikasterij i dalje kao jednog od svojih članova navodi francuskog kardinala Jean-Pierrea Ricarda, koji je u studenom priznao da je prije 35 godina zlostavljao 14-godišnju djevojčicu. Ne bi smjelo dugo trajati da se objavi suspenzija iz Dikasterija tog klerika koji je dobrovoljno priznao takvu vrstu zlostavljanja.
Osma dimenzija: Rim i Italija imaju ulogu u ovom slučaju kakvu dosad nismo vidjeli u globalnoj krizi zlostavljanja. Tu su katolički krugovi u Rimu (uključujući Centro Aletti, centar za umjetnike, gdje Rupnik živi), isusovačku generalnu kuriju, Vatikan i odnose između njih te sva mjesta u Italiji gdje je Rupnik djelovao, gdje je poštovan i zaštićen. Vrijedi napomenuti da su talijanski biskupi tek 17. studenog prvi put predstavili službeno Izvješće o seksualnom zlostavljanju svećenika u zemlji.
Deveta dimenzija: Rupnikova umjetnička služba i intelektualna karizma bili su jedan od glasova izvjesne zapadne katoličke romanse s Istokom, nešto poput narativa “ljepota će spasiti svijet”. U sekularnim povijesnim narativima, ono što se sada događa u Rusiji i Ukrajini trebalo bi nas upozoriti na takav romantizam. Što se tiče povijesti duhovnosti i redovničkih kongregacija i zajednica, poznata je činjenica da su izraženi estetski senzibiliteti, jake karizmatične osobnosti i nasilna ponašanja često išli zajedno, pri čemu se na karizmu (i zvanja koja su novačili) često gledalo kao na bjanko ček za sav neukusni ostatak.
Ovo također govori nešto o tome kako određena fiksacija katoličkim osjećajem za ljepotu (bilo Rupnikovim mozaicima, prototipom gotičke katedrale, više protureformacijskim baroknim stilom ili mržnjom prema “brutalnim” crkvama 20. stoljeća) može biti pokriće za izbjegavanje drugih problema. S druge strane, ovaj slučaj otvara raspravu o tome što učiniti sa suvremenom sakralnom umjetnošću koju su za Crkvu stvarali klerici koji su počinili zločine koji su zataškani, zahvaljujući njihovoj slavi, utjecaju i šarmu.
Deseta i posljednja dimenzija: Slučaj Rupnik tjera nas da shvatimo krizu zlostavljanja u Katoličkoj crkvi na nove, razrađenije načine — dublje od istrage Boston Globea Spotlight 2002. i slučaja sada već bivšeg kardinala Theodorea McCarricka 2018.
Rupnik je jedan od najpoznatijih isusovaca upletenih u skandal, a presudne faze događale su se u Vatikanu prvog pape isusovca. Mnoge konture slučaja Rupnik još nisu jasne, ali ova je priča vrlo važna u povijesti krize zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. Označava novi vrhunac i novu nisku razinu morala onih koji su pratili krizu. U isto vrijeme, oslobađa nas od lakih, samoposlužnih narativa na putu rješavanja problema (ncronline.org; fratellanza.net).