Foto: ilustracija © KNA / fratellanza.net
U četvrtak, 11. lipnja, biskup Mate Uzinić predvodio je Misu u dubrovačkoj katedrali.
Na početku propovijedi biskup Uzinić je spomenuo da je, uz ekonomsku krizu koja je došla s pandemijom koronavirusa, jedna od kriza svakako i kriza našeg odnosa prema euharistijskom Isusu. Rekao je da su osobito bile teške odluke koje su trebale donijeti osobe koje imaju odgovornost u Crkvi, a koje su – kako mu je ovih dana napisala jedna skupina svećenika – “izazvale nesigurnost, zbrke i podjele unutar Crkve”. Mnogi su optužili odgovorne, odnosno “da smo se mi prilagodili svijetu i njegovim mjerilima, umjesto da smo postali svjedoci i zaštitnici Euharistije na proročki način”. Spočitavalo se to uglavnom citatima iz liturgijskih čitanja blagdana Tijelova “ne živi čovjek samo o kruhu” i “tko ne blaguje mene ne može imati život vječni”. Na to je biskup ponovio – ono što je već više puta rekao – da su biskupi, “brinući za najslabije među nama, poštivanjem propisanih mjera i odricanjem od Euharistije kao najveće žrtve, to na jedan drugačiji način pretvorili u Euharistiju i žrtvu, jer kad god se iz ljubavi nečeg odričemo da bismo učinili dobro drugome, mi zapravo blagujemo Tijelo i Krv Kristovu i pokazujemo da čovjek ne živi samo o kruhu”.
“Nemoguće je očekivati da su u Crkvi svi usuglašeni oko svega. Neslaganja je u Crkvi uvijek bilo i bit će. Nažalost, to neslaganje je puno puta dovelo i do toga da smo prestali biti zajedno u euharistiji. A kad se to dogodi onda se dogode razdijeljene kršćanske zajednice”. Slična situacija se dogodila zajednici u Korintu, kojima je apostol Pavao uputio poslanicu čiji se dio čita i na svetkovinu Tijelova. “U toj su zajednici počele podjele, međusobna isključenja, proklinjanja i ekskomunikacije. Zato im osnivač zajednice, Pavao, piše poslanicu u kojoj im nudi euharistiju kao princip jedinstva, podsjećajući ih na jednu čašu koju blagoslivljamo, na jedan kruh koji lomimo”. Pavao piše da “po jednom kruhu postajemo Tijelo mi mnogi. Nismo prestali biti različiti, ali smo postali dionici Kristova Tijela.” Zatim je biskup upitao: “Što ako je sama euharistija i naš odnos prema euharistiji razlog nesporazuma i međusobnih trvenja?”. Potom je rekao kako vjeruje da je i tada “potrebno krenuti od euharistije koja je, kako nas uči Drugi vatikanski koncil, izvor i vrhunac cjelokupnog kršćanskog života”.
“Krenuti od euharistije znači krenuti od Isusa. A to znači u euharistiji prepoznati, ne samo njegovo tijelo i krv, nego cjelokupno otajstvo Isusa Krista, čitav njegov život, sve ono što je on govorio i činio. Samo tako možemo proširiti svoj pogled, a s pogledom i u euharistiji vidjeti više od onog što su nažalost mnogi vidjeli i što svojim ponašanjem to pokazuju: neki magični lijek za sve naše probleme, pa i pitanje vječnosti”. Samo polazeći od Isusa možemo razumjeti da “čovjek ne živi samo o kruhu” i “tko blaguje moje Tijelo ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan” “Blagovati Tijelo i Krv Kristovu, za nas braćo i sestre, tada neće biti tek pričest na misi, nego će to biti – i zbog te pričesti – život u skladu s Isusovim primjerom, život koji je u odricanju i ljubavi koji je drugima postao euharistija”.
Euharistija je “prije svega sakramentalno sjećanje, jer se mi sjećamo ljubavi koju nam je Bog iskazao i koju nam nastavlja iskazivati u Isusu Kristu i njegovu djelu spasenja. I zato što je ona sjećanje, a ne samo blagovanje, ona nam daje mogućnost proširenja pogleda i srca” kako bi postali što sličniji Božjem pogledu i srcu i kako bi bili spremni prihvatiti Isusovu logiku, živeći onako kako je on živio i žrtvujući se onako kako je on to činio iz ljubavi prema braći i sestrama.
Biskup je podsjetio da se na svetkovinu Tijelova s euharistijskim Isusom u procesijama izlazi iz crkve. Potom je kazao kako je i za vrijeme pandemije Isus izlazio iz crkava “u nekim dosta čudnim i procesijama koje su bile upitne iz više razloga”. Jedan od razloga je i dostojanstvo euharistijskog otajstva, jer “ne možete uzeti Isusa u pokaznici poput palice za golf, pa ga nositi na sjedalu u automobilu ili u zrakoplovu, pa s njim okolo mahati. Može se ovom pridodati i svojevrsna manipulacija otajstvom koja bi Isusa pretvorila u euharistijskog zarobljenika koji mora ići ondje gdje ja hoću i činiti ono što je moja volja. S tim je povezano i dovođenje ljudi u zabludu da će Isus tako pomoći i zaustaviti pandemiju. To svakako nema veze s kršćanskim shvaćanjem euharistijskog otajstva, s našim katoličkim vjerovanjem u Isusovu prisutnost u euharistiji. I, dakako, to nema veze s kršćanskom molitvom”.
Na koncu je biskup rekao da je važno da se i nama ne dogodi takvo krivo shvaćanje otajstva. Bilo bi važno – rekao je biskup – da se više nego na samu Isusovu prisutnost pokušamo usmjeriti na Isusov dar samoga sebe, na ono sjećanje i njegovo postati jestiv za druge što je zapravo smisao euharistije. Važno je ne zaustaviti se na otajstvu samome, nego na onome što nam to otajstvo predstavlja i objavljuje, a to je ljubav koja svoj vrhunac ima u onom Isusovom dati se jesti, što ide čak i više od onoga što se dogodilo na križu. Tek tako ćemo biti svjesni poslanja nas kao Crkve, i to ne samo danas nego svaki put kada izlazimo s mise u onome “Idite u miru”, da i mi poput Isusa u svijetu i za svijet lomimo svoje tijelo i prolijevamo svoju krv, da mi postajemo euharistija za druge živeći među drugima i za druge – onako kako je među nama i za nas živio sam Isus Krist. U Euharistiji on to na sakramentalan način trajno i nastavlja činiti (fratellanza.net).