Papa Franjo odobrio je u petak, 16. prosinca dekret kojim se priznaju herojske kreposti isusovcu p. Matteu Ricciu (1552. – 1610.), “apostolu Kine”, čime je proglašen časnim slugom Božjim.
Ricci je bio talijanski isusovac i osnivač modernih misija u Kini. Rođen u ondašnjoj Papinskoj Državi, započeo je sa studiranjem teologije i prava, da bi u 20. godini stupio u isusovce, te se u 26. prijavio za člana misionarske ekspedicije u Indiju. Pet godina kasnije, 1582., prelazi u Kinu, gdje u to vrijeme praktički nije bilo kršćana, osim u portugalskoj koloniji Makau, gdje se od obraćenih Kineza očekivalo da žive u skladu s portugalskim običajima.
Dok raniji misionari nisu posvećivali pozornost izvornoj filozofsko-religijskoj tradiciji Kine, Ricci je postao jedan od prvih zapadnjaka koji je naučio kineski jezik i pismo, te je proučavao njihove običaje. Čak je i slavni Marko Polo Kineze jednostavno nazivao poganima, a Ricci je za razliku od toga zauzeo stav poštivanja i uvažavanja. Sačinio je prvi kinesko-portugalski rječnik, što je bio prvi rječnik kineskog i nekog europskog jezika, te je u skladu s europskom kartografijom načinio prvu kartu svijeta na kineskom. Za razliku od misionara koji su u drugim dijelovima svijeta zajedno s kolonizatorima kršćanstvo praktički nametali lokalnom stanovništvu, Ricci je držao kako je kršćanstvo potrebno inkulturirati, uključiti ga u lokalnu kulturu.
Proučavajući kinesku kulturu Ricci je otkrio kako je ona snažno obilježena Konfucijevim naukom te je odlučio ne iskorjenjivati već iskoristiti te prisutne koncepte kako bi protumačio kršćanstvo. U svom znamenitom katekizmu Istinita ideja Boga izložio je kako konfucijanski tekstovi sadrže pojmove analogne pojmovima Boga i života nakon smrti. Isusovački su misionari stoga uvažavali da obraćenici i dalje sudjeluju u tradicionalnim konfucijsnakim ceremonijama, a i oni sami su se odijevali i ponašali sukladno kineskoj kulturi. Zauzeli su važno mjesto na carskom dvoru jer su zbog svojih vještina iz astronomije, matematike i stranih jezika bili izuzetno cijenjeni.
Ricci nije prezao niti od toga da u naviještanju Evanđelja daje prednost onim aspektima koji će slušateljima biti najbliži. Tako je govorio o Mariji, Majci milosrđa, kada je otkrio da Kinezi prizor raspetog Isusa smatraju suviše morbidnim. No, ustrajao je kod temeljnih kršćanskih moralnih normi, pa je iako poznat po tome koliko je cijenio kinesku kulturu, ipak npr. osuđivao prostituciju koja je u njegovo vrijeme bila raširena u Pekingu. Zbog velikog ugleda koji je uživao dozvoljen mu je boravak u carskom gradu Pekingu, a kineski car Wan-li imenovao ga je čak svojim savjetnikom.
Kada je Ricci umro 1610. godine, više od 2000 Kineza iz svih slojeva društva postalo je kršćanima, a mnogi i redovnici u Družbi Isusovoj. Iako su prema tadašnjim pravilima svi stranci umrli u Kini morali biti pokopani u Makau, Ricciju je iskazana čast tako da mu je ustupljeno posebno pogrebno mjesto u Pekingu. Bio je prvi stranac u povijesti kojem je to omogućeno. I nakon njegove smrti misija u Kini je izvanredno napredovala te je 1692. jedan od najvećih kineskih careva K’ang-hsi donio edikt o snošljivosti kojim je priznao kršćanstvo, zabranio napade na crkve i dopustio propovijedanje Evanđelja u Kini. Mnogi su se isusovci na carskom dvoru nadali obraćenju toga cara. Međutim takvo ponašanje isusovaca i preuzimanje tradicionalnih kineskih kulturnih i etičkih vrednota uskoro su doveli do sukoba s vlastima u Crkvi. Dominikanski i franjevački misionari koji su u Kinu pristigli nakon Riccija smatrali su da je on otišao predaleko u prilagodbi kršćanstva te su zahtijevali od Pape da zabrani takav stil evangelizacije. Iako je isprva papa Pavao V. dopustio uporabu kineskog jezika u liturgiji i time napravio iznimku od tadašnje obvezne uporabe latinskog, kasnije će tom tzv. sporu oko obreda papa Klement XI. ipak stati na stranu franjevaca i dominikanaca, te bulom Ex illa die iz 1715. zabraniti kineske obrede. Car je na to odgovorio zabranom kršćanskih misija u Kini.
Zabrana kineskih obreda bila je odluka nesaglediva domašaja. Kineskim su kršćanima bile zabranjene stvari koje su prema njihovu shvaćanju vrijedile kao zahtjev lijepog ponašanja i dobrog načina života. Sve to proglašeno je idolatrijom. Zabranjuje se liturgija na narodnom jeziku, a i za vjerske pojmove se nastojalo uvesti latinske riječi (Deus, gratia, persona, sanctus, spiritus…). Takvo identificiranje kršćanstva s europskom kulturom dovelo je do propasti katoličkih misija u Kini.
Sličnu sudbinu doživjelo je kršćanstvo u Indiji kada je papa Benedikt XIV. 1744. godine zabranio i posebne indijske obrede koje je uveo isusovac Roberto de Nobili. Tek 1939., više od 300 godina nakon Riccijeve smrti, papa Pio XII. je revidirao te, navodno definitivne, papinske odluke i objavio dekrete o trpeljivosti kojima se kineski obredi više ne smatraju praznovjerjem već respektabilnim načinom štovanja.
Čini se kako su Rimu isprva bile prihvatljivije misije u kojima su svećenici pratili kolonijaliste, nego one na dalekom istoku gdje se uvažavala lokalna kultura i običaji. Do konačnog obrata toga stava dolazi na Drugom vatikanskom koncilu. Većina je koncilskih otaca izrazila uvjerenje da kršćanstvo nije nužno vezano uz europsku, odnosno zapadnu kulturu. U Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes tako se kaže: “Crkva koja je poslana svim narodima, bez obzira na područje ili zemlju, nije isključivo i nerazdvojno vezana ni uz jedno pleme ili narod, ni uz koji poseban način života, ni uz koji stari ili novi običaj. Iako se čvrsto drži svog predanja, ujedno je svjesna svemirskog poslanstva i može stupiti u vezu s različitim oblicima kulture, iz čega proizlazi i bogaćenje same Crkve i raznih kultura” (GS 58).
No, jednako je tako jasno postalo da je su već i novozavjetni izvještaji o Isusu uvelike inkulturirani i da su već prvi Isusovi sljedbenici bili skloni adaptaciji Isusova nauka za slušatelje iz drugih sredina, te evoluiranju svoga učenja pod utjecajem nove, konkretno grčke kulture. Oni su razumjeli kako bi bio znak slabosti i straha kada bi se neka religija učahurila i izolirala, te obratno, da je znak snage kada, kritički razlučujući, religija može učiti od neke drugih kultura i religija. Inkulturacija je dakle u samoj biti kršćanstva. Ta i sam Isus je bio inkulturiran u židovsku kulturu, kako se ističe u koncilskom Dekretu o misionarskoj djelatnosti Crkve Ad Gentes: “Da bi Crkva mogla svima tima (koji se još nisu otvorili evanđeoskoj poruci) donijeti misterij spasenja i od Boga darovani život, mora se uklopiti u sve te skupine istim nagnućem kojim se sam Krist po svom utjelovljenju svezao s određenim socijalnim i kulturnim stanjem ljudi među kojima je boravio” (AG 10).
Tako se i sudbina Mattea Riccija izmijenila. Isprva je Rim njegovu misijsku metodu proglasio heretičnom, da bi 330 godina nakon njegove smrti ona ipak bila dopuštena, a 1985. je Ricci proglašen slugom Božjim, što je u Katoličkoj crkvi prvi korak za proglašenje osobe svetom. U siječnju 2010. godine biskup iz njegovog rodnog mjesta iznova je pokrenuo postupak beatifikacije, izjavljujući kako se nada da će Crkva brzo prepoznati “misionarski genij i duhovnu stasitost” oca Riccija i proglasiti ga blaženim. U svibnju iste godine, kada se u Vatikanu slavila 400. godišnjica Riccijeve smrti, papa Benedikt XVI. je također uputio riječi hvale ističući kako je kod Riccija “susret motiviran vjerom postao dijalogom između kultura, bezinteresni dijalog slobodan od ambicija ekonomske i političke moći, življen u prijateljstvu, koji čini djelo oca Riccija i njegovih učenika jednim od najviših i najsretnijih mjesta u odnosima između Kine i Zapada”. Kao što je spomenuto, papa Franjo odobrio je u petak, 16. prosinca 2022. dekret kojim mu se priznaju herojske kreposti, čime je proglašen časnim slugom Božjim.
Danas je jasno kako inkulturacija više nije samo opcija za daleka misijska područja, već je od presudnog značaja u svim dijelovima Crkve. Danas je Crkva misijska na svim kontinentima. Pred njom je, kao i nekad pred Riccijem izazov da prilagodi svoje propovijedanje potrebama novih izazova, novih potkultura, nove stvarnosti u kojoj živimo. No, ne čini se kako su crkvene vlasti odviše zainteresirane za takav iskorak. Radije se drže svojih tradicija iz davno zaboravljenih kultura nego da kršćansku poruku inkulturira u novom suvremenom okruženju.
Ta kulturološka napetost nameće mnoga pitanja koja čini se da u Crkvi, unatoč Drugom vatikanskom koncilu, još nije legitimno postavljati, a kamo li odgovarati na njih. Je li potrebno umjesto inkulturacije danas ustrajati na grčkom intelektualiziranju vjere izraženom u dogmatiziranju i pretjeranoj spekulaciji? Je li potrebno ustrajati na rimskom juridizmu, trijumfalizmu i autoritarnom načinu upravljanja religijom? Je li potrebno, ignorirajući inkulturaciju, sakrament euharistije i dalje tumačiti putem davno nadiđene aristotelovskoe fizike i njezinih supstancija i akcidensa? Je li se potrebno umjesto prihvaćanja pravne države i nadalje držati privilegija iz doba apsolutizma, što se u posljednje vrijeme iskazivalo u zatajivanju zločina svećenika pedofila? Je li umjesto inkulturacije i dalje potrebno inzistirati na baroknoj pompoznosti vjerskih obreda, kao da je Isus slavio latinsku misu s apostolima koji su na koljenima primali pričest dok je u pozadini zbor izvodio Palestrinu? Je li potrebno ustrajati na patrijarhalnom pogledu na žene i nadalje ih lišavati značajnijih funkcija u Crkvi? Je li potrebno inzistirati na skolastičkoj interpretaciji Biblije zanemarujući suvremenu egzegezu? Je li potrebno prednost davati patrističkom pogledu na seksualnost umjesto uvažavanja njezinih aspekata koje je otkrila suvremena psihologija?
Crkva je Riccijeve metode inkulturacije prihvatila tek 330 godina nakon njegove smrti. Hoće li i današnji vjernici morati toliko čekati kako bi hijerarhijska Crkva obratila pozornost na ova pitanja i u potpunosti prihvatila put kakav je Ricci jasno zacrtao? I je li sudbina koju je kršćanstvo doživjelo u Kini nakon odbijanja inkulturacije ista ona koju će doživjeti sutra na Zapadu? Danas katoličanstvo na Zapadu sve više postaje isto ono što je za Kineze u najboljem slučaju mogao biti latinski obred – lijepa predstava i divljenja vrijedna tradicija, ali u biti nešto beživotno i u konačnici irelevantno. Promatrajući smisao sakramenata krštenja, krizme i ženidbe na Zapadu stječe se upravo takav dojam. Jednako koliko je Kinezima bilo stalo do bule Klementa XI., toliko je i današnjim ljudima na Zapadu do nauka Crkve. Ostaje nam nadati se da smo od Mattea Riccija ipak nešto naučili (responder; vatican news; fratellanza.net).