Poznato je da određen broj osoba iz različitih razloga ne slavi 8. ožujak. Neki će s pravom reći da je svaki dan u godini dan svih, i žena i muškaraca. To je neupitno. No važno je da postoji barem jedan dan u godini kada s posebnom pažnjom gledamo tu stvarnost i kada možemo ukazati na eventualnu, do sada nažalost konstantnu, neravnopravnost.
Važno je također upozoravati na neravnopravan položaj žena u Crkvi, koji je očit čak i u okviru mogućnosti koje odavno dopušta crkveno pravo. Papa Franjo o tome češće govori od svojih prethodnika. I ne samo on, nego se i među drugim osobama polako budi svijest o potrebi popravljanja trenutnog stanja.
Može se, također, puno toga reći a ništa ne poduzeti. Ovaj osvrt se, zasad, ograničava na samo jedan primjer naše stvarnosti, odnosno na pitanje podzastupljenosti žena u tijelima biskupskih konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno Vijećima, Komisijama, Odborima i Ustanovama HBK i BK BiH. To su mjesta gdje žene mogu biti članice, mjesta gdje se donose određene odluke važne za Crkvu, no statistike već desetljećima idu u prilog muškarcima.
Uz ovo valja reći da Statut HBK, kao i Statut BK BiH, u glavi V. čl. 32./33. glasi: “Generalni se tajnik bira na Saboru između biskupâ ili svećenikâ na pet godina te se postavlja na čelo Glavnog tajništva, u kojem raspoređuje službe, bdije i ravna radom Tajništva”. Time su žene, kao i općenito vjernici laici u Hrvatskoj i BiH, isključene/i iz mogućnosti vršenja ove službe, iako ni crkveno pravo opće Crkve takvu isključivost ne spominje. Potrebna je, dakle, promjena statuta koji nije Sveto Pismo.
Mi, Crkva, svoju bismo vjeru i govor o pravdi i miru (iustitia et pax) trebali pokazati i primjerom. Možda nam za više hrabrosti i pravednosti mogu pomoći i riječi pape Franje iz njegove posinodske apostolske pobudnice Christus vivit (2019.):
Pretjerano bojažljiva i strukturirana Crkva može biti vječito kritična prema svim diskursima o obrani prava žena i neprestano ukazivati na moguće rizike i zablude takvih tvrdnji. Nasuprot tome, živa Crkva može reagirati tako da posveti pozornost legitimnim zahtjevima žena koje zahtijevaju veću pravdu i jednakost. Živa Crkva se može prisjetiti povijesti i prepoznati dugu nît autoritarnosti muškaraca, podložnosti, raznih oblika porobljavanja, zlostavljanja i nasilja u kojem dominiraju muškarci. S tim gledištem i ona sama će moći uzeti k srcu te zahtjeve za poštivanjem prava žena i ponuditi uvjerljiv doprinos većem reciprocitetu između muškaraca i žena… (CV, 42).
Povodom Međunarodnog dana žena, 8. ožujka 2020.
Branko Jurić