Marko Medved, crkveni povjesničar
Kada u srijedu popodne 7. svibnja duga procesija kardinala izbornika pjevajući litanije uđe u Sikstinsku kapelu, izmolit će se Veni creator, nakon čega će svatko od njih ponaosob dati prisegu. Nakon toga čut ćemo uzvik Extra omnes! Neka svi izađu! Bit će to znak da se zatvaraju vrata i da započinje postupak izbora Rimskoga biskupa. Po srednjovjekovnim običajima, kodificiranima kanonskim odredbama suvremenih papa, Crkva će započeti biranje novoga papu.
Porijeklo konklava datira iz izbora Grgura X., kada je, nakon 18 mjeseci sedesvakancije (upražnjene Petrove stolice), stanovništvo Viterba pored Rima 1270. zatvorilo kardinale, okupljene u papinskoj palači u tamošnjem gradu, kako bi ih prisilili da ubrzaju izbor novoga rimskog prvosvećenika. Odatle ime konklava iz latinskoga cum clave (zaključano, zatvoreno). Novi je papa koju godinu nakon toga i formalno-pravno uspostavio institut konklave, pa su već 1276. na taj način birali Grgurova nasljednika.
Većina potrebna za izbor pape i sustavi glasovanja mijenjali su se kroz vrijeme. U prvim stoljećima kršćanstva papu je birala zajednica kršćana u Rimu, često i na temelju preporuke prethodnika. Potom, nakon slobode u 4. st., papu je birao rimski kler. Svećenstvo je biralo, dakle, Rimskoga biskupa koji je ujedno bio i vođa Crkve. Umjesto glasovanja, biskup se birao općim konsenzusom ili aklamacijom. Kandidat bi zatim bio predstavljen glavarima velikih obitelji na opće odobravanje ili neodobravanje. Mada su svjetovna presizanja formalno odbacivana od Crkve, rimsko plemstvo uspijeva utjecati na izbor papa. Od 9. st. papa je bio podložan prisezi vjernosti caru Svetog rimskog carstva. Izrazito snažni pritisci rimskim plemićkih obitelji obilježuju izbore papa u mračnim stoljećima (saeculum obscurum) (888.-1046.), sve do početka grgurovske reforme, što se je negativno odrazilo i na cjelokupnu povijest Crkve.
Godine 1621. papa Grgur XV. dao je veću važnost tajnosti glasovanja, nametnuo dvotrećinsku većinu i otežao pribjegavanje imenovanju per acclamationem, što je praksa koja je mogla pogodovati vođama kardinalskih frakcija. Možda je slabije poznato kako je sve do početka 20. stoljeća, veliki problem bio veto europskih monarhija koje su se mogle suprotstaviti odabiru njima nepoželjnih kandidata. Tako su 1903. preko krakovskoga kardinala Habsburgovci stavili veto na izbor kardinala Rampolle jer su ga smatrali protivnim njihovim državnim interesima. Mada su kardinali u konklavama odbili presizanje austrijske dinastije, ipak nisu odabrali spomenutoga kardinala za papu.
Isključivo sjedište konklava u moderno doba bio je Vatikan, s izuzetkom Pija VII. koji je 1800. izabran u Veneciji, a u 19. stoljeću, do 1870., sjedište konklava bila je palača na Kvirinalu, danas sjedište predsjednika Republike Italije. Zanimljivo je da su se 1922. vrata konklava zatvorila prije negoli su uspjeli stići kardinali iz Amerike. Zbog toga je Pio XI. odmah nakon izbora donio odredbe kako bi sličnu situaciju spriječio u budućnosti.
Papa Pio XII. 1945. nalaže da se konklave moraju održati isključivo na teritoriju Vatikana, najkasnije u roku od 20 dana od Papine smrti, a svi kardinali koji još nisu navršili 80 godina moraju sudjelovati kao izbornici. To je pravilo kodificirao 1975. Pavao VI. odredivši da sveukupno ne smiju prelaziti brojku od 120. No prema odredbama iz vremena pape Ivana Pavla II. (1996.), izbori se mogu održati samo tajnim glasovanjem, potrebne su dvije trećine glasova, ali ako se izbor ne održi u trideset i četvrtom krugu glasovanja, izbor se može nastaviti apsolutnom većinom, glasovanjem samo za dva imena koja su u neposredno prethodnom krugu glasovanja dobila najveći broj glasova. Obred predviđa da se nakon svakog prebrojavanja glasački listići spaljuju, a iz tog izgaranja, uz pomoć mokre ili suhe slame ili neke druge tvari, izlazi crni ili bijeli dim koji najavljuje negativan ili pozitivan rezultat pregleda.
S obzirom na to da živim i radim u Rijeci, dopustite mi i lokalnu zanimljivost. Na konklavama 1939. sudjelovao je i kardinal Celso Costantini, koji je od 1920. do 1922. bio apostolskim upraviteljem Rijeke i predgrađa. On je u tu konklavu donio plan reforme Katoličke Crkve koji tada doduše nije prihvaćen, ali ga je ostvario kardinal koji će biti izabran 19 godina kasnije Angelo Giuseppe Roncalli, papa Ivan XXIII.
Post scriptum.
Crkvena povijest kao grana teologije obvezuje nas da promišljamo u ekleziološkom ključu, a ne da se zaustavljamo na pukom ponavljanju povijesnih činjenica. S obzirom na to da se način izbora Petrova nasljednika mijenjao kroz povijest, to znači da će i u budućnosti on biti predmet promišljanja, razvoja i promjena. Tako je na primjer iz današnje perspektive neobično da na konklavama nema nijedne žene. U bliskoj budućnosti vjerojatno će postojati uvjeti da se preispitaju oblici i metode izbora rimskog prvosvećenika na istinski “sinodalni” i inkluzivan način. Načelo “Ono što se tiče svih mora biti tretirano i odobreno od svih”, ponovljeno i na posljednjoj biskupskoj sinodi, ne može a da se ne tiče i odredbe o službi rimskog prvosvećenika. Kao što kaže naslov jednog tek objavljenog zbornika radova koji su uredili Andrea Grillo i Luigi Mariano Guzzo, za budućnost konklava možemo reći Intra omnes! Neka svi uđu! Odnosno neka u budućnosti Narod Božji bude što potpunije predstavljen (fratellanza.net).