Mala sestra Magdalena: Prije nego redovnica, budi čovjek

Michel Lafon, izvadci iz knjige „15 dana molitve s malom sestrom Magdalenom“

Uvod

Mala sestra Magdalena (Magdeleine Hutin) slabo je poznata kršćanskoj javnosti. Međutim, ona je odigrala važnu ulogu u obnovi redovničkog života svojom intuicijom koju je već od 1946. godine prenijela svojim malim sestrama koje su po tom nadahnuću živjele diljem svijeta. 

Pozivala se neprestano na Charlesa de Foucaulda (malog brata Karla) smatrajući se njegovom učenicom do te mjere da ga je nazivala ocem i utemeljiteljem Bratstva Isusovih malih sestara.

Meditirajući tekstove koji slijede, upoznat ćete m.s. Magdalenu… Mnogo je pisala. Sa svojih putovanja svijetom, iz svih zemalja u kojima je bila, slala je pisma malim sestrama u kojima je iznosila svoje dojmove i obrazlagala bitne točke duhovnosti Bratstva.

Svakog dana iznosit ću vam prije svega njezine tekstove. Obilno sam ih koristio, hotimično smanjujući svoje komentare. Vjerujem da se nijedan čitatelj neće zbog toga žaliti jer otvarajući ovu knjižicu, želi moliti s njom, a ja samo nastojim u tome pomoći. Čitatelji koji nisu redovnici_ce bez problema će misao m.s. Magdalene prilagoditi svojem životu budući da i one kojima se obraća žive poput njih usred svijeta, u „običnoj“ svakodnevici Nazareta. 

„Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14,6)

Isus će postati jedina strast tvojega života, kao što je bio i za malog brata Karla. Njegova silna ljubav prema Isusu, sažeta u riječima „Iesus – Caritas, Isus – Ljubav“ suobličavat će te Kristu Isusu sve dok ne postaneš jedno s Njim: On u tebi i ti u Njemu, da s Apostolom možeš reći: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni(Gal 2, 20).

Ako se Bog potrudio da nam govori, to je zato što je želio da živimo od njegovih riječi… A mi se vrlo lako naviknemo i na najčudesnije stvari. Da Bog još nije progovorio i da smo čuli da će svijetu poslati poruku, s kakvim ganućem bismo je primili! Imamo Evanđelje, neiscrpni rudnik blaga, a čitamo ga tako rastreseno. Njegove riječi jedva dopiru do nas, a dokaz je to što od njih ne živimo.

Ovi tekstovi mogli bi se sažeti slijedećim riječima: Naša duhovnost je nevjerojatno jednostavna, potpuno usmjerena na Isusa i Evanđelje. To nije tek doktrina, to je životJasno je da se m.s. Magdalena obraća svojim malim sestrama, ali zar svaki kršćanin ne bi trebao zanosno osluškivati Isusa, slijediti Isusa, živjeti njegovim životom? Zar sveti Pavao ne govori o idealu svih kršćana kada kaže: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“?

Neće li ta strast zatomiti ljubav koju osjećam prema svojima, prema svojoj obitelji i dragim osobama? Što kaže na to m.s. Magdalena? „Nitko od tebe neće tražiti da se u ime ljubavi prema Kristu odrekneš ljubavi prema tvojima. Naprotiv, govorit će ti se da četvrtu zapovijed, koja proizlazi iz prirodnog i božanskog zakona, nikakvo redovničko pravilo ne može zamijeniti ni dokinuti i stoga će tvoji roditelji zauvijek ostati, nakon Isusa, tvoja najveća ljubav… Isto tako govorit će ti se da je ljudsko prijateljstvo, kada je razborito i čisto, isuviše lijepo da bi se smjelo uništavati ili umanjivati; štoviše, trebaš se truditi kako bi ono preobražavanjem i pročišćavanjem raslo u Kristovoj ljubavi, u Njemu koji utjelovljuje sav ideal prijateljstva“. 

Trebamo graditi nešto novo! Novo koje je zapravo staro, ono autentično kršćanstvo Kristovih učenika. Trebamo iznova čitati Evanđelje, riječ po riječ.

Trebam li čekati nedjelju kako bih čuo riječi Evanđelje? Zar ne mogu jednu stranicu pročitati i preko tjedna? Ako mu pristupim s novim pogledom, rečenice na koje sam toliko navikao, imat će drugačiji odjek i Gospodin Isus postat će za mene živa osobaNeće više biti osoba iz prošlosti, nego netko tko mi govori danas. Stoga ću nastojati živjeti pogleda i srca uprta u Isusa, u unutarnjem stavu koji će te malo po malo dovesti do vrlo duboke bliskosti s Njim.

„Naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2,12)

Svijetu je potrebno Djetešce iz Betlehema. Kada ga pronađemo, pronaći ćemo blagost i poniznost ljubavi… Oholost će se puno lakše slomiti pred jaslicama, nego pred nazaretskom radionicom ili kalvarijom. Treba se itekako prignuti ako želimo razumjeti i voljeti jedno sasvim maleno dijete.

Poruka jaslica ne treba biti vezana samo za božićno vrijeme, kao što ni poruka križa nije vezana samo za Veliki tjedan. 

Ne slušajte one koji su šokirani duhovnošću jaslica smatrajući da je male sestre žive onako kako je oni zamišljaju. Ne, naša ljubav prema Malenom Isusu nije ništa sladunjavo ni djetinjasto (…). Ne slušajte one koji misle da je ta duhovnost namijenjena samo djeci. To bi bilo kao da se za novorođenče u nekoj obitelji zanimaju samo najmlađa braća i sestre, a da odrasli čekaju da ono odraste kako bi mu se divili i voljeli ga…

Promatraj jaslice (…). Neka te podsjećaju na Onoga koji je tvoj Bog i koji te zove da ga slijediš, u duhu djetinjstva i predanja. Da poput Njega prema Bogu imaš djetinje povjerenje. Da poput Njega prema Djevici Mariji, Njegovoj majci, imaš nježno pouzdanje poput malenog djeteta kojemu uz kolijevku treba majka. Kako je žalosna kolijevka bez majke. 

Čitajući spise m.s. Magdalene odmah uviđamo da je duhovnost jaslica u samom središtu poruke koju povjerava svojim malim sestrama kao i svim kršćanima našeg vremena. 

Kontemplacija Malenog Djeteta u kolijevci nastavlja se i nakon božićnog liturgijskog vremena. Zbog toga je od svojih malih sestara tražila da slika Djeteta Isusa ostane u kapelicama njihovih bratstava tijekom cijele godine. Pritom ističe da Krist na križu ostaje prisutan u svim crkvama za vrijeme Došašća, Božića… isto tako i u uskrsnom vremenu, premda je ustao od mrtvih.

Što otkrivamo u kontemplaciji Malenog Isusa u jaslicama? Čujemo li na što nas poziva? Poziva nas na predanje, poslušnost… povjerenje… blagost i mir…  Poziva nas na poniznost i siromaštvo. Poziva nas na nježnost prema svakom ljudskom biću. Raširenih ruku prema cijelom svemiru, a prije svega prema malenima, poniznima.

Ali inzistirajući toliko na predanju i poslušnosti, ne boji li se m.s. Magdalena da će od svojih malih sestara napraviti marionete bez osobnosti? Evo njezina odgovora: Duhovno djetinjstvo ne traži  od tebe da zaniječeš svoju osobnost ni da se odrekneš vlastitog prosuđivanja, nego da ih podložiš Božjoj volji s radosnim povjerenjem malenog djeteta koje i najtežim putovima korača bez straha, s rukom u ruci očevoj, znajući da se uz njega ne treba ničega bojati.

Razumijemo li ovaj duh djetinjstva , premda je tako zbunjujući za razum? Nema tu ničeg djetinjastog. Duh djetinjstva ne treba brkati s karikaturom djetinjastih djevojčica, jer to je čista suprotnost. Naime, ovdje se radi o zakonu kontrasta. Čovjek treba biti zreo da bi mogao, bez bojazni, biti doista dijete; isto tako treba biti jak da bi mogao biti beskrajno blag i biti mudar da bi si dopustio da bude lud. Nameće se zaključak da je duhovno djetinjstvo nešto vrlo snažno. Gospodine Isuse, daruj mi srce djeteta, ti, koji si rekao: „Ako ne postanete kao mala djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3). Kako bih živio ovo otajstvo, molim te, daj mi srce koje je istovremeno ponizno i snažno; daj mi bistar um, širom otvoren stvarnostima svijeta. S tvojom beskrajnom strpljivošću, oblikuj u meni srce djeteta!

„Nije li ovo drvodjelja ?”( Mk 6, 3) 

Nakon deset godina, nakon dvadeset godina, nakon sto godina, usrdno vas molim, ostanite siromašne, a da na to ne bi zaboravile, promatrajte nazaretsku radionicu u kojoj je Gospodin iz ljubavi zaboravio na svoju božansku slavu kako bi se utjelovio, prigrlivši život poniznog radnika. 

Iznad svega, volite siromahe, volite one koji su prezreni, premda su živa slika Kristova. Gospodin ima posebnu ljubav prema malenima i siromašnima…

Poput Isusa u Nazaretu, male sestre će živjeti usred svijeta kao kvasac u tijestu, postajući svima sve: Arapkinja među Arapima, nomadkinja među nomadima, radnica među radnicama… a prije svega, čovjek među ljudima. 

Već od prvih godina osnutka njezin ideal, odobren od Rima, nailazi na nerazumijevanje u crkvenim i redovničkim krugovima, ne toliko zbog naše želje za siromaštvom, nego zbog naše želje da s fizičkim radnicima dijelimo „društveni status“ siromaha. Rekla sam Svetom Ocu koliko mi je teško neprestano slušati o „redovničkom dostojanstvu“. Kako to nije „dostojno“ jedne redovnice da na leđima nosi ruksak, da putuje brodom bez kabine, među siromašnima, da u bolnici leži u zajedničkoj sali kao domaće stanovništvo. A jedino dostojanstvo koje si ti, Gospodine, tražio, bilo je dostojanstvo sluge! Izabrao si posao drvodjelje (…)Ali mi znamo da siromaštvo samo po sebi nema nikakvu vrijednost: ono što vrijedi, to je ljubavLjubav stavljaj iznad svih pravila, kao najvažnije pravilo, jer to je zapovijed Gospodnja. 

Duboki jaz često razdvaja svijet bogatih od svijeta siromaha, kako nam Isus pokazuje u prispodobi o siromašnom Lazaru koji je napušten ležao pred vratima jednog bezosjećajnog bogataša (Lk 16, 19s). 

Svaki kršćanin koji istinski pripada svojoj sredini i svojoj domovini, često će odudarati od onih koji ga okružuju. Njegova ljubav prema drugima nadilazit će sve barijere, sve predrasude i mržnje koje su uvriježene u njegovom okruženju. Bivajući jedan od onih s kojima živi, ponašat će se kao „sveopći brat“ što će izazvati nerazumijevanje koje treba prihvatiti. Isus nas je na to upozorio: „Jao vama kada vas svi budu hvalili! Tako su činili lažnim prorocima oci njihovi!“ (Lk 6, 26). Gospodine Isuse, daj mi hrabrosti da ostanem dosljedan svojim uvjerenjima i da snosim posljedice koje iz toga proizlaze, kako bi se preko mene mogla očitovati tvoja ljubav prema svakom čovjeku! 

Ova hrabrost podrazumijeva da se borim protiv nepravde: to nam je nezaobilazna dužnost jer, kako kaže m.s. Magdalena: Ako pored sebe vidite nepravdu i ostanete ravnodušne, i vi ste zakazale u pravednostiGospodine, molim te, daj da nikada ne ostanem ravnodušan na „krik siromaha“! Neka taj krik nađe odjeka u mojem životu! Neka i ovaj poziv pape Pavla VI (Obnova redovničkog života, br. 18, 1971.) kojeg je usvojila m.s. Magdalena, postane moj način djelovanja: „Ovaj krik siromaha zabranjuje vam svaki kompromis s bilo kojim oblikom društvene nepravde. Isto tako nalaže vam da apelirate na savjesti upozoravajući na dramatičnu bijedu i na potrebu socijalne pravde“. Ne, kršćanin ne može šutjeti pred nepravdom i ugnjetavanjem, bez obzira na to odakle dolazilo. Ne, nemamo prava biti „nijemi psi“, ni „zaspali stražari“  koje je prozivao i Charles de Foucauld prije stotinu godina! 

M.s. Magdalena često je naglašava ovu obavezu: Treba se svom silom zauzimati za siromaha, za ugnjetavanog, prezrenog, ali nikada silom prema nikome. Silom treba ići protiv zla, protiv ugnjetavanja siromaha od strane bogatih, ali nikada silom protiv bogatih. Ovo je naša apsolutna pozicija.

Gospodine, molim te da uspijem ujediniti strast za pravdom i strast za jedinstvom u ljubavi (fratellanza.net).

Iz knjige: Michel Lafon, Prier 15 jours avec Petite Soeur Magdeleine, Nouvelle Cité, Montrouge, 1998.

S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.