„Zbog toga Crkva mora smatrati jednom od svojih glavnih zadaća u svakom razdoblju povijesti, a prije svega u ovome našemu – da obznanjuje i unosi u život otajstvo milosrđa, koje je u najvećem stupnju objavljeno u Isusu Kristu.“ (DiM, 14)
45. obljetnica enciklike „Bogat milosrđem“ svetog pape Ivana Pavla II.
Krešimir Cerovac
Papa Ivan Pavao II., u svojoj drugoj enciklici „Dives in misericordia“ („Bog bogat milošću”), napisanoj na poljskom jeziku i objavljenoj 30. studenoga 1980. godine, bavi se jednom od najdubljih tema kršćanske vjere: Božjoj milošću kao ključnim izrazu Božje ljubavi prema čovjeku. Naslov enciklike preuzet je iz Poslanice Efežanima (2,4), gdje sv. Pavao naziva Boga „bogat milošću”, ističući da milost nije samo Božja osobina, već i srž Njegovog odnosa prema ljudima. Enciklika stavlja Božje milosrđe u središte kršćanske objave i Očevog lica, nastavljajući teologiju Drugog vatikanskog koncila. Papa Ivan Pavao II. prikazuje milosrđe ne kao puku emociju, nego kao dinamičnu snagu Božje ljubavi koja nadilazi pravdu. Prema enciklici, milosrđe je „drugo ime za ljubav kad se suoči s grijehom, s ljudskom bijedom.” To nije slabost, nego moć koja spašava, liječi i obnavlja.
Papa Ivan Pavao II. encikliku započinje pojmom božanskog otkrivenja – time što je ljudima Bog sam objavio. Jedan od ključnih aspekata vjere, kaže, nije samo da je Isus Sin Božji, nego i da je Isus objavio Boga. Prve riječi njegove enciklike glase: „Bog, bogat milosrđem, isti je Onaj koga nam Isus Krist objavi kao Oca.“ Piše dalje: „Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas, koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa oživi zajedno s Kristom“. Papa ističe da Božje milosrđe nije apstraktna ideja, nego stvarna prisutnost u životu svakog čovjeka. Milosrđe je izraz Božje ljubavi koji nadilazi ljudske slabosti, grijeh i nepravednost te donosi nadu, iscjeljenje i spasenje. Najpotpunije se očituje u Isusu Kristu – kroz njegov život, smrt i uskrsnuće – i zato je Krist Očeva milosrđa.
Enciklika također naglašava da suvremeni svijet često zanemaruje tu dimenziju Božje ljubavi. Zato je važno da vjernici žive i svjedoče milosrđe kroz djela ljubavi, oprosta i solidarnosti. Papa podsjeća da pravda bez milosrđa postaje hladna i nečovječna, te da se tek kroz susret s milosrdnim Bogom može doživjeti istinsko spasenje i obnova međuljudskih odnosa.
„Crkva živi svoj istinski život, kada ispovijeda i obznanjuje milosrđe, najčudesnije svojstvo Stvoritelja i Otkupitelja, i kada ljude privodi vrelima Spasiteljeva milosrđa, kojega je ona čuvar i djelitelj“,
navodi sveti Ivan Pavao u enciklici „Dives in misericordia“ čija se 45. obljetnica upravo obilježava. Enciklika je posvećena Bogu Ocu te ističe Božje milosrđe kao središnju istinu kršćanske vjere. Nakon njezina objavljivanja mnogi su se zapitali nije li upravo ljubav najuzvišenije svojstvo Spasitelja i može li jedno Božje savršenstvo uopće biti veće od drugoga. Zanimljivo je da je sveta Faustina, koju je sveti Ivan Pavao II. osobito štovao, u svom dnevniku „Božje milosrđe u mojoj duši“ zapisala Isusovu poruku:
„Čovječanstvo neće imati mira dok se ne obrati s povjerenjem u Moje milosrđe. (…) Proglasite da je milosrđe najveća Božja osobina. Sva djela mojih ruku okrunjena su Milosrđem.“
Mnogo kasnije sličnu je misao izrazio i papa Franjo u buli „Misericordiae Vultus“, kojom je 2015. proglasio Jubilarnu godinu milosrđa. Unatoč kritikama da previše naglašava milosrđe zanemarujući Božju ljubav, papa ističe kako je milosrđe ključna Božja osobina, nerazdvojna od Njegove ljubavi i poziva Crkvu da bude mjesto susreta i stvarne blizine svakom čovjeku:
„Milosrđe je sam temelj života Crkve. Sva njezina pastoralna aktivnost treba biti zahvaćena nježnošću, koju daje vjernicima. U njezinu propovijedanju i svjedočenju svijetu ne može nedostajati milosrđa. Milosrđe je krajnji i najviši čin kojim nam Bog dolazi u susret. Ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe. koja iskreno gleda u oči svoje braće i sestara na životnom putu. Milosrđe je most koji povezuje Boga i čovjeka, otvarajući naša srca.“
Zanimljivo je stajalište pape Benedikta XVI. koje je izrekao u enciklici „Deus caritas est“:
„Milosrđe je u stvarnosti srž evanđeoske poruke; to je ime samoga Boga, lice kojim se otkriva u Starom zavjetu i u potpunosti u Isusu Kristu, utjelovljenju stvaralačke i otkupiteljske ljubavi.”
A u apostolskoj pobudnici „Africae Munus“ papa Benedikt XVI. naglašava da je Božje milosrđe srž evanđeoske poruke i da se ono u potpunosti očituje u Isusu Kristu.
Papa Ivan Pavao II. koristi u enciklici „Dives in misericordia“ prispodobu o rasipnom sinu i kaže:
„Milosrđe – kako ga je Krist iznio u prispodobi o rasipnom sinu – ima nutarnji oblik ljubavi koja se u Novom zavjetu naziva agapé. Ta ljubav je sposobna da se sagne nad svakog rasipnog sina, nad svaku ljudsku bijedu, i nadasve, nad svaku ćudorednu bijedu, nad grijeh.“
Milosrđe se najpotpunije očituje u Isusu Kristu, kojega je Otac poslao na svijet da pati i umre na križu, otkupljujući ljudske grijehe. U Raspetom Kristu čovjek jasno vidi Božje milosrđe, – ljubav kojoj ide do kraja, nadvladava grijeh i smrt te vraća čovjeku puninu njegova dostojanstva kao djeteta Božjeg. Ipak, čovjek se može oduprijeti snazi Božjeg milosrđa; on ju
„može ograničiti nedostatkom dobre volje, nevoljnošću za obraćenje i pokoru, odnosno tvrdokornom upornošću protiv milosti i istini, osobito unatoč svjedočanstvu Kristova križa i njegova uskrsnuća.“
Uz poziv za osobno obraćenje čovjek je pozvan i da svoje milosrđe pokazuje drugima:
„Čovjek postiže milosrdnu Božju ljubav, njegovo milosrđe, prema tome koliko se on sam u svojoj nutrini preobražava u duhu takve ljubavi prema bližnjemu.“
Sveti Ivan Pavao II. upozorava da bi svijet bez milosrđa postao „svijet hladne i bezosjećajne pravde”, gdje bi skrivene oblike sebičnosti „preobrazile život i ljudsko društvo u sustav tlačenja slabijih od snažnijih, ili pak u scenu stalnih sukoba jednih protiv drugih”. Kada Crkva živi djela milosrđa, sudjeluje u Božjem djelu u svijetu – obnovljanju, zaštiti i potvrđivanju punog dostojanstva osobe stvorene na Božju sliku. Sva istinita djela milosrđa stvaraju solidarnost između davaoca i primatelja jer je
„čin milosrdne ljubavi tek onda kada smo, čineći ga, duboko uvjereni da ga istovremeno i primamo od onih kojima ga iskazujemo“.
Milosrđe je nerazdvojno od drugih vrlina. Ne može se smatrati istinskim ako pritom krši neku drugu vrlinu. Nažalost, u današnjoj kulturi pojavljuju se prakse koje se opravdavaju kao milosrđe, a to zapravo nisu. Primjeri su potpomognuto samoubojstvo (eutanazija), pravo na pobačaj i neke umjetne reproduktivne tehnologije. Pod krinkom „milosrđa“ duboko se narušavaju važna temeljna dobra. Papa Ivan Pavao II. jasno kaže:
„Ni u jednom odlomku evanđeoske poruke praštanje, a ni milosrđe kao njegov izvor, ne znače popustljivost prema zlu, prema sablazni, prema nanesenoj nepravdi i uvredi.“
Kad je Isus raširio ruke na križu, pokazao je neizmjernu dubinu svoje ljubavi i puninu milosrđa koja nadvladava tamu i smrt u grijehu:
„Tako je Kristov križ na kojemu Sin, istobitan Ocu, iskazuje svu pravednost Bogu, također i «korjenita» objava milosrđa, to jest ljubavi koja se suprotstavlja onome što čini sam korijen zla u povijesti, suprotstavlja se grijehu i smrti.“
U svom razmišljanje o milosrđu papa Ivan Pavao II. uključuje i Marijine riječi: „Milosrđe je njegovo od koljena do koljena“, te kaže:
„Marija je također ona koja je na osobit i izuzetan način – kao nitko drugi – iskustveno doživjela milosrđe, a istovremeno – uvijek na izuzetan način – žrtvom svoga srca omogućila vlastito dioništvo u objavi Božjeg milosrđa. Ta žrtva je tijesno povezana sa Sinovljev križem podno kojeg ona stoji na Kalvariji. Ta Marijina žrtva je jedinstveno sudioništvo na objavi milosrđa.“
Velika rijeka milosrđa izvire i neprestano teče iz najdubljih dubina Božjeg otajstva. Taj se izvor nikada ne može iscrpiti, jer Božje milosrđe je beskrajno. Stoga kršćani trebaju biti snažni i uvjerljivi „misionari” te milosti. Božje milosrđe nije neka apstraktna ideja. U pravu je papa Franjo kad poručuje, u suglasju sa svetim Ivanom Pavlom:
„Trebamo stalno razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je vrelo radosti, spokoja i mira. Naše spasenje ovisi o njemu.“
Milosrđe nije sekundarno ili manje važno, nego je temeljni način Božje prisutnosti i djelovanja među ljudima. Ljudi su pozvani da kroz milosrdna djela sudjeluju u Božjoj ljubavi i prenose je u stvarnost svijeta, pripremajući ga za konačno eshatološko ispunjenje:
„U eshatološkom ispunjenju milosrđe će se očitovati kao ljubav, dok se u vremenitosti, u ljudskoj povijesti – koja je ujedno povijest grijeha i smrti – ljubav mora objavljivati nadasve kao milosrđe, i kao takva mora se i ozbiljivati.“
Pravilno shvaćeno kao ljubav koja dobrim svladava zlo, milosrđe „predstavlja temeljni sadržaj mesijanske Kristove poruke i bitnu snagu njegova poslanja“. Stoga je potrebno „uvijek iznova otkrivati pravo lice milosrđa“, jer se ono „pokazuje naročito potrebno našim vremenima“. Enciklika „Dives in misericordia“ ostaje duboka teološka i pastoralna refleksija o milosrđu kao srcu Božjeg odnosa s čovječanstvom, s prispodobom o izgubljenom sinu kao njezinim temeljnim kamenom. Pletući biblijsko otkrivenje, Kristov život i suvremene izazove u koherentnu cjelinu, Ivan Pavao II. poziva Crkvu i svijet da prihvate i šire milosrđe kao transformirajuću snagu za osobnu i društvenu obnovu. U današnjem polariziranom svijetu, gdje strah i podjela dominiraju, enciklika podsjeća:
„U ime Isusa Krista, raspetog i uskrslog… podižemo glasove i molimo da se ljubav koja je u Ocu ponovno otkrije u ovoj fazi povijesti i da bude prisutna u našem suvremenom svijetu, jača od zla.“
Samo kroz milosrđe moguće je izgraditi pravedno društvo u kojem ljubav ruši zidove, a ne podiže ih.
Enciklika „Dives in misericordia“ nije samo povijesni dokument, nego proročki tekst za današnje vrijeme. Hrvatska, suočena s pitanjima identiteta, demografije i duhovne krize, može u milosrđu pronaći put obnove. Kao što piše sveti Ivan Pavao II., „milosrđe je najuzvišeniji oblik pravde” – ono ne osuđuje nego spašava; ne razdvaja nego povezuje; ne zatvara nego otvara ljudsko srce prema Bogu i bližnjemu. Enciklika poziva svakog čovjeka da milosrđe živi konkretno – u obitelji, na radnom mjestu, u javnom životu. Hrvatski javni prostor često je obilježen oštrim riječima, etiketiranjem i nedostatkom dijaloga. „Dives in Misericordia“ zagovara kulturu susreta, gdje se istina izriče s ljubavlju, a ne s poniženjem. Politička kultura koja poštuje dostojanstvo svakog čovjeka, bez obzira na ideološku pripadnost, temelj je demokratskog i zdravog društva. Milosrđe ne znači slabost u vođenju države, nego snaga koja služi općem dobru.
Enciklika „Dives in Misericordia“ nije samo teološki tekst, nego duhovni putokaz. U njoj papa Ivan Pavao II. nudi sliku kršćanstva koje se ne boji svijeta, nego ga ljubi; koje ne osuđuje, nego liječi; koje u središte stavlja Boga – bogatog milosrđem. Možda je ta enciklika „zaboravljena“ jer čovjeka više izaziva nego što mu laska: poziva na obraćenje, oprost i povjerenje u Boga koji nikada ne odustaje od čovjeka. Zato, „Dives in Misericordia“ ostaje jedno od najvažnijih djela crkvenog učiteljstva današnjice i stalni podsjetnik da je posljednja riječ Božje ljubavi uvijek jača od svake ljudske tame (fratellanza.net).