U Muci po Marku koju smo slušali na Cvjetnicu u jednom trenutku mogli smo čuti kako Isus dolazi u predio imenom Getsemani i kaže svojim učenicima: „Sjednite ovdje dok se ne pomolim.“ I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Marko piše: „Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: ‘Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!’ Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga, ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: ‘Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!’“.
Nakon toga evanđelist piše da je Isus pronašao svoje učenike pozaspale pa je rekao Petru: „Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.“ I tako ih Isus čak tri puta pronađe pozaspale. „Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore“, opisuje evanđelist Marko.
Svatko od nas ove svete i intenzivne događaje Muke Gospodinove doživi na svoj način. Netko se protrese, netko jedva čeka da sve završi, netko možda i bude pospan poput učenika dok je Isus molio.
Stoga se zaustavimo upravo na ovoj temi, promislimo o molitvi, o budnosti u molitvi, o tome što kršćanska molitva nije i što bi ona trebala biti. Ova godina priprave za Svetu, jubilarnu, 2025. godinu jest „Godina molitve“.
Uvijek ću pamtiti kratki razgovor s jednom 11-godišnjom djevojčicom. Pitao sam je moli li povremeno. Naravno, odgovor je bio brz, molim svaki dan. A onda mi je djevojčica objasnila da se nerijetko osjeća kao da razgovara sa zidom. No sve češće joj se čini i da govori izravno u Božje srce. Oduševilo me njezino iskustvo. Imala je prijateljski odnos s Bogom – suosjećajan odnos srca k srcu s njim. Svatko tko moli poznaje oboje: tugu što se čini da nema odjeka molitvi, a također i unutarnju povezanost s Bogom.
Uvjeren sam da u našim nervoznim vremenima ništa nije potrebnije od prave molitve. Ona je izvor povjerenja i strpljenja. Upravo ta dva resursa danas su u opasnosti od presušivanja. U svakom slučaju, prava nas molitva vodi u školu nade u kojoj svi ostajemo učenice i učenici.
Možemo se pitati zašto moliti? Upravo zato što i sam Bog nas moli. Čovjekova molitva je odgovor na Božju molitvu. Kako kaže Jean Lacroix: „Ljubiti znači obećati drugima i samome sebi da prema osobi koju ljubimo nećemo nikada koristiti sredstva sile“. Bog je svemoguć, ali njegova svemoć se očituje u odricanju od upotrebe sile, to je ono bitno što nam je Isus Krist objavio. Ljubav je svemoćna. Preciznije, snaga ljubavi je, doslovno, u odricanju od sile/moći. Onaj koji se odriče sile, on ne zapovijeda, on moli. Bog nas moli. O Božjim zapovijedima i o Božjoj volji treba govoriti vrlo obazrivo. Daleko od toga da želim prekrižiti tradicionalne riječi koje je koristio i sam Isus, ali ih treba ispravno razumjeti. Ne radi se o zapovjednoj volji. U sredini u kojoj se ljudi vole, npr. u obitelji, nema zapovijedanja, nego jedni druge ljubazno zamole, izražavaju svoju želju i kažu : „Hoćeš li?“ ili „Molim te“ ili „Bilo bi mi jako drago da mi ispuniš želju“. Osobno radije govorim o ispunjavanju Božje želje (ne zapovijedi), jer se ježim pri pomisli kakav autoritet i kakav diktatorski duh pripisujemo Bogu zbog čega bi se ove riječi Božja volja i Božje zapovijedi mogle krivo shvatiti (François Varillon).
Moramo biti oprezni kakvu sliku Boga gradimo i kakvu sliku o Bogu prenosimo na djecu. To će itekako utjecati na vjeru i na samu molitvu. Nekad se djeci govorilo i plašilo ih se: roditelji vas ne vide, ali postoji netko tko vas uvijek vidi, to je Bog. To je jako opterećujuće za dijete, stvara krivu sliku o bogu kontroloru. Francuski filozof Jean-Paul Sartre (1905-1980.) u maloj autobiografskoj knjizi, Les mots, povjerava nam da je kao dijete bio u velikom iskušenju da si naudi jer se u svom skromnom djetinjstvu igrao šibicama i palio tepih. Pokušao je zakamuflirati dječju nestašnost pa je sam sebi rekao: „Mama me neće vidjeti ali postoji Bog koji me vidi“. Pobjegao je, zaključao se u kupaonicu, mislio da će poludjeti misleći da mu je savjest strašno povrijeđena neprestanom Božjom kontrolom. U tom je trenutku – kaže – počeo gubiti vjeru.
Koliko je ljudi kroz povijest izgubilo vjeru (a to se nastavlja i danas) samo zato što su imali krivu sliku o Bogu, a time i krivu molitvu. Bog je, dakle, ljubav sama, milosrđe – ne kontroler.
Molitva se ne sastoji tek u recitiranju pobožnih tekstova, već i u šutnji, smirivanju i ljekovitom slušanju. Ova uvodna napomena je važna jer smo danas poprilično usmjereni na učinak u svim područjima života, pa čak i u slobodno vrijeme. Molitva prekida ovu često stresnu zauzetost (danas smo svi „zauzeti“, „u gužvi“). Omogućuje nam spoznati ljepotu i ranjivost života – i samoga Boga koji je izvor i cilj svega.
No katkad se kod ljudi koji se vrate molitvi pojavi opadanje potrebe za predanošću za ljude, za bližnje. Rečeno žargonom, kolebamo se između horizontale i vertikale. Morali bismo pretpostaviti i horizontalu i vertikalu. Jer molitva bez obveze nije ništa bolja od obveze bez molitve. Naraštaj koji ponovno otkriva važnost molitve, ne treba zaboraviti nužnost zalaganja, djelovanja, zadatka humanosti, čovječnosti.
Hoće li sadašnja kriza Crkve doživjeti mistični preporod? Moramo se nadati, pogotovo jer su sve krize koje su nastale u povijesti Crkve doživjele obnovu uistinu mistično. Valja odmah podsjetiti da je molitva bitan element duhovnog života, ali nije cijeli duhovni život. Duhovno znači: s Duhom Svetim. Duhovni život je život življen s Duhom Svetim. Neki ljudi kažu: Imam toliko briga i posla da nemam vremena za duhovni život! No moguće je da čovjek ima katkad toliko posla da ne može naći vremena za molitvu, ali je pogrešno reći da je naša ljudska djelatnost, naš rad, stran našem duhovnom životu. Sveti Ivan od Križa zapravo nam govori da će nam se suditi po ljubavi.
U Evanđelju nailazimo kako je sam Isus molio, kako su učenici vidjevši ga, zatražili „Nauči i nas moliti“, kao što je Ivan naučio svoje učenike. Molitva je „vježba čežnje“, kako kaže sveti Augustin. Učimo to od samog Isusa. Ljudi su bili fascinirani načinom na koji je Isus molio. Redovito je izbjegavao mnoštvo i tražio društvo sa svojim Ocem na osamljenom mjestu. Njegova je molitva bila živi odnos, živa relacija. Ako se želimo zvati kršćanima, Isusovima, onda moramo biti uvijek spremni učiti, cijeli život.
Razumljivo je da su ga učenici zamolili: „Gospodine, nauči nas moliti“. Molitva nije komplicirana, ali zahtijeva praksu i potrebnu slobodu – uostalom, izloženi smo previše smetnji, previše je „programa“ koji nas neprestano opsjedaju. Potrebno je određeno vrijeme tijekom dana da se pođe slušati na iscjeljujući način. Samo za Boga. Preporučuje se najmanje 10 minuta šutnje dnevno. Predah. Ako je moguće, na poznatom mjestu. Molitva se zatim oblikuje sama od sebe. Model nam mogu biti zaljubljeni parovi koji su prilično inventivni tijekom razmijene riječi, kako bi pronašli male prozore vremena za osobnu komunikaciju.
U evanđeljima, kada je riječ o molitvi, čitamo i rečenicu da trebamo „uvijek moliti i nikada ne prestati moliti“ (Lk 18,1) te Isusov savjet „Kad moliš, zatvori vrata svoje sobe i skloni se u skrovitost“ (Mt 6,6). Isti je Duh Sveti koji vodi u pustinju i koji okuplja ljude u bratsku zajednicu. Pedesetnica nam dovoljno govori da Duh Sveti spaja ljude za razliku od Babela.
Osobna ili tajna molitva ono je što nazivamo govorom srca srcu s Bogom. To je molitva kojom slušamo evanđeoski izraz koji nam preporuča zatvoriti se u svoju sobu, znajući također da je soba i simbol. To je i unutarnja soba. Riječ je o molitvi u savjesti u srcu. Ova tako česta riječ u Bibliji uopće ne označava osjećaj nego savjest. Znamo dobro da je Isus prethodno upozorio učenike da ne blebeću poput pogana i da ne mole po trgovima.
Uobičajena molitva, molitva u svakom trenutku, pomiješana je s našim radom, a da i ne znamo da molimo. Ovaj oblik molitve ispunjava Isusove riječi: „uvijek moliti i nikad ne prestati“. Gospodin nam želi reći da Bog nikada ne smije prestati biti obzor našeg života, možda na polusvjestan ili nesvjestan način. Ova se molitva donekle može usporediti s igrom djeteta koje zna da mu je majka tu, vrlo blizu, a ipak je ne gleda, ono zna da je ona tu na takav način da ako dođe da se pomakne da će ono to odmah primijetiti.
Postoje i teškoće molitve u tajnosti. Vjerni smo Euharistiji i vjerujemo da smo vjerni trajnoj molitvi, ali katkad mislimo da možemo bez vremena za osobnu molitvu. Opasnost je da euharistija nije istinski pounutarnjena, da liturgija koja se slavi pred nama ne postane liturgija u nama. Osim toga, kao što je rekao Bonhoeffer, protestantski svjedok vjere i teolog kojeg su nacisti objesili 1945. godine, a koji je imao i ima snažan utjecaj na mnoge kršćane: „Upuštamo se u intimno brbljanje sami sa sobom“. U tom slučaju prijeti nam narcisoidnost i vrlo je točno da uvijek riskiramo da pred sebe projiciramo dvojnika samoga sebe kojeg nazivamo Bogom. U tom slučaju, mi vjerujemo da smo pred Bogom, u stvarnosti smo pred samim sobom. Božjom voljom nazivamo ono što u konačnici nije ništa drugo nego moja volja.
Ako nema onoga što obično nazivamo snažnim trenucima molitve, vjerojatno će se stanje pogoršati a da to ne primijetimo. Pogled prema Bogu u tijeku života time će postati sve rjeđi, a odluke koje moramo donositi (odluke koje su bitan dio našeg života, budući da je upravo to ostvarivanje naše slobode i svojim odlukama gradimo svoje biće za vječnost), male ili velike odluke, više se neće uzimati s Bogom i u pogledu na Boga nego radije prema sebi i u pogledu na samoga sebe. Danas je tolikima važno da je njima lijepo i dobro, da se njima neka vrsta molitve ili liturgija sviđa, da djeluje kao sedativ, umirujuće, uopće ne mareći na ono što traži Bog (milosrđe) te Crkva (zajednica) i njezin nauk. Umjesto da ih kršćanska molitva i liturgija bude za življenje evanđelja, na djela milosrđa, ona ih uspavljuje i umiruje. Lako im je imati mirnu savjest, ako ta ista savjest nije ispravno formirana, ako je anestezirana, kako veli papa Franjo.
Postoji i rizik poganske molitve. Molitva nije fenomen, ona nije specifično kršćanski stav. „Pogani“ i mnogi drugi koji nisu kršćani, također puno mole. I kao što je predanje i životno djelovanje ljudi valjalo evangelizirati (prožeti Isusovim evanđeljem), i molitva mora biti evangelizirana, jer svaka molitva nije automatski evanđeoska.
Ovdje mi se čini važnim i zgodnim podsjetiti na razliku između žive vjere i običajne religije. Nema sumnje da imamo puno zlouporaba i krivih shvaćanja molitve (primjerice molitva kao protest, nadimanje po trgovima, ponižavanje drugih i drugačijih, zatim molitva i blagoslov oružja kojim se ubijaju drugi ljudi… gledali smo nedavno ponovno ruske svećenike kako blagoslivljaju tenkove… To nema veze s kršćanskim nenasilnim Bogom Isusom Kristom). Religija i vjera su povezane, ali su ipak različite. Religija je pristup ljudskog porijekla, vjera je privrženost inicijativi od Boga. Religija je kulturološka činjenica, možemo zamisliti da je oduvijek postojala. Prošlo je nekoliko milijuna godina otkako se ljudska vrsta počela pojavljivati na zemlji, iako nas od Abrahama dijeli tek manje od četiri tisuće godina.
Čovjek ima potrebu za sigurnošću i stabilnošću. Čovjek bačen u svijet vrlo brzo shvaća da je njegova egzistencija nesigurna, krhka, ugrožena. Ili čak prijeti? To je očito budućnost. Ne znamo što se može dogoditi: tama, munje, bolest, nesreće, smrt. I danas mi koji tvrdimo da smo kulturni i evoluirani imamo posljedice tog primitivnog mentaliteta i govorimo o „dobrim starim vremenima“ ili kažemo: ne znamo što nam budućnost sprema. Budućnost je prijeteća, prošlost umirujuća. Primitivni čovjek tada zamišlja da je na početku bilo nekakvo zlatno doba. Mit o „zlatnom dobu“ je apsolutno univerzalan. Ideal je prema takvom shvaćanju iza nas, a zlo je u promjeni – pa bi sve trebalo ostati nepromjenjivo. Učahurena religija je ta veza s nepromjenjivim, to jest s ovom prošlošću porijekla gdje je sve navodno bilo čisto. A to je velika varka.
Ovdje se dotičemo iznimno važne točke, a to je neizbježno uplitanje politike u vjeru. Naime, etablirana vlast, kakva god bila (monarhijska, demokratska, diktatorska, kakva god), koja se očito želi održati i koja se boji promjena, ne ustručava se zlorabiti religiju. Politička vlast donosi zakon, ali nije ona ta koja može natjerati ljude da se svjesno obvezuju poštivati zakon. Stoga u mjestima i vremenima gdje religija ima snažan utjecaj, uvijek rado poziva svećenike, koji će inače biti pomoćnici u obrani stabilnosti trenutka. Tako da će svećenici biti prirodni pomoćnici konzervativne politike. To smo mogli vidjeti kod egipatskog faraona, civilizacije Grčke i Rima, u srednjem vijeku, kraljevinama itd. Otuda napast koja je stalna za sve svećenstvo u svijetu da nazaduju prema poganskom svećenstvu. Hvala Bogu da svećenici znaju da moraju odoljeti iskušenju. Ako neki to ne zna, to je zato što je slabo obrazovan i zato što je infantilan, a i to se nažalost također događa. Takav stav dovodi do pogrešne imaginacije, opasne imaginacije boga koji je u prošlosti, boga koji je na neki način suvremenik tzv. „zlatnog doba“. Apeliramo na njega da se održi status quo i da budućnost ne prijeti. Budućnost povezana s promjenama kojih se bojimo.
S jedne strane religiozni osjećaj rađa boga prošlosti, a s druge strane boga kojeg ćemo locirati u onostrani svijet, moć o kojoj ovisimo, kojoj možemo ugoditi, ali koju možemo i razdražiti. To je ta snaga koja čini da sunce sja i blagotvorna kiša pada, ali to je ista snaga koja pokreće ciklone i munje. Tako pogani zamišljaju boga. Moraju mu stoga udovoljiti, učiniti da se smiri. To može biti karikatura molitve, istinski poganska molitva, čak i ako, štoviše, vjerujemo da smo kršćani. Religija je stoga predstavljena kao sustav obreda i molitvi koje netko izvodi kako bi imao naklonjenost božanstva. Ovi obredi i svetkovine prirodno postaju navike i te se navike smatraju svetima. Naviku ćemo učiniti svetinjom! To bi bila religija u svom čistom stanju, to jest bez vjere.
Postoji paralelizam između karikatura Boga i karikatura molitve i vrlo je očito da u našim suvremenim kršćanskim skupinama još uvijek ima mnogo poganstva. Jedna od najgrubljih, ali i najsuptilnijih karikatura Boga, jest da je on vrhovni čarobnjak, bog kojeg se smatra korisnim za zadovoljenje naših potreba, Svemoćni kojemu se obraćamo kada smo pritisnuti. Jedan primjer: Kad je medicina bila vrlo slabo razvijena, Bogu se obraćalo i molilo vrlo brzo. S napretkom znanosti, potrebno nam je vrijeme prije nego zatražimo od Boga da preuzme kontrolu. Po takvom pogrešnom shvaćanju Bog je na neki način obrnuto proporcionalan napretku znanosti.
Život s Bogom je uzajamna molitva: ona je, s jedne i s druge strane, izražavanje želje. Bog nam kaže da želi da budemo do kraja čovječni, da dosegnemo najvišu moguću razinu postojanja, najčišću kvalitetu bića. Ono najgore u ljudskom životu je da postanemo mediokriteti, a da to niti ne primijetimo. A Bog nam govori upravo to: izađi iz svoje osrednjosti, ne degradiraj se, dosegni najvišu razinu ljudskosti! To je njegova želja i u tome je čitavo evanđelje. Zauzvrat, mi njemu izražavamo svoju želju da bude slavljen i da naše vlastito posvećenje bude njemu na slavu i na radost. Sveti Pavao nam kaže da trebamo biti nasljedovatelji Božji i stoga ne možemo, a da ne nasljedujemo Boga koji je vječno u molitvi pred čovjekom.
„Molitva je prva snaga nade. Moliš li, nada raste, ide naprijed. Molitva otvara vrata nadi“, kaže papa Franjo.
Gledanje prema gore iznimno je važno, posebice u uvjetima brojnih strahova i stresova. Svaka pohvala Bogu, koliko god jednostavna bila, izgovorena ili otpjevana, usmjerava naš pogled prema Bogu, daleko od svih nedostataka i često prenapuhanih poteškoća. Hvalospjev može otvoriti vrata tamo gdje su ljudi na rubu očaja. Dok su apostoli Pavao i Sila molili u zatvoru, cijela se kuća počela tresti i vrata tamnice su se otvorila, kako čitamo u Djelima apostolskim (Dj 16,25f.). U hvali Bogu ispovijedamo da je Bog veći od svih naših poteškoća.
Hvala! Ova divna riječ za kvalitetniji život ujedno je i reakcija na brojna svakodnevna čuda koja nas okružuju. Uz zahvalnost u život se vraća radost. Zahvalnost prekida pohlepu da se želi sve više i više. Može se nabrajati toliko stvari koje nisu same po sebi razumljive. Sav život dolazi od Boga i njemu se vraća. Iznad svega, ne zaboravimo zahvaljivati na blagu ljudskih odnosa. Večernji „smiraj“ prije spavanja važan je trenutak da se sa zahvalnošću osvrnemo na dan.
Sjećam se jedne Nigerijke koja je često molila u jednoj našoj crkvi. Glasno je vikala svoju očitu nevolju. Bilo je to neugodno, ili barem neobično, po našem mišljenju. Neki ljudi su od mene, kao nadležnog, tražili da je ušutkam. Svjesno to nisam učinio jer sam mislio da prvo mi trebamo preispitati način na koji molimo, ne ona. Većinu vremena imamo premalo povjerenja u Boga i zaboravili smo da smo njegove kćeri i sinovi. Predane molitve mogu ojačati svaki djelić nade.
„Ištite i dat će vam se!“ (Mt 7,7) Isus traži od nas da žarko molimo – da, ako treba, budemo i smetnja Bogu poput udovice u Lukinom evanđelju (Lk 18,1-8). Dodijavala je sucu sve dok joj nije pomogao da istjera pravdu. Tko god traži u tom smislu, računa na veće Božje mogućnosti. I molitve su uslišane. Sa suzama u očima ljudi govore da je Bog intervenirao. Ostanimo dakle u povjerenju na koje nas poziva apostol Pavao: Ne brinite se ni za što, nego u svakoj prilici, molitvom i prošnjom, sa zahvalnošću iznesite svoje molbe Bogu! (Fil 4,2)
Ali postoji i suprotno iskustvo: ono da Bog nije odgovorio na tjeskobne zahtjeve – barem ne na način na koji se željelo. Pa zašto ga moliti u vrijeme potrebe? Zar nebeski Otac ionako ne zna – čak i za čudne zahtjeve života? Vjerojatno moramo uvijek iznova učiti da Bog ne radi kao automat. Takvo iskustvo je otrežnjujuće, ali i dragocjeno. Ponižava nas i pokazuje nam da nismo tvorci života. Iznad svega, određene se poteškoće ne mogu jednostavno „ukloniti molitvom“.
Jedan je misionar pričao o čovjeku u udaljenom selu u Africi koji je molio jako dugo svaki dan. Obično duže nego sam misionar, koji je savjesno ispunjavao svoju jutarnju molitvenu dužnost. Kad mu je jednog dana došao s pitanjem zašto dugo moli, odgovorio je da moli za cijelo selo. Misionar je odgovorio da se to može učiniti jednim zagovorom. No čovjek mu je odgovorio: Kad molim, moje misli idu od jedne kolibe do druge. Za to treba vremena. Za mene je ovo uvjerljiv primjer. U molitvi možemo posredno dovoditi svijet Bogu, možemo biti solidarni i u molitvi.
Molitva širi ljudsko srce, čineći ga rezonantnim prostorom za „radost i nadu, žalost i tjeskobu današnjih ljudi“ (Gaudium et spes, Drugi vatikanski koncil). Molitva otvara ljude jedne drugima i povezuje ih. Kršćanska je molitva uvijek solidarnost. Ne zaglavljuje se u vlastitim osjećajima i brigama. Svatko tko moli u ime Isusovo opaža otkucaje Božjeg srca i udružuje se s onima kojima je potrebno naše vrijeme – posebno s onima koji doživljavaju teror, rat i raseljavanje.
Kršćanska molitva nikada nije bijeg od svijeta. To je svjesno približavanje svijetu. U „Oče naš“ molimo: Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji! Ostaje još mnogo čega za nadati se, mnogo toga za čime čeznuti. S obzirom na velike globalne krize, autentična molitva u naše vrijeme gotovo automatski postaje prigovor Bogu, molba za više pravde. Ne posustanimo u našim molitvama za mir i pomirenje. Molitva je najmoćnija sila koja ujedinjuje rastrgano čovječanstvo i privodi isključene.
Bez energije nema života. Svakim danom moramo naučiti pažljivije koristiti energiju. Isto toliko pozornosti moramo obratiti na svoju unutarnju energetsku ravnotežu – prebrzo se dogodi da ljudi postanu iscijeđeni, istrošeni ili izgoreni. Svađe i neopraštanje dva su najsnažnija oduzimanja energije svih vremena. Gdje god i kako god – svima nam je potrebno puno duha da svladamo svakodnevne zadatke. Kroz molitvu imamo pristup Božjoj energiji srca. Traženje Božjeg Duha je kao udah, kao punjenje baterija. Uvijek osvježavajuće.
Bog daje svog Duha Svetoga nevjerojatno velikodušno. Sam Bog dolazi u pomoć našim mucavim molitvama. On našim molitvama daje vitalnost i toplinu.
S obzirom na mnoge hladne struje našeg vremena, hitno nam je potrebna ta vatra koja teče iz Božjeg srca. Svatko tko je upije i dopusti da ga zapali, postaje izvor energije za druge. Hrabri ljudi daju hrabrost, nadahnjuju. Duhovni ljudi grade zajednicu, stvaraju jedinstvo i donose nadu.
Drage sestre i braćo! U slušanju, u pobožnoj molitvi ima mjesta za sve što nas dira ili plaši, za sve što nas pozitivno pokreće ili obuzima. Ništa se ne smije zanemariti ili potisnuti. Iznad svega, ne zaboravimo moliti jedni za druge, jedni s drugima i za svijet. To je važna zadaća našeg kršćanskog poziva.
Neka stoga molitva bude naša svakodnevna šetnja na zdenac žive vode, one vode koju daje Krist i koja u nama postaje izvor koji struji u život vječni. Neka molitva bude naše svakodnevno povlačenje u skrovitost, u vlastitu sobu, odnosno u vlastitu nutrinu, na ono najintimnije mjesto kojemu pristup ima samo Bog. Molitva čisti tu sobu od suvišnog, ostavljajući ono bitno i praveći prostora za Boga te za ono novo, što tek dolazi.
Molitva je vježba vjere, izvor povjerenja i strpljenja. Mi molimo jer vjerujemo da nas Bog čuje. A molimo i kada šutimo. I kada plačemo. Kada ono što osjećamo, mislimo i znamo ne uspijeva prijeći preko usana, već zapinje i steže grlo. Molitva je mjesto gdje možemo pred Boga položiti svoje neizgovorene riječi, svoje ljutnje i razočaranja i neuspjehe i patnje. Gdje mu sve to možemo darovati kako bi on to uzeo k sebi, a mi načinili prostora za njegovu volju (fratellanza.net).
Branko Jurić
U tekstu su u nekim dijelovima korištene misli Françoisa Varillona i Hermanna Glettlera.