Zvanje i napuštanje istoga, autoritet, samostanska materijalna dobra, odnos muškarca i žene, zlostavljanja… Sveobuhvatni intervju s prefektom Joãoom Braz de Avizom
U posvećenom životu ženski dio je brojniji od muškog. U Rimu, na poticaj pape Franje, Kongregacija za institute posvećenog života i društva apostolskog života nastoji postići ravnopravnost: danas u njoj radi 15 žena, od ukupno 38 djelatnika Kongregacije. Od pet ureda Kongregacije dva vode žene. Kardinal prefekt João Braz de Aviz ponosan je na tu činjenicu. Brazilski kardinal ne izbjegava nijedno pitanje, ni ona najneugodnija: zatvaranje mnogih samostana, seksualna zlostavljanja, zloporaba moći, prostitucija bivših redovnica, loše upravljanje materijalnim dobrima, strukturama koje se trebaju prilagoditi. Ali ne gubi nadu!
Kardinal João Braz de Aviz, Brazilac, od 4. siječnja 2011. prefekt je Kongregacije za institute posvećenog života i društva apostolskog života. Prijevod intervjua za L’Osservatore Romano (Donne Chiesa Mondo – DCM, 1/2020) kojeg je s njim vodila Romilda Ferrauto donosimo u cjelosti:
DCM: Postoje svjetla i sjene u općoj panorami posvećenog života žena. Među sjenama primjetna je kriza zvanja. Mislite li da je situacija zabrinjavajuća?
Situacija varira od jednog kontinenta do drugog. Europa prolazi kroz stvarno teško vrijeme, mnoge se kuće zatvaraju, a tu su i mnoga su napuštanja (redovničkog života). U Aziji, međutim, imamo impresivan broj ženskih redovničkih zvanja. Na primjer, u Vijetnamu, komunističkoj zemlji, oni imaju tisuću novakinja svake godine. Sličnu pojavu nalazimo i u Africi, dok Latinska Amerika doživljava razdoblje zastoja. U Europi posvećeni život ima vrlo snažne korijene, ali nismo se osvijestili da neke stvari treba mijenjati, jer su zastarile. Formaciju prije svega, zatim pitanje bratstva – ne možemo biti individualisti koji žive zajedno – i na kraju odnos autoriteta i poslušnosti. Ne zaboravljajući ni odnos muškarac-žena: zašto se posvećena muška i ženska osoba moraju tako razdvojiti? Na kraju, moramo preispitati pitanje uporabe materijalnih dobara. Neki redovi ili kongregacije imaju mnoga imanja, puno novca, drugi gotovo ništa, a razmjene je još uvijek malo.
DCM: Glede toga, Papa Franjo, govoreći o padu zvanja u posvećenom životu, rekao je: postoji rizik da zajednica što je manja postane još više navezana na novac. Je li to tako?
Ponekad pet žena upravlja ogromnim bogatstvom. To je veliki problem, jer nije to imovina kongregacije ili onih pet osoba. To su crkvena dobra. O ovoj smo temi organizirali dva važna simpozija. Papa Franjo preporučuje dvije stvari: prije svega profesionalizam, odnosno moramo biti kompetentni, ekonomija je znanost, administracija je znanost; te se vratite vrijednostima Evanđelja.
DCM: Ranije ste spomenuli da pored krize zvanja postoji i, možda prije svega, problem napuštanja (zvanja). Koji su razlozi zbog kojih žene redovnice napuštaju samostan?
Svakako da trenutni kulturni kontekst, u kojem je teško preuzeti odgovornost za cijeli život, utječe na tu pojavu. To je istina, ali razlozi su raznoliki: emocionalni problemi, osobne priče pune rana. Često je početna formacija vrlo lijepa, a onda je razočaravajuća usporedba sa životom zajednice u kojoj redovnica živi. Razlozi su razni. Ali prije svega, formacija se mora značajno promijeniti. Formacija mora biti personalizirana i njegovana kroz cijeli život, to jest stvoriti svijest o tome da je osoba uvijek u formaciji u kontekstu bratstva.
DCM: Možda su i sestre razočarane jer obavljaju skromne poslove, jer imaju dosadne administrativne zadatke ili im službe ne odgovaraju formaciji (obrazovanju) koju su stekle.
Ovdje postoji i cijeli problem zlouporabe autoriteta. Papa kaže, kada se autoritet tumači kao moć, a ne kao služenje, da to može dovesti do bolnih situacija. Mislim da bi čak i ljudi koji imaju ulogu upravljanja trebali naučiti dijeliti život i sve potrebe sa zajednicom: kuhanje, čišćenje… a da opet budu poštovane u njihovoj ulozi službe autoriteta.
DCM: S Vašeg stajališta, postoji li zloupotreba moći i kada su žene u pitanju?
Posvećene žene ponekad imaju izvanrednu silu moći u nekim zajednicama. Imali smo slučajeve, srećom ne mnogo, da nadređene generalice reda koje, jednom izabrane, više ne odustaju od svojih položaja. Zaobilazile su sva pravila. Jedna je čak htjela promijeniti konstitucije kako bi ostala viša generalica do smrti. A u zajednicama postoje redovnice koje su sklone slijepo poslušati, a da ne kažu što misle. Mnogo puta postoji strah, u slučaju žena čak i više, postoji strah od poglavarice. U istinskoj poslušnosti, naprotiv, potrebno je reći ono što Gospodin iznutra predlaže, hrabro i istinito, te ponuditi nadređenoj osobi više svjetla za odluku. A onda poslušati, kao što je to činio Isus.
DCM: Glede napuštanja zvanja, vjerujem da jedna redovnica koja odluči napustiti samostan doživljava jedan vrlo snažan, traumatičan krizni trenutak. Radi li se dovoljno da im se pomogne?
Obično da, ali još jako puno toga nedostaje. Ponekad su potpuno napuštene. Ali stvari se mijenjaju. Najznačajniji slučaj upravo je Papina odluka da u Rimu stvori kuću kako bi se smjestile neke sestre koje su od nas ili od poglavarica otpuštene, pa se nađu na ulici, pogotovo ako su strankinje.
DCM: No, je li ta kuća u Rimu poznata stvarnost?
Da, ali to je još na početku. Naš Dikaterij je uključen u pružanje potpore ovoj kući. Gesta pape Franje je veličanstvena. Otišao sam posjetiti te bivše redovnice. Tamo sam našao svijet rana, ali i nade. Postoje vrlo teški slučajevi, u kojima su poglavarice zadržavale dokumente redovnica koje su željele napustiti samostan ili koje su bile otpuštne. Te su osobe ušle u samostan kao redovnice, a našle su se u takvim uvjetima. Bilo je i slučajeva prostitucije kako bi se mogle uzdržavati. Radi se o bivšim redovnicama! Skalabrinske sestre (Le suore scalabriniane) su se pobrinule za ovu malu skupinu. Ali neki su slučajevi zaista teški, jer smo suočeni s ranjenim osobama s kojima moramo obnoviti povjerenje. Moramo promijeniti stav odbacivanja, iskušenje da ignoriramo ove osobe, da kažemo “to više nije naš problem”. Zatim ove bivše sestre nisu ni na koji način praćene, ne govori se ni riječ, ne čini se ništa kako bi im se pomoglo… sve se to mora apsolutno promijeniti.
DCM: Što mi možete reći o ženskom kontemplativnom životu?
U Europi je vrlo velik pad. Zvanja su tu, ali ih je malo. Mnogi samostani ostaju prazni, nitko ne zna što činiti, gubi se jako puno materijalnih dobara. Prosječna starost redovnica u Europi vrlo je visoka! Tijekom sljedećih nekoliko godina mislimo da će se kontemplativni život smanjiti za 50%. Sveti Otac htio je poduzeti mjere za borbu protiv izolacije, za stvaranje više bratskih odnosa, za poticanje svjedočenja i vjernosti karizmi i konstitucijama… Ali strukture su teške i promjene su spore. I misliti da je kontemplativni život jedan od najljepših znakova posvećenog kršćanskog života.
DCM: U Crkvi, kao i u raznim sektorima društva, žene imaju podređene uloge. Zašto su, na primjer, redovnice koje rade u bolnicama gotovo uvijek medicinske sestre, a gotovo nikad liječnice? Ne čini li Vam se da je ponekad zanemareno formiranje žena redovnica?
I ne samo to. Sve je to vizija koju treba nadvladati. Nažalost, u nekim redovima, njihove konstitucije stavljaju žene na nižu razinu od muškaraca. Odnos ne može biti potčinjen ili da muškarac zapovijeda ženi. Moraju biti jednakog dostojanstva u raznolikosti.
DCM: Ali, što se točno može učiniti? Ima li napretka?
Ima dosta. Dovoljno je pogledati samo izvanredan put kojim je prošao Uisg, Međunarodni savez viših redovničkih poglavarica. Na mnoge su načine žene poduzetnije od muškaraca jer su konkretnije.
DCM: Ali istina je i da moć u Crkvi ostaje vezana za sakrament reda.
To treba promijeniti. Papa Franjo rekao je da postoji nesporazum, krivo razumijevanje. U slučaju sakramenta svetog reda, miješaju se potestà i moć. Potestà sakramenta svetog reda je služba, a ne moć koja se lako pretvara u stav dominacije. Postupak donošenja odluka mora se odvijati zajednički, hodeći zajedno. U mnogim područjima žene već zauzimaju odgovorne i odlučne pozicije. Ali još uvijek je to premalo.
DCM: Bolna tema: seksualno zlostavljanje koje su pretrpjele redovnice od strane svećenika. Suočava li se Dikaterij koji vodite ovom dramom?
Da. Mi primamo naznake o slučajevima, moramo ih istražiti. I postoji još jedna stvar koja nas iznenađuje: počinju se pojavljivati slučajevi seksualnog zlostavljanja među redovnicama. Na primjer, između odgojateljice i osobe u formaciji. Devet slučajeva prijavljeno nam je u jednoj kongregaciji. Taj fenomen u ženskom svijetu ostao je još skriveniji. Ali izlazi na vidjelo. Morat će izaći. Mnogo puta je zrelost na afektivnom i seksualnom polju slaba, relativna je. Ako dođe do optužbi, prihvaćamo ih i počinjemo razlučivati. Mnoge su stvari istinite, mnoge nisu, ali ne skrivamo probleme. Papa od nas traži potpunu transparentnost.
DCM: Dobivate dakle izvješća o seksualnom zlostavljanju i o zlouporabi moći.
Ah da. To su polja do kojih danas moramo stići snagom Evanđelja. Želim reći: kultura koja nas je natjerala da uđemo u te devijacije mora nestati, moramo se vratiti svjedočenju.
DCM: Pa ima li nade?
Mnogo. Danas u Crkvi ima više otvorenosti nego zatvaranja. Tu su, onda, i nepokolebljivi.
DCM: Završimo na pozitivnoj noti. Mnoge redovnice su angažirane, i danas, na mnogim teškim područjima misija i službi pomoći.
Da, žene su prisutne na mnogim frontovima, na primjer, na mjestima gdje se riskira život, gdje su prezrene. Posvećene žene vrlo su hrabre, vrlo odvažne, možda zbog snage majčinstva. A ove stvari papa Franjo nam govori da ih ne smijemo izgubiti (osservatoreromano.va; fratellanza.net).