Otkako je Franjo otpustio kardinala Gerharda Ludwiga Müllera s mjesta prefekta rimske kongregacije, javnost ga sve više upoznaje kao Papina kritičara. Njegove kritike postaju sve oštrije, sada se čini da je prevršio svoje granice. Jedan posebno direktan intervju je izbrisan.
Dobre vijesti za papu Franju: Za sada može ostati papa – barem tako misli kardinal Gerhard Ludwig Müller. Iako je Franjo opetovano širio različite hereze, ne postoji čin formalne hereze zbog koje bi mogao izgubiti petrinsku službu, izjavio je bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere u intervjuu objavljenom u utorak 7. studenog za natražnjačku protupapinsku američku platformu „LifeSiteNews“. Ako je tako rekao. Jer čak i ako oštra kritika Pape u pokroviteljskom tonu odgovara Müllerovom držanju: intervju, koji je dostupan redakciji katholisch.de u izvorno objavljenoj verziji, više se ne može pronaći na internetu od srijede 8. studenog. Uklonjen je sa stranice bez komentara, poveznica sada samo vodi do poruke o pogrešci.
Previše čak i za Müllerove standarde
O autentičnosti intervjua govori činjenica da Müller portalu redovito daje ekskluzivne sadržaje i daje dopuštenja za sekundarne objave. Posljednji intervju možda je sadržavao previše eksplozivnog materijala, čak i za Müllerove standarde. Papa prema njemu promiče „krivovjerje u praksi“ svojom neizravnom podrškom i toleriranjem blagoslova homoseksualnih parova. Zašto se Papa pojavljuje s LGBT aktivistima, a ne s ocem, majkom i njihovih petero djece, pita se kardinal. Ovo je tipično: otvorene hereze se rijetko naučavaju. Umjesto toga, one su uvođene kroz pastoralnu skrb. Papa je također imenovao svog novog prefekta Dikasterija za nauk vjere: Ono što je kardinal Víctor Fernández rekao o pričesti za ponovno vjenčane razvedene vrlo je blizu formalne hereze, smatra Müller.
Müller ne odbacuje ni mitove zavjere koji kruže od izbora pape Franje da je izbor pape bio nevaljan. Njegovi sugovornici u intervjuu iznose varijantu nedopustivih navodnih dogovora među progresivnim papinskim biračima. Müller navodi da je bilo teško prosuditi je li izbor bio valjan ili ne, „ali na kraju ga je jasno izabrala većina i nije bilo kvalificiranih primjedbi na postupak“, rekao je Müller, koji je među prvima proglašen kardinalom od strane novog pape Franje i stoga nije bio uključen u konklavu 2013. Čak i ako je bilo nepravilnosti u izboru, one su sada de facto sanirane činjenicom da Franjo obnaša svoju dužnost pape, smatra. Za Müllera, najveći problem sa sumnjama u legitimitet pape Franje je zapravo kaos koji bi to stvorilo. Prigovori bi prouzročili više štete nego koristi, a treba imati na umu dobrobit Crkve.
Od iznenađujuće smjene s mjesta prefekta Kongregacije za nauk vjere 2017., nakon prvog petogodišnjeg mandata, Müller se sve jasnije pozicionirao kao protivnik pape Franje. Odnos između konzervativnog Nijemca i pape Franje bio je hladan već za vrijeme njegova rada u Kongregaciji za nauk vjere. U jednom intervjuu iz 2015. Müller je izjavio da sebe vidi kao neku vrstu čistača teološki kaotičnog pontifikata: „Papa Franjo je vrlo pastoralan, a Kongregacija za nauk vjere ima zadatak teološki strukturirati pontifikat.“ Malo je vjerojatno da je to zaslužilo simpatije Pape.
Müller hoda po tankoj žici
U ekleziološkom smislu, Müller hoda po tankoj žici: kao čuvar pravovjerja, on ne može zanemariti papinske dogme Prvog vatikanskog koncila. Jurisdikcijski i doktrinarni primat postavlja stroga ograničenja biskupskoj kritici Pape i njegovih suverenih postupaka. Izjave poput one da Papa „ne može učiniti sve prema svom osobnom ukusu“ u suprotnosti su sa sveobuhvatnim, dogmatiziranim ovlastima rimskog biskupa, kako je objasnio kanonski pravnik Norbert Lüdecke u gostujućem članku za katholisch.de. Kao dogmatičar, Müller može braniti znanstvene pozicije kao i svaki teolog, kao katolik, kao i svaki vjernik, može kritizirati, a kao biskup i kardinal može Papi davati kolegijalne savjete. Ali čak i kao prefekt nekadašnje Kongregacije za nauk vjere, bio je tek u službi Papi, a ne u nekakvoj kontrolnoj funkciji. Sada je to još manje.
Protivljenje Papi posljednjih je godina sve intenzivnije. Jedina crkvena služba koju Müller trenutačno obnaša čini se da ga ne ispunjava: 2021. godine papa Franjo imenovao je dogmatičara bez kvalifikacija kanonskog prava sucem Apostolske signature, najvišeg crkvenog suda. Od tada ovaj dogmatičar nije privlačio pozornost svojim doprinosom kanonizmu, ali je imao veliki osjećaj za poslanje: Crkva ne može proći bez izvanredne teološke stručnosti kardinala Müllera. Vjeruje Müller. Godine 2019. objavio je tzv. Manifest vjere „nasuprot širenju zbrke u naučavanju vjere“ – prema Mülleru, kao odgovor na molbe mnogih biskupa, svećenika, redovnika i laika za „javnim svjedočenjem istina objave.“
Potpisao manifest Carla Maria Viganòa pun teorija zavjera
Godinu poslije potpisao je manifest bivšeg američkog nuncija i nadbiskupa Carla Maria Viganòa koji je sadržavao sve klasične ideje desničarskih mitova zavjere: zlokobne „strane sile“ i „nadnacionalne entitete“, „politiku drastičnog smanjenja stanovništva“ , „uvertiru u stvaranje svjetske vlade“. Pisao je Viganò, potpisao i Müller. Kasnije se bezdušno distancirao i papir opisao kao „apel za razmišljanje“, koji je potpisao jer nije želio oštro odbiti Viganòa, koji je „bio loše tretiran“. Međutim, 2021. Müller je ponovno povećao ulog i rekao u intervjuu da se pandemija korone koristi kako bi se „ljudi doveli u red“ i podvrgli „potpunoj kontroli“.
Povjerenik njemačke savezne vlade za antisemitizam Felix Klein i Središnje vijeće Židova, između ostalih, protumačili su Müllerove izjave kao antisemitske šifre. Od toga se jasno ogradila i Njemačka biskupska konferencija (DBK). Müller je, međutim, bio uvrijeđen i odbacio je kritike. To, prema njemu, dolazi od ljudi „koji ne znaju niti otvoriti hebrejsku Bibliju, a kamoli pročitati rečenicu. Oni onda optužuju veterana profesora teologije za antisemitizam, a zapravo ne znaju ništa o Starom zavjetu.“
Papa je prepopustljiv prema njemu?
Čini se da papa Franjo nastavlja svoju politiku ignoriranja i prihvaćanja: nakon imenovanja za Apostolsku signaturu, Müller je ove godine imenovan članom svjetske Sinode. Međutim, Franjo nije dobio zahvalu za angažman svog kritičara. Müller je bio prvi biskup među sinodalcima koji je izašao u javnost nakon početka svjetske sinode i čak izrazio oprezni optimizam. Iskustva u njegovoj grupi za stolom bila su vrlo dobra. Istodobno je, međutim, postavio i sidro za kasniju kritiku: Müllerov svjetonazor uključuje činjenicu da je svatko tko ne slijedi učenja Crkve, a time i njegov položaj, kontroliran mračnim krugovima i papinskim spletkama. Moramo pričekati i vidjeti kojim će smjerom sinoda krenuti na kraju i „kakve će odluke biti donesene iza kulisa“, kazao je.
Ni kasnije, Müller nije bio toliko poseban u pogledu Papine želje za suzdržanosti u javnosti glede sinode. Njegova izjava u sinodskoj dvorani postala je javna s njegovim dopuštenjem, protivno poslovniku. Svoju povredu povjerljivosti opravdao je time da ne postoji papinska tajna „za heretike i globaliste“. Müller je redovito govorio tijekom sinode, prije svega kako bi upozorio na „neprijateljsko preuzimanje“ Crkve od strane „LGBT ludila“, ali i kako bi podržao nošenje sutane u sinodskoj dvorani.
Fernández se ne obazire na Müllera
Čini se da Mülleru nedostaje rezonantni prostor u Vatikanu. Papa je dosad ignorirao njegove istupe. Müllerov nasljednik, prefekt Dikasterija za nauk vjere Fernández, ostaje pri svojoj liniji, nimalo impresioniran optužbama za herezu: njegov dikasterij objavljuje odgovore na kritična pitanja iz Müllerova okruženja. U utorak se pojavio tekst u kojem Dikasterij za nauk vjere jasno naglašava da i queer vjernici u pravilu mogu biti kumovi i svjedoci te da transrodnost nije zapreka za primanje krštenja. Müller jedino nalazi odjeka u natražnjačkom balonu Papinih protivnika koji su vrlo bliski američkoj ekstremnoj desnici te u krugu drugih zabludjelih biskupa poput Viganòa i Teksašanina Josepha Stricklanda.
Müller poznaje granice?
Zašto je najnoviji intervju sada izbrisan, zasad ostaje nepoznato. Upit koji je katholisch.de poslao novinaru koji je vodio intervju ostao je bez odgovora, kao i upit samom kardinalu Mülleru. Možda je izbrisani intervju znak da čak i kardinal Müller poznaje granice – ili su mu pokazane granice (Felix Neumann, katholisch.de; fratellanza.net).