Europa ima pluralne korijene koji nisu samo kršćanski, podsjeća nas povjesničar i predsjednik udruge Židovsko-kršćanskog prijateljstva Francuske (AJCF) Jean-Dominique Durand. Nasuprot tendencijama koje manipuliraju kršćanstvom predstavljajući ga kao jedini temelj Europe, autor tvrdi da je Europa prostor religijskog pluralizma, nešto poput kulturnog vrtloga koji se obogaćuje različitošću
Jean-Dominique Durand
Kolektivna memorija čuva sjećanje na ključnu ulogu državnika koji su bili kršćani, u poslijeratnim godinama, Konrada Adenauera, Alcidea De Gasperija, Roberta Schumana, kao i na doprinos Pija XII., u izgradnji nove Europe čije bi jedinstvo spriječilo povratak ratnih ideja. Vremenski bliži, pojedini aspekti Ugovora iz Maastrichta (načelo supsidijarnosti preuzeto iz socijalnog nauka Crkve), snažno djelovanje katoličkih ličnosti, od Jacquesa Delorsa do Helmuta Kohla i Romana Prodija, učvrstili su mišljenje kako izgradnja Europe nakon rata puno toga duguje kršćanima.
Za vrijeme rasprave o Europskom ustavu 2004. godine pojavilo se pitanje o kršćanskim korijenima Europe. U preambuli nacrta ustava u konačnici stoji „kulturna, vjerska i humanistička baština Europe“. Definicija je sterilizirana i bez nekog bitnog sadržaja. Gledali smo vjersku raspravu o mjestu kršćanstva u europskoj kulturi. Povjesničar je dužan istaknuti veliku ulogu kršćanskih Crkava u europskoj kulturi i kršćansko nadahnuće europskog projekta nakon 1945., što istovremeno ne isključuje kompleksnost pitanja.
Pluralnost korijena
Papa Pavao VI. rekao je da je Europa nastala iz Križa, Knjige i Pluga, triptiha koji podsjeća na djelovanje samostana, posebice benediktinskih, na duhovnoj, kulturnoj i gospodarskoj razini: „Ora et labora“ srednjovjekovnog monaštva. Radi se o prožimanju kontemplacije, društvenog djelovanja i intelektualnog rada koji je spasio antičku kulturu u tradiciji naslijeđenoj iz židovstva i grčko-rimske antike.
Paul Valéry ovako predstavlja Europu: „Europa je tamo gdje se prožimaju ova tri utjecaja: utjecaj Rima na administraciju, Grčke na mišljenje, kršćanstva na duhovni život“. Za Benedikta XVI., kako je rekao u svom govoru u Bundestagu u Berlinu u rujnu 2011. godine, stvarni identitet Europe počiva na susretu između Jeruzalema, Atene i Rima, „između vjere u Boga Izraelova, filozofskog razuma Grka i pravnog koncepta Rima.“
S vjerskog gledišta, Europa se bazira na pluralnim korijenima. Ona ima kršćansko pamćenje, čak i različita kršćanska pamćenja. Nije li Ivan Pavao II. pozvao Europu da diše sa oba plućna krila, zapadnim i istočnim? Europi ima i židovsko pamćenje, sazdano od boli antisemitskih progona koji su se stoljećima iznova ponavljali, ali i od velikog doprinosa židovskih znanstvenika, umjetnika i intelektualaca zajedničkoj kulturi. Postoji i muslimansko pamćenje izgrađeno brojnim kontaktima, često konfliktnim, ali i onim kulturološkim.
Pojava novih strahova
U današnje vrijeme naglašava se raznolikost kultura, uz istovremeno zatvaranje u vlastite identitete. Više nego ikad, Europa je danas prostor religijskog pluralizma, i s te točke gledišta ona proživljava istinsku revoluciju kulture s naglom pojavom multikulturalnog i multireligijskog društva povezanog s masovnim migracijama koji pak izazivaju pojavu novih strahova, neonacionalizma i populizama koji žele manipulirati kršćanstvom predstavljajući ga kao jedini temelj Europe. Pored toga, vidimo i afirmaciju novog sekularnog fundamentalizma koji želi izbrisati sve religijske reference, naročito one kršćanske. Sjećamo se da je u prosincu 2021. godine Europska komisija izradila dokument kojem, u ime „inkluzivne komunikacije“, preporučuje izbjegavanje riječi „Božić“.
Doista, Europa u svijetu predstavlja prostor najintenzivnijih susreta različitih naroda i kulturnih tradicija, na zajedničkoj okosnici judeo-kršćanstva koju obogaćuje različitost. Denis de Rougemont u svojoj knjizi „Écrits sur l’Europe“ (Zapisi o Europi) govori o „stanju neprestane polemike“ koje je moglo dovesti do dramatičnih sukoba, a koje je zapravo prisililo „elite, a time i aktivni dio europskih masa, da razviju tri temeljna europska načela: osjećaj za objektivnu istinu, osjećaj osobne odgovornosti i osjećaj za slobodu.
U središtu je osoba
Možemo stoga razlikovati zajedničko naslijeđe koje, unatoč europskoj raznolikosti, ili paradoksalno, podržavano tom raznolikošću, vodi do stvarnog jedinstva, do europskog identiteta koji se neprestano suočava s nacionalnim identitetima i kulturnim identitetima vlastitim svakoj skupini. Ovo naslijeđe svodi se na koncept koji proizlazi iz njegovog judeo-kršćanskog naslijeđa, dakle na osobu. Pavao VI. rekao je u Vijeću Europe 1977. godine : „(Europa) ima posebnu odgovornost da u interesu svih svjedoči temeljne vrijednosti kao što su sloboda, pravda, osobno dostojanstvo, solidarnost, univerzalna i uzajamna ljubav“. Na ovu temu postoji dugi niz izjava svih papa sve do sadašnjeg pape Franje: Europa kao kolijevka ideje o osobi i slobodi.
„Ljudska osoba“, tako bitna za Emmanuela Mouniera i Jacquesa Maritaina, izražava „osobni“ poziv svakoga ljudskog bića, Božjeg djeteta, i inzistira na svojem dostojanstvu budući da je prosvijetljena trojstvenom i kristološkom vjerom, jer je stvorena na sliku Božju i u konačnici predodređena za gledanje Boga/zajedništvo s Bogom. U središtu europskog projekta je osoba. Povelja o temeljnim pravima Europske unije od 7. prosinca 2000. to jasno navodi u svojoj preambuli: „Unija u središte svojeg djelovanja stavlja osobu“ (la-croix.com; fratellanza.net).
S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić