Nadbiskup Uzinić u emisiji Trag vjere (HRT): Krist nije otkupio samo neke, nego sve

Prošli tjedan su u Domu pastoralnih susreta u Lovranu održani prvi Mediteranski teološki susreti s temom „Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ“. O temi su govorili predavači iz različitih zemalja, a sudjelovali su mladi budući teolozi različitih kršćanskih konfesija. Otvarajući Mediteranske teološke susrete riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić istaknuo je nadu da će taj događaj biti svjedočanstvo vedre kršćanske sigurnosti “da smo slobodni u mišljenju i riječi” te da “naviještamo evanđelje, svjedočimo veličanstvenost Riječi koja se utjelovila u slobodu i raskinula sve zamke i ropstva.”

Tim povodom u razgovoru za Hrvatski radio u emisiji Trag vjere nadbiskup Mate Uzinić govorio je o tome koliko je važno susretom razbiti predrasude te o brojnim drugim temama: o odnosu vjere i nacionalnosti, o prihvatu migranata, autentičnom življenju vjere, te o iseljavanju iz Hrvatske i društvenoj odgovornosti. Razgovor s nadbiskupom vodila je novinarka Blaženka Jančić. Cjeloviti intervju Fratellanza.net donosi i u tekstualnom obliku koji možete pročitati u nastavku:

Lijepo Vas na početku pozdravljam u emisiji Trag vjere. Hvala Vam što ste se odazvali za ovaj razgovor. Ideju koju ste započeli u Dubrovniku s Dubrovačkom ljetnom školom, nastavljate kroz Mediteranske teološke susrete koji su u Lovranu okupili mlade, buduće katoličke, pravoslavne i protestantske teologe, koji uče od nekih poznatih istaknutih teologa i zajedno s njima raspravljaju. Kako ste ih zamislili, koji je cilj ovih susreta?

Zahvaljujem na pozdravima. Pozdravljam Vas i Vaše slušatelje. Cilj je da se susretnemo i to na ovoj teološkoj razini, da razgovaramo o Bogu, o njegovoj poruci nama ljudima i da se kroz te razgovore, polazeći iz svojih vlastitih teoloških konteksta na neki način bolje upoznamo. Da pokušamo, ako je ikako moguće, razbiti predrasude koje među nama postoje te se otkriti onakvima kakvi jesmo i kakvi bismo trebali biti. Jer ponekad i znamo kakvi bismo trebali biti, a to nismo. Jedni drugima pomoći da budemo onakvi kakvi bismo trebali biti možemo vraćajući se na onaj zajednički izvor, a to je Isus Krist i njegovo evanđelje.

Često govorite o potrebi susreta i zajedničkog promišljanja o svijetu u kojem živimo. Ovo naše područje u kojem živimo spominjemo kao neko razmeđe istoka i zapada, “predziđe” kršćanstva, kršćanskog svijeta. Bi li danas trebalo napustiti takvu konotaciju? Možemo li prihvatiti biti to mjesto susreta? Može li Mediteran biti mjesto susreta?

Ne samo da bismo trebali, nego mi to doista i moramo. Ne može se više koristiti neka srednjovjekovna logika i način izražavanja. Ne trebamo jedni prema drugima podizati zidove, nego trebamo nastojati graditi mostove. Isus Krist je onaj koji nas spaja s Bogom i želi da budemo povezani jedni s drugima i sa svim ljudima. Njegov križ ima dvije grede, jedna je vertikalna, druga je horizontalna. Jedna bez druge ne idu, tako da je zapravo ljubav prema Bogu uvijek i ponovno usvajanje onoga da budemo oni koji ljube svoje bližnje i čine im dobro. A to se ne može ako se od njih ograđujemo, nego samo ako se s njima povezujemo. Naša zadaća nije, ono što se nažalost događa u Europi, pa i na Mediteranu, da se grade zidovi, bodljikave žice. Nego je naša zadaća pokušavati graditi mostove između vjera, između kultura, naroda, mostove među ljudima.

No koji je to poriv da gradimo još više zidove, da se bojimo drugih, da se distanciramo od drugoga. Je li to strah od drugoga i drugačijega?

Pa sigurno da jest strah. No što je njegov uzrok. Ja mislim da je to jedan neopravdan strah i da on počiva upravo na onim predrasudama koje imamo jedni o drugima. I zato su važni ovi susreti u dijalogu na kojima možemo i trebamo čuti drugoga iz njegove perspektive i na taj način korigirati svoje mišljenje o drugome, a isto tako predstaviti drugome sebe i svoju perspektivu. Ono što je, posebno među različitim vjerama, narodima, problem je to što mi često o drugima govorimo i razmišljamo iz svoje perspektive, a ovakvi susreti nam omogućuju da ih vidimo onako kako oni sami sebe vide. Isto tako i da sebe pokušamo vidjeti onako kako nas oni gledaju. A kada je to onda izmjenično, to može postati most, nešto što nas povezuje, ali i izgrađuje te čini više onim što bismo u konačnici trebali biti – jer to jesmo po tome što smo od Boga stvoreni i od Krista otkupljeni. On nije otkupio samo neke, nego je otkupio sve. Mi jesmo i trebamo biti braća i sestre.

Držimo za sebe, pa i kao nacija, da smo veliki katolici, veliki vjernici. Ovo što Vi govorite, toliko puta nam govori i papa Franjo, no i tu postoji otpor. Otpor vjernika prema vlastitom poglavaru. 

Da, nažalost postoji, zato što smo u svoju vjeru, u to naše biti katolici, biti kršćani, unijeli puno onog što zapravo ne pripada izvornoj vjeri. Naša vjera je zaodjevena u nekakav plašt nekakvih drugih interesa, konkretno u slučaju onih nacionalnih, postala je možda čak i pomalo nacionalistička vjera. Mogu razumjeti u jednom povijesnom kontekstu u kojemu je Crkva na neki način bila i branitelj nacionalnog identiteta i da nije bilo Crkve i vjere možda bismo ga kroz prošlost izgubili. U tom smislu je Katolička crkva za hrvatski narod imala važnu, vrijednu ulogu. Međutim, teško je to razumjeti u situaciji u kojoj postoje državne institucije kojima je zapravo zadaća braniti određene nacionalne interese i na njima graditi budućnost nacije, dok je zadaća Crkve i zadaća nas kršćana nešto posve drugo. I trebali bismo onda u tom našem načinu življenja naše kršćanske vjere ne polaziti od nekih interesa, bilo osobnih, bilo nacionalnih, nego uvijek i iznova od Isusa Krista. I razmišljati što bi on u konkretnoj situaciji napravio u susretu s čovjekom, primjerice onim u potrebi da ga poslužimo, da mu učinimo dobro. Bi li on gledao sebe i svoj interes, koji je često nerealan, ili bi on pokušao učiniti nešto za konkretnog čovjeka? Spomenuo bih u tom kontekstu, kako se danas često govori kako će nas migranti koji dolaze s drugom vjerom, drugom kulturom, ugroziti te kako nećemo moći ostati biti to što jesmo – „katolička nacija“ –  iako mi to već odavno nismo niti to trebamo biti, jer se moramo truditi da ne povezujemo nacionalno s vjerom, niti vjeru sa nacionalnošću. To su dvije stvari koje nisu i ne trebaju biti zajedno povezane. Zaboravljamo pri tom da mi ne ugrožavamo svoju kršćansku vjeru i pripadnost Isusu Kristu s tim što će nam netko doći tko je drugi i drugačiji, nego jedino s tim što se kao kršćani ne ponašamo kako bismo se trebali ponašati. Naš govor je daleko od onoga što mi kao kršćani živimo. Nije drugi i drugačiji to što ugrožava kršćanstvo, nego najviše mi sami i naše neautentično življenje onoga što tvrdimo da jesmo, pa i u odnosu na one koji su drugi i drugačiji. Mi možemo i trebamo pokazati autentičnog Isusa Krista, a taj autentični Krist nije onaj koji se zatvara pred njihovom potrebom, nego Isus Krist koji traži načina kako bi im izišao ususret, kako bi im pomogao. I to je ono na čemu se može graditi kršćanska budućnost, te budućnost kako hrvatskog naroda tako i Europe. 

U tom smislu, propituje li Crkva, propituju li vjernici svoje stavove o migrantima? Kakva nam je to onda vjera ako nam je primjerice važno biti na misi tijekom lockdowna, kada je to došlo do izražaja, a nismo u stanju ljubiti bližnjega?

Crkva propituje stavove, osobito u pontifikatu pape Franje, koji doista na tom planu radi. Je li to dovoljno došlo i do „nižih razina“ o tome bi se moglo raspravljati. Tko sam ja sada da sudim druge, osobito što možda ni sam ne činim dovoljno. Ili bih mogao učiniti više. Ponekad sam dizao glas, ali ne mislim da je to dovoljno. Na tom planu trebamo svakako puno više učiniti, jer sramota je, recimo, saznati da su tu u Rijeci neke osobe ušle na brod i da su ih – jer su migranti krivo procijenili – pronašli mrtve negdje u Južnoj Americi. Ti ljudi su prošli tu pokraj nas. Imali su potrebu da im se pomogne, mi ih nismo primijetili. Nismo napravili ono što smo trebali za njih i dogodi se tragedija. Ali to je samo jedna od tih tragedija koje se svaki dan događaju, ali postoji način da im se pomogne, da se na human način stvore određeni koridori kojima bi se ljudima omogućilo da ne moraju prelaziti sav taj put da bi došli do određenog cilja odakle će ih se ponovno vratiti i gdje ih se neće prihvatiti. Naravno, nije rješenje da svi dođu tu. Trebalo bi u zemljama iz kojih dolaze pokušavati stvoriti dostojanstvene uvjete za život. A sve je to međusobno povezano. Ono što se nikada ne smije dogoditi je da osudimo ili odbacimo nekog čovjeka jer želi bolji život. Svi mi imamo pravo željeti bolji život i pokušavati ga ostvariti za sebe i za svoje bližnje. Što se tiče ovoga kako to pomiriti, to što mi jedno govorimo a drugo u stvarnosti prema ljudima činimo, da nas Bog kojemu se klanjamo ne mijenja na način da nas usmjerava prema bližnjemu…

Negdje je prekinut taj krug.

Da, negdje je prekinut u smislu što je taj susret s Bogom puno puta opet ponovno susret sa samim sobom. Poput onog farizeja i carinika u Hramu. Farizej, a česta je naša vjernička pripadnost upravo takva, dolazi Bogu da bi se hvalio, a ne da bi upoznao Boga kakav on doista jest i da bi onda živio iz te Božje milosti. On dolazi da bi sebe predstavio Bogu. Tako je nekad postalo naše življenje kršćanstva. Možda bismo, da se ne bi događao ovaj raskorak, trebali biti doista ponizni pred Bogom, priznati da i to što jesmo nije plod naših zasluga, nego dar koji nam je On dao na različite načine. I da ta naša situacija, da smo mi tu a da netko drugi želi biti tu, je nešto što nije plod nečega što smo mi zaslužili. Situacija je mogla biti i obrnuta i uvijek je važno pomisliti na to da smo mi na njihovom mjestu, a oni na našem. U jednom smo trenutku povijesti možda i bili u toj situaciji, a sada to olako zaboravljamo i postavljamo se doista u ulogu tih farizeja koji s prezirom gledaju onog carinika. A trebali bismo se uvijek ponovno staviti u poziciju tog carinika, jer jedino on može izići iz Hrama uslišan u svojoj molitvi. I onda potaknut iskustvom kojeg je sam doživio – uvijek je iskustvo s Bogom iskustvo milosti i otvorenosti njegovom daru – može biti onaj koji to širi i dariva drugima. 

Tijekom povijesti zapravo je hrvatski narod toliko puta i sam bio u takvoj situaciji da je morao bježati, da je tražio bolji kruh negdje drugdje. 

Ne samo da je bio. Nažalost i danas imamo jednaku situaciju da mnogi naši odlaze. Je li to i koliko opravdano? Osobno smatram da se može naći opravdanje i da se može usmjeriti prst prema onima koji su trebali napraviti ono što su trebali napraviti kroz ovih 30 godina da naše društvo bude bolje, drukčije nego li jest. Možemo, dakle, upirati prst u druge, no ipak prije svega trebamo uprijeti prst u sami sebe. To moramo promijeniti. Mislim da je to ostatak nekakvog komunističkog mentaliteta u kojemu nam sve drugi mora osigurati. Trebamo početi stvarati mentalitet u kojemu mi imamo odgovornost za druge. Ne očekivati od drugih, nego se pitati što ja mogu napraviti za druge. Želim li promjenu hrvatskog društva? S pravom je želi. To nije društvo kakvo smo željeli, ali ga ne mogu promijeniti počevši od drugih, nego od samoga sebe, zapravo od načina na koji živim svoju društvenu odgovornost. Ako promijenim sebe i svoj krug ljudi, onda počinjem stvarati uvjete za promjenu, za društvenu promjenu u cijeloj Hrvatskoj. Ako samo od drugih očekujem kad će nešto poduzeti, onda neću promijeniti ništa. Onda je možda bolje da tražim negdje drugo okolnosti gdje ću se moći ostvariti jer ću se u ovim okolnostima sigurno neću moći ostvariti. Želio bih da svi postanemo svjesni ove odgovornosti za druge, moje odgovornosti za druge, a ne samo traženja nečega za sebe. Da, okolnosti su takve zato što drugi nešto nisu napravili, ali nisam ni ja. Mogu i trebam početi mijenjati druge mijenjajući sebe. 

Tema Mediteranskih teoloških susreta je „Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ“. Kada je vjernik zapravo slobodan?

Vjernik bi trebao biti uvijek slobodan, jer je u Kristu oslobođen. On nas je oslobodio od grijeha, da budemo djeca Božja. I mi smo slobodni kad živimo tu oslobođenost za koju nas je Krist oslobodio. Problem je kad ne živimo slobodu, kad se vežemo na različite interese, stvari, različite veze. To nas onda sputava. Jedan od problema koji primjećujem u našoj Crkvi je potreba da se sve stavi pod nekakva sigurnosna pravila, da se sve zna, da sve bude posloženo. Ali život nije uvijek posložen, on ima puno iznenađenja. Papa Franjo kaže da ne možemo imati gotove recepte kad su ljudi u pitanju. Ljudi bi nekako htjeli sigurnost, to su htjeli i Galaćani koji su smatrali „imamo zakon i po zakonu ćemo se spasiti“. Ali ne. Krist nas spašava, ne spašava nas zakon. On nas je oslobodio od zakona. To ne znači da ne trebam živjeti po pravilima, ali ne trebam biti rob pravila. Čovjek je važniji od pravila. Ako su mi pravila važnija od čovjeka onda se događa da ja polako postajem njihov rob. Pravila su sredstva, ona nisu cilj. 

Ljubav je ta koja bi trebala biti prvo pravilo?

Da, ljubav je zakon koji nas potpuno oslobađa. I to je taj Kristov zakon, njegova sloboda ljubavi za činiti dobro. Grijeh zarobljava, Krist oslobađa. Oslobađajući nas od grijeha on nas oslobađa i za biti slobodni za moći činiti što god hoćemo kad ljubimo. 

Jesu li crkveni pastiri u toj ljubavi slobodni?

Teško je govoriti generalno. Smatram da bismo trebali biti. Svatko je od nas je slab čovjek i svatko od nas se dade lako zavesti. I pastir i oni kojima je pastir poslan.

U tom pristupu prema vjernicima koji se nalaze u različitim životnim situacijama i problemima, primjerice prema rastavljenima. Spominjali ste pravila, da ona postoje, no da bi iznad svega trebala biti ljubav. Papa Franjo u svojim dokumentima naglašava individualni, osobni pristup svakom čovjeku u njegovoj situaciji. I ponekad za nekoga možda neće vrijediti ona pravila?

Pravila uvijek vrijede. Samo je od situacije do situacije različit način na koji ih primjenjujemo. Ne možemo tek tako „odrezati“ i reći da je to tako. Nije to nešto lagano. Puno je lakše znati da trebam činiti to i to, pa ako ispunim ovo onda dobivam to. No u stvarnosti života to nije tako. Osobito kršćanska poruka nije takva. Ne spašavamo mi sebe zato što živimo po nekim pravilima, zato što smo ispunili 10 Božjih zapovijedi, nego se spašavamo zato što nas je Krist, upravo zato jer nismo sposobni baš tako živjeti po pravilima, odlučio da će postati jedan od nas i da će nam on omogućiti da možemo, i mimo ili uz pravila, biti dionici njegovog spasenja. Jer ono što nam on daje je mogućnost da i kada smo pogriješili, kad ne živimo po pravilima, da nam on u svojoj milosti oprosti i da nas spašava. Papa Franjo tako lijepo kaže mladima u dokumentu Christus Vivit (Krist živi) da Krist nije hard disk koji pamti naše pogreške, nego je milosrdni Otac koji se raduje uspjehu, nastojanjima i trudu svakoga od nas. Dobri Pastir nije išao tražiti onu jednu milosrdnu ovcu da bi je izgrdio i prigovorio joj što je prekršila pravila i otišla iz zajednice, nego ju je zagrlio, stavio na svoja ramena, spasio. Evo to je naš Bog. Želimo li biti njegovi svjedoci, trebamo pokušavati tražiti načine da upravo takvog Boga svjedočimo i donosimo ljudima u njihove različite situacije. Svima. I onima koji su u nekakvim regulama i pravilima vjerni, ali i onima koji u tome nisu uspjeli. Da dođemo i do njih, ne da bismo im rekli da je to dobro što čine, nego da bismo im, iako to nije dobro što čine, pomogli da se osjećaju prihvaćeno, da osjete da, i bez obzira što nisu onakvi kakvi bi trebali biti, Bog svejedno ljubi, da mu je stalo do njih. To je naše poslanje. Poslanje Crkve je biti poljska bolnica, ona koja ide ususret svakome, svim ljudima. Crkva je poslana da bude Božja prisutnost u svijetu, da nastavi njegovo djelo spasenja. Naša zadaća, kako je rekao jedan od naših teologa, nije ljude isključivati iz zajednice, stvarati neprijatelje, nego je naša zadaća od neprijatelja činiti Božje prijatelje. To je naša zadaća.

Je li naša crkvena, vjernička stvarnost podijeljena na udobni klerikalizam i religiozni populizam? O ovome ste govorili i na otvaranju Mediteranskih teoloških susreta. 

Rekao bih da kod nas zasigurno ima i klerikalizma i populizma, ali ne mislim da je to dominantno. Možda se to lakše može primijetiti jer je glasnije, no ne mislim da bi se naša Crkva mogla svesti na te dvije kategorije, ali da i toga ima u našoj Crkvi – ima. Naravno da se s tim trebamo suočiti. Sad živimo u vrijeme sinodalnosti u kojemu upravo kroz međusobno slušanje, kroz to da izgrađujemo zajedništvo, da otkrivamo svoj način sudjelovanja u poslanju Crkve, trebamo nadilaziti oba ta problema, kako klerikalizam tako i religijski populizam. Oni nisu svojstveni samo klericima, nego postoje i među laicima i u njihovom načinu razumijevanja klera. Kao što ni populizam nije svojstven samo političarima ili nekim laičkim skupinama povezanima s nekim političkim skupinama, nego on može biti prisutan i među nama klericima.

Spomenuli ste sinodalnost vezano uz aktualnu Sinodu. Jesmo li mi u medijima bili premalo zainteresirani za tu temu ili je Crkva kao institucija premalo komunicirala o samoj Sinodi?

Mislim da smo i mi premalo komunicirali o Sinodi, da ona nije u medijskom prostoru toliko isticana. Tu je, naravno, teško donositi generalne sudove. Ne poznajem situaciju u cijeloj Republici Hrvatskoj, u svim biskupijama. No, s druge strane, očito je da mi prije svega nismo dovoljno zainteresirali javnost za to pitanje, a da se javnost – iako je to jedna od važnih tema – također nije dovoljno interesirala sa svoje strane. Možda je ovo bila prilika da, i kada je u pitanju svijet medija, napravimo jedno sinodalno savjetovanje, s vama novinarima i da na neki način čujemo vas i da nam to onda zapravo pomogne, i kada je to u pitanju, vidjeti u čemu ne činimo stvari onako kako bismo trebali i što je ono što vi primjećujete kod nas. Često se i u Vašim pitanjima može osjetiti nekakav raskorak između onoga što smo mi trebali napraviti a nismo te što vi od nas očekujete. I s druge strane, ono što mi smatramo a biste vi trebali napraviti a niste, iako to od vas očekujemo. I jedni i drugi to govorimo, ali se mi nikada ne slušamo i ne čujemo. Naravno da onda iz tog postoji određeni sukob i napetost, a upravo je sinodalno savjetovanje, sinodalni proces taj koji nam može pomoći da nekako nadiđemo te naše međusobne nesporazume i pokušamo zajednički vidjeti kako u budućnosti možemo pomoći jedni drugima. 

Mediteranski teološki susreti žele produbiti, potaknuti dijalog, teološku raspravu. Imaju li teolozi prostor u javnosti progovarati o aktualnim temama? Baš evo što se medija tiče i nekih općih društvenih tema gdje bi možda bilo važno čuti i glas teologa, sve se manje zove teologe u te rasprave. 

To je također nešto o čemu bi se dalo raspravljati. Nekad od novinara čujem da se pokušava pronaći sugovornika u Crkvi i da ga se teško pronalazi. Osobito, kada sam ja u pitanju, nekad mi se baš i ne da, a često me se znalo pozivati da komentiram različite teme, novinari mi kažu da teško pronalaze sugovornike. S druge strane, sigurno i sa strane teologa postoji mišljenje da nisu dovoljno prisutni u medijskom prostoru, da ih se ne poziva, da nikoga ne zanima ono što imaju reći. Ali mislim da bi se oni trebali pokušavati više „nametnuti“ sa svojim stavovima i da taj govor – možda je to problem nas teologa – treba biti prilagođen medijskom prostoru. Ne možemo u medijskom prostoru govoriti teološka predavanja kao što to činimo na sveučilištima i u kontaktu sa studentima, nego taj govor treba biti preveden, razumljiv govor koji će biti prihvatljiv. Na taj se način može doprinositi bogaćenju medijskog prostora i s kršćanskom porukom koja zasigurno ima što reći, samo je trebamo izgovoriti na način da ona bude razumljiva onima kojima govorimo. Ako je govorimo negdje iznad oblaka, da ide preko glava, da ne dodiruje konkretna pitanja i probleme ljudi, onda ona zapravo postaje neinteresantna. Možda je i to razlog zašto nas se ponekad ne želi pozivati.

Kako teologiju uopće danas učiniti privlačnom mladim ljudima? Činjenica jest da teološka visokoobrazovna učilišta zapravo muku muče s brojem upisanih studenata, s interesom mladih za teologiju. 

Da, bojim se da to općeniti problem u Hrvatskoj, jer je sve manje mladih i zapravo na svim poljima imamo i imat ćemo problema zbog demokratskog izumiranja hrvatskog naroda. Zašto su smanjeni upisi na teologiju? Jedan od problema je što smo jedno vrijeme imali dosta velik broj studenata, a kasnije nismo imali dovoljno radnih mjesta da bi ljudi mogli nastaviti se baviti teologijom i od toga živjeti. Uvijek je problem kako studij koji završimo može kasnije omogućiti dostojanstven život. Zbog svega toga se s jedne strane dogodio broj opadanja stanovnika, s druge strane i kriza s manjim brojem upisanih studenata. Naravno, da je to – rekao bih – povezano s krizom poziva općenito. Biti teolog je poziv, a danas je poziv općenito u krizi. Možda smo svi nekako prignuti na sebe i svoje interese, a biti teolog znači pokušati i kroz odnos s Bogom i kroz studiranje teologije vidjeti sebe u odnosu prema drugima, odnosno način kroz koji ću staviti sebe u službu drugih. To je također u krizi, kao što je i brak, obitelj ili druga zvanja. Kako to promijeniti? Svakako bi trebalo učiniti to da se vidi odraz onoga što se u teologiji studira na život koji se živi. Da kršćanstvo ne bude samo teorija i nešto o čemu mi govorimo s puno lijepih riječi, nego da se ono stvarno živi i da se vidi jedna viša kvaliteta života koja iz toga proizlazi. To je ono što je sveti Pavao VI. govorio da današnjem čovjeku ne trebaju učitelji nego svjedoci, a ako mu trebaju učitelji onda mu trebaju kao svjedoci. Naše poslanje teologa trebamo živjeti kao svjedoci. To je ono što može dodirnuti mladog čovjeka i potaknuti ga da i on vidi vrijednost i potrebu tog studija. Ima još nešto što se u međuvremenu dogodilo, osobito glede krize zvanja. U jednom članku sam čitao da je nekada izbor svećeničkih i redovničkih kandidata bio više uvjetovan željom da sam sebe stavim u službu drugih, da promijenim svijet, da pomognem svijetu da bude bolji, a u današnjem vremenu kada se poziv izabire kasnije, kada se prođu nekakva životna iskustva. Zapravo ljudi dođu do toga da su možda razočarani s tim što su do tada imali i da onda pokušavaju, mijenjajući sebe, sami sebi osigurati kvalitetniji život, a onda tek nakon toga se možda uključiti i u brigu za druge, brigu za svijet. Zato je danas, čini mi se, u krizi manje kontemplativni život koji je zapravo pokušaj da se vratimo onom izvoru kojeg smo u međuvremenu izgubili. U krizi je više aktivni duhovni život koji me potiče da idem ususret drugima, da naviještam Isusa Krista. Posljedica toga je da imamo sve više potrebu za duhovnošću, a sve manje za teologijom. To se onda na neki način odražava na činjenicu da imamo sve manje mladih ljudi koji biraju teologiju kao svoj životni put. U krizi su i drugi pozivi koji uključuju stavljanje sebe u službu drugih, koji ne računaju samo na to kako bih mogao sam sebi osigurati bolji život.

Četrdesetak mladih ljudi, sadašnjih i budućih teologa na Mediteranskim teološkim susretima, međusobno razmjenjuju mišljenja, vjerojatno su nešto i naučili. Čini mi se da je tijekom ovoga tjedna najvažniji međusobni susret i upoznavanje. Iz te perspektive, kakve Vi plodove danas-sutra očekujete od ovakvih susreta?

Očekujem da ćemo u ovakvim susretima prije svega razbiti predrasude jedni o drugima. Često imamo predrasude. Ujedno je ovo i susret na akademskoj razini. Ovdje su i profesori iz različitih crkvenih zajednica…

Oni će, za recimo pet godina, biti mladi teolozi koji će moći surađivati, koji će se međusobno poznavati, koji će možda s jedne drukčije pozicije ulaziti u rasprave i animirati svoje zajednice i svoje društvo za neke vrijednosti. 

Da, to je ono drugo što sam želio reći. Osim što će razbiti predrasude jedni o drugima, oni će – iskreno se nadam – postati potaknuti za jedan aktivniji rad za poboljšanje vlastitih zajednica, vlastitih Crkvi iz kojih dolaze. Zapravo sam to u dosadašnjim susretima i onom feedbacku, odgovoru mladih ljudi na kraju susreta, mogao čuti. Iako su neki sa drukčijim motivima došli na susrete, neki su prolazili čak i određene krize u odnosima sa vlastitim zajednicama, oni ipak žele krenuti natrag, žele se pokušati boriti i za svoje zajednice i za dijalog unutar vlastite zajednice. Ovdje smo se skupili da bismo razgovarali, bili u dijalogu. Nekako kao da je lakši dijalog među različitim Crkvama negoli naš unutarcrkveni dijalog, dijalog s onima koji dijele istu vjeru, ali imaju različita mišljenja. To je nekako poticaj da teolozi u povratku u vlastite zajednice sutra kada zauzmu određene pozicije i na fakultetima i na sveučilištima, ili će biti uključeni u neke druge segmente života, da tu budu oni koji su otvoreni za razgovor, za poslušati i drugoga i njegovo mišljenje, za slušati. Papa Franjo je, glede Sinode, lijepo poručio da je najvažniji plod Sinode međusobno slušanje, jer u tom međusobnom osluškivanju, slušanju, mi zapravo dajemo mogućnost Duhu Svetome da nam progovori. Duh Sveti nam govori kroz slušanje drugih i taj proces naravno onda ide i kroz Sinodu i to do one razine da će i Papa na kraju – osluškujući što je Crkva govorila i slušajući na taj način Duha Svetoga – po Duhu Svetome dati i određene odgovore na izazove Crkve u konkretnom vremenu, kako bi se opet dogodio proces slušanja. Taj proces je uvijek važan za sinodalnost, ali i za dijalog jer dijaloga nema bez slušanja. 

Hvala Vam puno na ovome razgovoru i želim Vam puno uspjeha u ovakvim i sličnim inicijativama koje poduzimate.

Hvala Vama i Bog Vas blagoslovio (radio.hrt.hr; ika; fratellanza.net)

Razgovor se u zvučnom obliku može poslušati u arhivi HRT-a: Trag vjere.

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.