Foto: © kna (arhivska)
Jacques-Benoît Rauscher, dominikanac, predavač na Teološkom fakultetu u Lyonu
Dok se europske zemlje, pa tako i Francuska, počinju pribojavati direktne ruske agresije, dominikanac Jacques-Benoît Rauscher propituje stav koji bi katolici trebali zauzeti u ovoj situaciji. Je li pacifizam načelo o kojem se ne može pregovarati?
Jacques-Benoît Rauscher, La Croix
Ulazimo u novu eru. Rat je ponovo aktualna tema za sve zemlje Starog kontinenta, ovog dijela svijeta koji je nakon 1945. godine sebe doživljavao kao prostor mira. No, ako u Europi opet masovno krene rat, koji je izgleda izbačen iz socijalnog nauka Crkve, katolici djelomično ostaju bez kompasa za suočavanje s današnjim vremenom. Godine 2020. papa Franjo u svojoj enciklici Fratelli tutti kaže: “Danas je vrlo teško braniti racionalne kriterije, nastale u nekim drugim vremenima, prema kojima bi se moglo govoriti o ‘pravednom ratu’. Nikad više rata”[1].
Europljani bi, dakle, bili pozvani da se pripremaju za rat, a katolici da ga dezertiraju… Znači li to da se katoliku u ovom povijesnom trenutku u kojem se sada nalazimo, nameće zauzimanje isključivo pacifističkog stava?
Ne bi trebalo Franjine riječi prebrzo uzimati kao nešto odsječeno od duge crkvene tradicije. Nenasilje je u Crkvi oduvijek postojalo i oni koji su ga htjeli prigrliti nikada nisu bili stigmatizirani kao manje kredibilni učenici jednog utjelovljenog Boga. Od prvih kršćana do Dorothy Day, mnogi velikani obilježili su povijest kršćanstva svojim radikalnim odbijanjem svakog nasilja.
Ivan Pavao II. istaknuo je u svojem govoru iz 1988. godine da „nema ničeg pasivnog u nenasilju kada ga diktira ljubav“[2], a Benedikt XVI. ga je 2007. vidio kao središte „kršćanske revolucije“[3]. Dakle, ova je opcija uvijek postojala kao mogućnost za pojedince koji svojim proročkim stavom druge podsjećaju na horizont do kojega svi trebaju doći, a to je mir.
No, je li onda jedina opcija za sve one koji nisu “proroci nenasilja” da se rezignirano lansiraju u pripreme za oružani sukob? I ovdje treba biti oprezan prema suviše karikaturalnim alternativama. Sveti Augustin i sveti Toma Akvinski naglašavaju da se prethodno trebaju iscrpiti sva druga sredstva koja omogućuju mirno rješavanje sukoba, prije nego se uopće počne razmišljati o ratu[4]. Ova su sredstva danas vrlo brojna, mnogo brojnija nego u ono doba kada su veliki kršćanski mislioci od Cicerona preuzeli koncept “pravednog rata”. A ta sredstva treba tražiti prije svega u međunarodnom pravu i međunarodnim institucijama.
Poziv pape Franje “nikad više rat” odjek je poziva kojeg je njegov prethodnik, Pavao VI, uputio Ujedinjenim nacijama 4. listopada 1965. godine. U tom čuvenom govoru za vrijeme hladnog rata, papa je pred predstavnicima UN-a izrekao ove odvažne riječi: „Ono što vi predstavljate u vremenskom poretku, naša Katolička crkva željela bi predstavljati u duhovnom poretku“. Međunarodno pravo i institucije suvremenog svijeta u povijesti čovječanstva predstavljaju povlaštena sredstva za očuvanje mira.
A danas vidimo da se upravo ta sredstva dovode u pitanje. Jedan od načina na koji bi kršćani mogli djelovati je u tome da se snažno zalažu za njihovo promicanje, tim više što se i iz nekih katoličkih krugova čuju kritike na račun samog postojanja ovih struktura.
U specifičnom razdoblju u kojem se sada nalazimo, prijete nam dva stava: da kolektivno lebdimo u nekom imaginarnom angelizmu pod plaštem sveopćeg proroštva; ili da se svi skupa prepustimo bestijalnosti nasilja pod krinkom pragmatizma. Da bi to izbjegao, kršćanin treba prihvatiti nešto što nije tako očito. Prihvatiti da u kompleksnoj situaciji ne postoji jedna jedina riječ, jedan jedini stav; prihvatiti da navještaj evanđelja nije odvojen od odgovornog sagledavanja situacije s kojom smo suočeni.
Katolik danas ne mora biti isključivo pacifist. Ali treba zauzeti stav koji vodi računa o razlikama koje mogu postojati unutar samog Božjeg naroda. Stav koji odbija odveć jednostavne alternative i gotova rješenja. Stav koji obuhvaća, ako je potrebno, i stvarnost nasilja koja još uvijek nije stvarnost Kraljevstva. Katoliku se danas nameće samo jedno: da bude dorastao trenutku u kojem živimo (la-croix.com, fratellanza.net).
S francuskog prevela: s. Vesna Zovkić, Isusova mala sestra