Foto: Svećenik s romskom obitelji, ilustracija, KNA
Poslanje je nerazdvojno vezano uz susret; susret je uvjet poslanja. Radi se o tome da dajete dio svojeg života i pritom osjetite da vam se on vraća preobražen. Čini mi se da je to jedan od plodova naviještanja Radosne vijesti iz kojeg proizlazi pitanje: u evangelizacijskom poslanju, tko koga evangelizira?
Nathalie – volonter Caritasa
Završna poruka susreta u Lourdu naslovljenom Diaconia 2013. kaže sljedeće: nitko nije toliko siromašan da nema ništa za podijeliti, nitko nije toliko bogat da nema ništa za primiti. U evangelizacijskom poslanju dana mi je radost istinskog susreta, istovremeno dajem i primam. Treba se izložiti, sebe i svoje znanje, svoja uvjerenja. Otkrivam da sam drugačija zato što me drugi čini drugačijom.
Kako bih objasnila o čemu govorim, opisat ću nekoliko važnih susreta koji su obilježili moje druženje s rumunjskim romskim obiteljima. Moram priznati da naizgled ništa nije dalo naslutiti da ću doći u doticaj s tim svijetom, moj vlastiti davao mi je sigurnost i bio mi je u potpunosti dostatan. Unatoč tome, potaknuta Evanđeljem krenula sam putem “različitosti”, otkrila sam da različitost zauzvrat daruje Radosnu vijest.
Angažirana u Caritasu na praćenju romskih obitelji koje žive na ulici, tražila sam stan za Ioannu i njene roditelje. Dobro se sjećam male Ioanne kako usred zime grije ruke na toplom radijatoru dok Tibi, tata, gleda naokolo zadivljenim očima i već zamišlja svoju obitelj kako ovdje stanuje. Nakon par dana stiže odluka. Unatoč zalaganju Caritasa, vlasnica je s manje više uvjerljivim izgovorom odustala od izdavanja. U trenutku u kojem sam ocu prenosila tu vijest, potekle su mi suze, a jecaji stegnuli grlo. Još vidim krupnog Tibija kako mi prilazi tražeći riječi ne bi li zaustavio moj plač: «Zašto plačeš, nije strašno, već tri godine živimo na ulici». To je samo još više pojačalo moje jecanje pred potpuno smetenim Tibijem. To je vrhunac, Tibi tješi mene!
Nisam znala uzrok mojeg plača: bijes prema vlasnici stana? Sram zato što sam na nekoliko trenutaka dopustila Ioanni da sanja? Ili to što je propala moja želja za uspjehom? Sigurno sve to i puno više! Danas mogu imenovati plodove tih suza.
Prijeći iz stava one koja tješi u stav one koju se tješi konkretno izražava odnos davanje/primanje. Takav stav omogućavada se osjeti zajednička ljudskost dvaju bića koja su istovremeno snažna i krhka i koja u poniznosti istinskog odnosa mogu naizmjence računati jedno na drugo. Drugi plod je izrastao na neuspjehu moje borbe s vlasnicom stana. Njezino obijanje me oslobodilo osjećaja svemoći kojeg sam do onda mogla imati. Više se ne radi o tome da se borim za drugog kao zaštitnica siromašnih i siročadi, nego o borbi koju treba voditi zajedno s njima, preuzimajući zajedno rizik neuspjeha.
Moj temperament, moj karakter, moja prošlost pridonijeli su tome da često preuzimam ulogu spasitelja koji unaprijed zna što je dobro za drugoga. Takav stav drži drugu osobu u položaju ovisnosti o meni i svodi je na položaj objekta, a ne subjekta u odnosu. Onog dana kada je jedna mama Romkinja odbila jaknu koju sam joj dala, očito zato što joj boja ili kroj nisu odgovarali, u sebi sam osjetila da samo drugi zna ono što je za njega dobro i da onda može slobodno primiti dar. Sada mogu reći da je to odbijanje bilo pravi dar! I ta ista Maria koja je pristojno odbila moju jaknu, staromodnu i ispranu, dok sam bila u bolnici donijela mi je kolač, zamotan u kartonsku kutiju s lijepom mašnom, ona koja je svake večeri čekala na zatvaranje te pekarnice kako bi dobila neprodani kruh i pecivo.
Upravo u tom «primanju-davanju» događa se pravi susret između onoga koji želi darivati s jedne strane i drugoga koji daruje (ili ne daruje) prihvaćanje dara. Tko daje? Tko prima? Tko naviješta Radosnu vijest? Tko evangelizira? Nedvojbeno, obje strane.
Poniznost je dio prtljage koji treba ponijeti jer put je popločen promašajima, nerazumijevanjima, nesporazumima, a svijest o vlastitoj ograničenosti je ono što mi je jako često pomoglo da rastem. Rijetko se raste preko uspjeha.
Većina obitelji koju susrećem su Rumunji grkokatolici ili pravoslavci i nakon uzajamnog zbližavanja neki su izrazili želju za krštenjem.
Romulusovi roditelji nisu nikada zakoračili u župu, ali su se zbog bolesti novorođenog djeteta odlučili napraviti taj korak. Unatoč jezičnim zaprekama i ubrzanoj pripremi, dijete je kršteno. Epski početak obreda. Dok svi stoje u crkvi i čekaju, majka ne želi ući. Uslijedili su dugi pregovori s ocem koji na francusko-rumunjskom pokušava nešto reći. Na svu sreću, odjednom mi kroz glavu prostruji sjećanje na moju baku koja je pričala o ceremoniji “čišćenja” nakon njenih poroda, a nikad neću saznati je li moja analiza bila ispravna. Nakon toga uslijedio je drugi krug pregovora na francuskom između mladog svećenika Kolumbijca i mene. Kako je i on sam stranac, nije mu poznat taj europski “praotački” običaj, ali ipak izgovara molitve, stavlja štolu na glavu majke koja osjeća vidljivo olakšanje i nakon toga je krštenje moglo započeti. Romulus je sada dio kršćanske obitelji. Ponosna na samu sebe, ponosna na nas, skoro da bih mogla reći: misija izvršena. Sjećam se kako sam fotografirala majku dok je na oltaru potpisivala akt krštenja. Trebalo mi je nekoliko dana da sve to posložim, diveći se tim roditeljima istočnog obreda koji su iz ljubavi prema svojem djetetu prihvatili da uđu u prostor kraj oltara, najsvetije mjesto, da bi ispunili ono što smo im mi, u dobroj namjeri, nametnuli. Pakao je popločen dobrim namjerama!
Uz romske obitelji pohađala sam školu poniznosti. Od njih sam naučila da od drugoga čujem ono što mi Bog danas poručuje. Drugi u svojoj različitosti jest bogatstvo, od Boga dragocjeni dar kako bih rasla u ljudskosti, i usudim se vjerovati, u svetosti.
Zato što smo učenici, postajemo navjestitelji Radosne vijesti, a što smo više navjestitelji, učimo kako da postajemo sve više učenici. Kao što kaže i naslov: uzajamna evangelizacija.
Svjedočantvo je izneseno na godišnjem susretu Međunarodnog odbora za pastoral Cigana (Comité Catholique International pour les Tsiganes – CCIT) koji je održan u Trogiru od 5. do 7. travnja 2019.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (Fratellanza.net).