Posljednja večera Leonarda da Vincija smatra se jednom od najpoznatijih i najkopiranijih slika u zapadnom svijetu. No kako su drugi umjetnici prikazali jedan od najvažnijih biblijskih odlomaka u Novom zavjetu?
“L’Ultima Cena” Leonarda da Vincija prikazuje Posljednju večeru Isusa i njegovih učenika. Smatra se jednim od najpoznatijih murala u zapadnom svijetu. Da Vinci (1452.-1519.) je sliku izradio između 1494. i 1497. godine za refektorij dominikanskog samostana Svete Marije od Milosti u Milanu. Odatle je započeo njegov kulturološki i povijesni trijumf: nemalo je djela nakon da Vincija, u smislu strukture ili izražavanja, utemeljeno upravo na ovoj slici.
Da bismo razumjeli sljedbenike, potrebno je naravno najprije pogledati da Vincijevu sliku: Slika prikazuje reakcije učenika na Isusovo obznanjivanje: “Jedan će me od vas izdati”. (Mt 26,21) Ova je tema uobičajena za talijanske prikaze Posljednje večere u da Vincijevo vrijeme.
Ono što je posebno, međutim, jest prikaz: učenici nisu prikazani šablonski ili kao nekakve naslikane svete slike, oni živo pokazuju svoje osjećaje i individualno su prepoznatljivi. Ivan, koji se prema crkvenoj tradiciji često naziva Isusovim “omiljenim učenikom”, ističe se prilično ženstvenim, mirnim crtama lica i prekriženim rukama. Judu je moguće prepoznati po vrećici s novcem u stisnutoj desnoj ruci. Dobio je srebrnike kao plaću za izdaju Isusa. Iza Jude, Šimun Petar se naginje prema Ivanu, cijelo njegovo držanje pokazuje napetost glede pitanja o izdajici.
Da se da Vinci bavi vjerodostojnim portretiranjem ljudi vidi se i iz činjenice da nitko na slici nema aureolu, pa ni Isus. Ističe se posebnim osvjetljenjem i njegovim mjestom u sredini slike.
Jacopo Tintoretto – Posljednja večera (1592.-94.)
Na prvi pogled posve drukčijim se doima prikaz Posljednje večere katoličkog umjetnika Tintoretta, koji pokazuje utjecaje protureformacije. Kao i kod da Vincija, učenici sjede s jedne strane dugog stola. Unatoč iskošenoj perspektivi, Tintoretto lukavo postavlja Isusa na isto mjesto na slici kao i da Vincino nešto drugačije za stolom. Ovdje je, međutim, prikazan s velikom aureolom koja osvjetljava prizor oko njega.
Ponašanje učenika za stolom i ostalih ljudi na slici je dinamično i emocionalno na sličan način kao kod da Vincija te je pojačano tamnim, jakim koloritom.
Varijacija je također središnja točka scene: fokus ranijih talijanskih prikaza Posljednje večere često je reakcija učenika na Isusovo obznanjivanje o izdaji, poput onoga na Vincijevoj Posljednjoj večeri. Međutim, taj se motiv s vremenom mijenjao i sve se više fokusirao na ustanovu Euharistije i zajedništva učenika, kao kod Cranacha. u Tintorettovom slikarstvu nalazimo oba ta motiva.
Lucas Cranach Mlađi – (1565., St. Johannis in Dessau)
Lucas Cranach prikazao je Večeru Gospodnju posve pod dojmom rastućeg luteranstva. Kao i kod da Vincija, Isus je na sredini za stolom, opet bez aureole, ali je u središtu samo objedovanje, što je vidljivo već iz činjenice da je u središtu slike janje. Povijesni kontekst razjašnjava i činjenica da nazočni nisu odjeveni u haljine Isusova vremena, već su učanjaci u odjeći iz 16. stoljeća. Prikazani su s licima poznatih reformatora.
Prisutni sjede oko polukružnog stola, kao što je bilo uobičajeno u većini prikaza Posljednje večere prvog tisućljeća. Odvojen od ostalih prisutnih odjećom i položajem, Juda je ponovno prepoznatljiv po svojoj torbici. Skriva je iza leđa dok preko stola od Isusa prima pričest.
William Blake – Posljednja večera (1799.)
Kompozicija slike potpuno je drugačija od da Vincijeve, budući da su figure grupirane na naslonjačima oko stola, kao što je to bilo uobičajeno među Rimljanima Isusova vremena. Zapanjujuće je da likovi nose i rimsku odjeću – oboje su karakteristika rimske više klase, kojoj Isus nije pripadao. Stol i događaji Posljednje večere ovdje su prilično sekundarni, Isus gleda promatrača u lice i čini se kao da nije uklopljen u sliku. Njegova oreola je jedini izvor svjetla na slici, on je opet u središtu slike.
Blake poseban fokus stavlja na zanesenog Isusa i emocije njegovih učenika. Mole se, razgovaraju jedni s drugima ili ga gledaju gotovo tužno. Blake također teži vrlo individualiziranom prikazu pojedinačnih učenika. Juda sjedi za stolom kao i kod da Vincija, ali se okreće i broji novac koji je dobio za izdaju. Lice i izrazi lica Ivana koji se oslanja na Isusovo rame nevjerojatno su slični Vincijevom prikazu.
Iako struktura donje polovice slike u početku podsjeća na Da Vincijevo djelo, ugođaj slike je sasvim drugačiji. Prisutni učenici ne razlikuju se jedni od drugih, a njihove pognute glave ničim ne odaju njihove osjećaje. Oni su važni tek u smislu stava obožavanja.
Razlomljeni kruh i čaša vina na stolu su simbolični, nije riječ o večeri kao u prethodnim prikazima. Iako se u početku čini da je Isus u središtu slike, geometrijske linije i shema boja privlače pogled promatrača na ogromnu, svjetlom ispunjenu ravnicu u pozadini. Iako se Dalíjev prikaz, kao i Cranachov i Tintorettov, bavi značenjem Posljednje večere, slika ima izrazito metafizički štimung.
Dok je Dalí na početku svog rada oštro kritizirao Crkvu, kasnije se vratio katoličkoj vjeri. Neka je njegova djela odobrio i blagoslovio čak i papa Pio XII. “Catholic Herald” ga citira na ovoj slici: “Prva sveta pričest na zemlji zamišljena je kao sveti obred najveće radosti za čovječanstvo.” (Carina Adams, katholisch.de; fratellanza.net).