Jedno raspelo, Schmerzensmann-Kreuz, izrađeno u Würzburgu oko 1350., prikazuje na križu Isusa čiji je položaj ruku posve neobičan. Njegove ruke su zajedno s čavlima odvojene od drveta.
O ovom raspelu postoji legenda. Govori se da je visjelo iznad oltarskog zida samostanske crkve, dok je iznad njega bila pričvršćena vrlo dragocjena kruna. Jednog je dana u crkvu ušao kriminalac s namjerom da je ukrade.
Kradljivac se prvo popeo na oltar, a potom se nogama propeo do podnožja raspela kako bi dohvatio zlatnu krunu. U tom se trenu podnožje slomilo te je nesretnik izgubio ravnotežu. Skoro je pao i slomio vrat. Ali upravo je tada – kaže legenda – Raspeti Isus iz drveta križa iščupao svoje ruke prikovane čavlima, kako bi čovjeka u opasnosti pridržao u svom naručju, u zagrljaju.
Spašeni je sav drhtao. Kasnije je – zaključuje legenda – prestao krasti te se vratio vjeri u Božje milosrđe.
Isus nas, vidimo, pridržava u padovima da se ne slomimo kad izgubimo snagu. I za apostola Petra čas pâda u konačnici je bio čas milosti. O felix culpa. Pogledan je progledao i zaplakao. Upravo je u tom Isusovom pogledu (usp. Lk 22,61) vidio više nego ikad. Ako i padnemo, zaplačemo, on će nas uhvatiti u svoj zagrljaj ljubavi (vatican news; fratellanza.net).
Branko Jurić