Prije tisuću sedamsto godina u Niceji je održan prvi ekumenski koncil, kojeg je sazvao car Konstantin I. Zbog čega je car htio okupiti sve kršćanske biskupe svoga carstva? Zbog čega se ovaj događaj i danas obilježava? Evo objašnjenja.
Christel Juquios, La Croix
Zbog čega je car Konstantin I. sazvao Nicejski koncil 325. godine?
Nicejski koncil bio je prvi takozvani ekumenski koncil na koji su bili pozvani svi biskupi. Brojni koncili i sinode bili su održavani na regionalnoj razini, ali kršćanske crkve bile su podijeljene. Već je došlo do raskola u rimskom dijelu Afrike i u Egiptu.
Kršćani su bili podijeljeni oko doktrinarnih pitanja, naročito onih koja se odnose na Isusa kojeg se ispovijedalo kao Sina Božjega, oko njegove božanske naravi i njegovog odnosa s Bogom Ocem. Arijevi sljedbenici, sve utjecajniji, smatrali su da je Sin stvorenje, da je podređen Ocu, iako je čovječanstvu donio spasenje. Crkve se nisu slagale ni oko datuma Uskrsa.
Početkom 4. stoljeća Konstantin I. počeo je zazivati Boga kojeg su štovali kršćani, kako bi zadobio carsku vlast – prvo na Zapadu 306., a zatim na Istoku 324. Njegove pobjede nad suparnicima povećale su njegov interes za kršćanstvo koje se u to vrijeme naveliko širilo. Bio je zabrinut za očuvanje tek uspostavljenog jedinstva svojeg carstva, „svjestan toga da bi podjele među kršćanima mogle imati štetne posljedice za mir koji je želio uspostaviti“, objašnjava isusovac Alban Massie, direktor časopisa «Nouvelle revue théologique». Zato je car koncem 324. pozvao sve biskupe u Niceju (današnji Iznik, Turska) kako bi raspravljali i riješili svoje nesuglasice.
Što znamo o tijeku ovog koncila?
Nikada nisu pronađeni nikakvi spisi o ovom koncilu, „ali neki od sudionika ostavili su svoje zapise“, tvrdi povjesničarka Anna Van den Kerchove, dekanica Protestantskog teološkog instituta u Parizu: „Euzebije iz Cezareje sa svojim djelomKonstantinov život, Atanazije Aleksandrijski kao i sam Konstantin od kojega je sačuvano četrdesetak pisama.“ Imamo, naravno, i Ispovijed vjere – Vjerovanje, koje je sastavio koncil, njegovih dvadeset kanona (disciplinskih odluka), kao i sinodalno pismo upućeno Egipćanima. Kasnije su se Hilarije iz Poitiersa i Marius Viktorinus zainteresirali za doktrinarna pitanja koja je postavio koncil. Isto tako i pojedini povjesničari, krajem četvrtog i početkom petog stoljeća, dali su neke informacije o tijeku koncila.
U Niceji se okupilo oko 250 do 270 biskupa, uglavnom s istočne strane carstva. Rimski biskup Silvester poslao je delegate, ali osobno nije bio nazočan. Prema ocu Albanu Massieju, „izazovi dugog i opasnog putovanja, obeshrabrili su one sa zapada“. Njihova odsutnost nije spriječila biskupe na zapadu da se pridržavaju odluka Nicejskog koncila i drugih koncila nakon njega.
Nije poznato što se točno govorilo tijekom teoloških rasprava na koncilu. Prema nekim izvorima, Arije je bio prisutan. Pitanje koje je trebalo razjasniti bilo je narav Sina Božjega i njegov odnos s Ocem: je li Isus bio čovjek ili Bog? Je li bio stvorenje? Ako je bio Sin, je li bio podređen Ocu?
Biskupi su se na kraju velikom većinom složili oko ispovijedi vjere kojom se potvrđuje božanstvo Isusa, jedinorođenoga Sina „Oca Svemogućega, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga“, „rođena, nestvorena, istobitna s Ocem“. Potom je potvrđena vjera u Utjelovljenje „radi našega spasenja“, smrt i uskrsnuće Kristovo, te postojanje Duha Svetoga. Dovršeno je 381. godine na još jednom koncilu u Carigradu. Sve glavne kršćanske crkve i danas priznaju ovaj tekst.
Nicejski koncil je također donio odluku o datumu slavljenja Uskrsa i uspostavi nedjelje, spomendana Uskrsnuća, kao blagdana za kršćane. „Iz ove odluke proizašla je veća vidljivost kršćanskih slavlja koja su se odvijala istog dana diljem carstva“, smatra Anna Van den Kerchove.
Je li Nicejski koncil riješio sporove?
Nakon završetka koncila, Konstantin I. je donesene odluke priopćio svim provincijama carstva. Ali nisu se sve odluke primjenjivale posvuda na isti način. „Nakon povratka, biskupi su vjerojatno bili zaokupljeni tekućim događajima, te se u tekstovima koji su napisani nakon koncila o tome malo govori“, primjećuje Anna Van den Kerchove.
Međutim, nastavile su se rasprave o ispovijesti vjere koju je usvojio Nicejski koncil, a pojavila su se i nova pitanja. Izraz homousios, „konsubstancijalan“, dao je povoda za višestruka tumačenja, međusobno teško pomirljiva, „iako je u kršćanskom rječniku postojao od početka trećeg stoljeća, na primjer. kod Origena“, podsjeća nas povjesničarka.
Potom i ovo drugo pitanje, kako shvatiti to što Sin, ako je „rođen“, nije stvorenje i da postoji s Ocem odvijeka? Bilo je isto tako teško prihvatiti da je Sin jednak Ocu, u jednom društvu u kojem su u obiteljim dominirali očevi. Povjesničarka veli da se zbog toga „možda može lakše razumjeti da je arijenizam, osuđen na Nicejskom koncilu, opstao sve do 7. stoljeća“.
„Naš jezik uvijek odražava ograničene stvarnosti koje Božja beskonačnost potpuno nadilazi“, veli otac Massie. „Koncil se ipak usudio govoriti o Bogu. Bilo je potrebno razjasniti neke stvari, iako su iz tih pojašnjenja proizlazila nova pitanja.“ Govoriti o Bogu riječima koje nisu iz Biblije – što su neki zamjerili nicejskim ocima – nego riječima iz različitih kultura i epoha, to je zadaća koje se treba primiti svaka generacija. U tom smislu, prvi ekumenski koncil i danas je itekako aktualan (la-croix.com; fratellanza.net).
S francuskog prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić