Foto: KNA
Posljednjih godina raspravljalo se o tumačenju tekstova, a danas se dovode u pitanje sami dokumenti Drugog vatikanskog koncila. Podsjećamo kako je došlo do zajedničke koncilske deklaracije koja je obilježila povijest Crkve.
Andrea Tornielli | Vatican News
Koncilska deklaracija Nostra aetate – koju su odobrili oci Drugog vatikanskog koncila a koju je proglasio Pavao VI. 28. listopada 1965. godine – označila je nepovratnu prekretnicu u odnosima Katoličke crkve i židovstva uslijed koraka koje je poduzeo Ivan XXIII. Deklaracija je znatno promijenila pristup Katoličke crkve prema nekršćanskim religijama. Smatra se temeljnim tekstom za dijalog s drugim religijskim vjerovanjima, a rezultat je dugog redakcijskog rada.
Jedinstveni odnos kršćanstva i židovstva
Središnji dio dokumenta je onaj koji se odnosi na židovstvo: “Istražujući misterij Crkve, ovaj se sveti Koncil sjeća veze kojom je narod Novoga saveza duhovno povezan s rodom Abrahamovim… Kad je dakle kršćanima i Židovima zajednička tako velika duhovna baština, ovaj sveti Koncil želi gajiti i preporučiti međusobno poznavanje i poštivanje jednih i drugih, koje se zadobiva osobito biblijskim i teološkim studijem i bratskim dijalogom” (Nostra aetate, 4). Riječi su to koje predstavljaju prepoznavanje židovskih korijena kršćanstva i jedinstveni odnos koji postoji između kršćanske vjere i židovstva, kako je to istaknuo Ivan Pavao II. u travnju 1986. godine prilikom posjeta sinagogi u Rimu. Na ovu temu kao teolog se osvrnuo i Joseph Ratzinger, koji je kao Rimski biskup – posjećujući istu sinagogu u siječnju 2010. godine – podsjetio na to kako “Drugi vatikanski koncil” katolicima “predstavlja stabilan oslonac na koji se treba stalno pozivati u stavu i odnosima sa židovskim narodom, označavajući novu i značajnu fazu. Koncilski događaj dao je odlučni poticaj zauzimanju da se pođe neopozivim putom dijaloga, bratstva i prijateljstva”.
Prestaje optužba za bogoubojstvo usmjerena na židovski narod
Druga odlučna izjava sadržana u Nostra aetate tiče se osude antisemitizma. Osim što žali “mržnje, progone, očitovanja antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni”, koncilska deklaracija objašnjava da odgovornost za Isusovu smrt ne bi trebala biti pripisana svim Židovima. “Premda su židovske vlasti sa svojim sljedbenicima insistirale na Kristovoj smrti, ipak se ono što je u njegovoj muci počinjeno ne može neselektivno pripisati svim Židovima koji su tada živjeli, niti današnjim Židovima” (Nostra aetate, 4).
Zraka istine koja odražava druge religije
U početnom dijelu Nostra aetate (br. 2) navodi se hinduizam i budizam te općenito druge religije, pojašnjavajući da one “nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskoga srca predlažući putove, odnosno nauke i pravila života i svete obrede. Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. Ona iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one istine što prosvjetljuje sve ljude”.
Poštivanje islamskih vjernika
Važan odlomak posvećen je muslimanskoj vjeri. “Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom” (Nostra aetate, 3).
Pavao VI. i “ispovjednici muslimanske vjere”
Među značajnim koracima koje su pape u narednim godinama poduzeli u dijalogu s islamskim svijetom valja spomenuti riječi koje je u Ugandi, u srpnju 1969. godine, izgovorio papa Pavao VI. kada je odao počast prvim afričkim kršćanskim mučenicima načinivši usporedbu koja je i muslimanske vjernike povezala s tim mučeništvom koje su pretrpjeli od strane lokalnih plemenskih vladara. “Mi smo sigurni da smo u zajedništvu s vama” – rekao je, obraćajući se predstavnicima islamske vjere u nuncijaturi u Kampali – “kada molimo Svevišnjeg, da u srcima svih vjernika u Africi probudi želju za pomirenjem, za oprostom koji je tako često preporučen u Evanđelju i Kur’anu”. Papa Montini dodaje: “I kako ne povezati svjedočanstvo pobožnosti i vjernosti katoličkih i protestantskih mučenika sa sjećanjem na one ispovjednike muslimanske vjere, čija nas povijest podsjeća na to da su oni bili prvi koji su 1848. godine platili svojim životom odbijajući kršenje propisa svoje religije?”.
“Abrahamovi potomci”
U studenom 1979. godine, susrećući se s malom katoličkom zajednicom u Ankari, Ivan Pavao II. je ponovno potvrdio poštovanje Crkve prema islamu i rekao da je “vjera u Boga, koju zajednički ispovijedaju Abrahamovi potomci, kršćani, muslimani i židovi – kada se ona živi iskreno i unosi u život – siguran temelj ljudskog dostojanstva, bratstva i slobode te načelo ispravnog moralnog ponašanja i društvenog suživota. I još više: kao posljedica te vjere u Boga stvoritelja i transcendentnog, čovjek je na vrhu stvaranja”.
Govor u Casablanci
Prijelaz na ovom putu predstavljen je još jednim govorom Ivana Pavla II., održanom u Maroku u Casablanci, u kolovozu 1985. godine, pred mladim muslimanima. “Kršćani i muslimani – rekao je tom prilikom papa Wojtyla – imamo mnogo toga zajedničkog, kao vjernici i kao ljudi. Živimo u istom svijetu, izbrazdanom brojnim znakovima nade, ali i višestrukim znakovima tjeskobe. Abraham je za nas isti uzor vjere u Boga, pokornosti njegovoj volji i povjerenja u njegovu dobrotu. Mi vjerujemo u istoga Boga, jedinoga Boga, živoga Boga, Boga koji stvara svjetove i vodi svoja stvorenja do njihova savršenstva”. Ivan Pavao II. je podsjetio da je “dijalog kršćana i muslimana danas potrebniji nego ikad. Dijalog proizlazi iz naše vjernosti Bogu i pretpostavlja da znamo prepoznati Boga vjerom i svjedočiti ga riječju i djelom u sve više sekulariziranom, a ponekad i ateističkom svijetu”.
U Asizu s Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI.
Sljedeće godine, 27. listopada 1986., Papa je pozvao predstavnike svjetskih religija u Asiz na molitvu za ugroženi mir, susret koji je postao simbol za dijalog i zajednička nastojanja vjernika različitih vjera. “Susret mnogih vjerskih poglavara na molitvu danas je sam po sebi poziv svijetu da postane svjestan kako postoji druga dimenzija mira i drugi način njegovoga promicanja, koji nije rezultat pregovora, kompromisa, političkog ili ekonomskog trgovanja. Nego rezultat molitve koja, unatoč raznolikosti religija, izražava odnos s vrhovnom moći koja nadmašuje naše samo ljudske mogućnosti”. Slaveći 25. obljetnicu tog događaja u Asizu, Benedikt XVI. je upozorio na prijetnju koju predstavlja zloporaba Božjeg imena da bi se opravdala mržnja i nasilje, navodeći u vezi s tim upotrebu nasilja kojeg su kroz povijest činili kršćani (“prepoznajemo ga, puni srama”), ali je također primijetio da je “ne Bogu proizvelo okrutnost i nasilje bez mjere, što je bilo moguće zato što čovjek više nije priznavao nijednu normu i nijednoga suca iznad sebe, nego je uzeo samo sebe kao normu. Užasi koncentracijskih logora jasno pokazuju posljedice odsutnosti Boga”.
Od Koncila do Dokumenta u Abu Dhabiju
Koncilska deklaracija Nostra aetate završava stavkom posvećenim “univerzalnom bratstvu”: “Ne možemo naime zazivati Boga, Oca svih, ako odbijamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku. Odnos se čovjeka prema Bogu Ocu s odnosom čovjeka prema ljudskoj braći tako povezuje da Pismo kaže: «Tko ne ljubi, nije upoznao Boga» (1 Iv 4, 8). Time se uklanja temelj svakoj teoriji ili praksi koja između čovjeka i čovjeka, između naroda i naroda uvodi diskriminaciju u ljudskom dostojanstvu i u pravima koja odatle proizlaze” (Nostra aetate, 5). Ta se tradicija odnosi na Dokument o ljudskom bratstvu kojeg su 4. veljače 2019. godine u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyeb, a koji je napisan “u ime Boga koji je stvorio sva ljudska bića jednakima u pravima, dužnostima i dostojanstvu pozvavši ih da žive zajedno kao sestre i braća, da nastanjuju zemlju i pronose njome vrednota dobra, ljubavi i mira” (vatican news).