Andrea Grillo
U uobičajenom crkvenom iskustvu često se ponavlja duhoviti moto koji često proizlazi iz gorčine i prema kojem “Ako želiš raditi, radi, ali ako to ne želiš onda napravi povjerenstvo”. Valja ipak reći da povijesno pamćenje brzo otklanja takvo beznađe. Povijest nam govori, primjerice, da je Pio X. dao nalog, te da je godinama kasnije izašao Codex Iuris Canonici, ili da je Pio XII. napravio još jedno povjerenstvo, pa je izašla liturgijska reforma uskrsnog bdijenja i Velikog tjedna. Stoga i Povjerenstvo o đakonatu žena – koje je već sazvano i koje je trenutno zastalo, no na kraju Sinode za Amazoniju ponovo pokrenuto – može biti pretpostavka ne za odustajanje i defetizam, već za proročanstvo i reformu.
Ova početna razmatranja proizlaze očito iz dva vrlo recentna teksta Sinode i Pape Franje koji su govorili upravo o tom pitanju. Pročitajmo najprije tekst koji su odobrili sinodalni oci u broju 103:
„U višestrukim konzultacijama u amazonskom području prepoznata je i naglašena temeljna uloga žena, redovnica i vjernica laikinja, u Amazonskoj crkvi i njenim zajednicama, s obzirom na višestruke službe koje one pružaju. U velikom broju savjetovanja tražen je trajni đakonat za žene. Zbog toga je tema bila vrlo prisutna i na Sinodi. Već 2016. Papa Franjo kreirao je Povjerenstvo za proučavanje đakonata žena koje je kao povjerenstvo postiglo djelomični rezultat o tome kakva je bila stvarnost đakonata žena u prvim stoljećima Crkve i o njenoj današnjoj implikaciji. Stoga želimo s povjerenstvom podijeliti svoja iskustva i razmišljanja i radujemo se njenim rezultatima”.
Tekst precizno prikazuje „djelomični rezultat“ istraživanja, započetog s povjerenstvom osnovanim 2016., a koji dobro identificira zadatak proučavanja „kakva je bila stvarnost đakonata u prvim stoljećima i njegove implikacije za sadašnjost“. Ovaj odnos između prvih stoljeća i trenutnih implikacija čini mi se izuzetno značajnim.
Taj odnos, s velikom uravnoteženošću, razotkriva niz odlučujućih pitanja koja bih želio ukratko i po redu predstaviti:
a) Ovlasti Povjerenstva
Imenovanje studijskog povjerenstva presudna je točka u odnosu između učiteljstva i teologije. Učiteljstvo treba iskustvo teologa koji u službenom povjerenstvu vrše “učiteljstvo učiteljske katedre” u korist “učiteljstva pastoralne katedre”. Toma Akvinski razlikovao je, u stvari, magisterium cathedrae pastoralis i magisterium cathedrae magistralis, u kojem se prvo odnosi na biskupe, a drugo na teologe. To znači da teolozi i povjesničari, pozvani da budu dio povjerenstva, moraju biti istodobno i strpljivi i hrabri. Oni imaju prednost što nisu izravno pozvani na odluku, no trebaju u potpunosti iskoristiti taj ograničeni autoritet. Oni ne smiju jednostavno jamčiti status quo, nego zamišljati budućnost i integrirati tradiciju. I tu se otvara drugo pitanje.
b) Povijesna i sustavna kompetencija
Povjerenstvo mora uključiti i povjesničare i sustavne teologe. Jer povijest je nužna, ali nije dovoljna. Pored povijesti, potrebna nam je i „otvorena sistematičnost“ koja zna razmišljati o tradiciji, ne gledajući samo prema prošlosti, već i prema sadašnjosti i budućnosti. Romano Guardini je prije 100 godina rekao: “povijest nam uvijek govori samo ono što je bilo. Ali ono što bi moglo biti, može nam reći sustavna teologija”. Razmišljanje o đakonatu žena ne može biti tek povijesno. Ono mora obuhvatiti i sustavni pogled, pitajući se otvoreno s parrhesiom što traže sadašnjost i budućnost.
c) Imenovanje i sastav povjerenstva
Na kraju, potrebno je razjasniti treću točku. Imenovanje i sastav Povjerenstva pripada Papi, naravno. Bilo bi dobro da, za razliku od prethodnog povjerenstva, inicijativa ne bude prepuštena subjektima koji su malo zainteresirani za dobar napredak rada. Ako se u stvari, pored povjesničara, u njoj nalaze sustavni teolozi lišeni mašte i strasti za budućnost, zastrašeni bilo kakvom novinom i željni zajamčiti nepokretnost sustava, lako će se i drugo povjerenstvo naći pred onim neprobojnim zidom kojeg će ono samo oko sebe izgraditi. Tražiti da nam prošlost kaže ono što treba reći sadašnjost i budućnost ugodan je bijeg koji uvijek ostaje bez ikakvog učinka.
Nakon riječi sinodalnih otaca koje sam gore spomenuo, Papa Franjo već je neizravno odgovorio, potvrđujući, tijekom završnog govora skupštine Sinode:
“I ponovno ću sazvati studijsko Povjerensvo o đakonatu žena, otvarajući je s novim članovima da nastave sa studijem, kako bi vidjeli na koji način je trajni đakonat postojao u prvoj Crkvi”.
Smatram da je sad sve postalo jasnije: Povjerenstvo ne može biti samo povijesno. Povijest nam može govoriti o autoritetu žene iz 5. ili 11. stoljeća. No, autoritet žene se promijenio otkad je “javna uloga žena” postala “znak vremena” za Crkvu. Od 1962. stvari nisu iste. Otkad smo, enciklikom Pacem in terris, formalno prihvatili da je javna uloga žene za Crkvu “znak vremena”, iz kojeg Crkva može i mora učiti, čitavo proučavanje prošlosti nikad ne može nadomijestiti novost ovog novog stanja, započetog u devetnaestom stoljeću i uspostavljanog desetljećima barem u znatnom dijelu svijeta. Povjerenstvo sada treba prepoznati ove novosti, prihvatiti bogatstva ženskog javnog autoriteta i primiti žene u službu zaređenih, u rang đakonata. To povjerenstvo onda neće biti iluzija budućnosti, već potvrda tradicije. Tradicije koja može prepoznati ne samo autoritet prošlosti, već i sadašnjost i budućnost. Kao što je to bilo uvijek kad je razboritost Duha prevladala nad slijepim strahom od neobjavljenog (cittadellaeditrice.com; fratellanza.net).
*Andrea Grillo (Savona, 1961.) od 1994. predaje teologiju sakramenata i filozofiju religije u Rimu, na papinskom Ateneju S. Anselmo, te liturgiku u Padovi (Santa Giustina). Otac je Margherite i Giovannija Battiste.