Fotografija: Scena iz filma Nun of Your Business (2020)
Dokumentarac koji je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox (04. – 11. listopada 2020.) prati ljubavnu priču dviju bivših hrvatskih redovnica Marite i Fani. Njihove životne putanje dijele brojne sličnosti – obje su položile zavjete želeći ih revno vršiti, no u oba su se slučaja ispriječili osjećaji koji su djevojke razvile prema susestrama.
Publika je u sklopu posebnog izdanja ZagrebDoxa najvišu ocjenu dala upravo hrvatskom dokumentarcu Nun of Your Business splitske redateljice, producentice i snimateljice Ivane Marinić Kragić čije su protagonistice dvije bivše redovnice: Služavka Malog Isusa Marija Leonarda Ferić i dominikanka Marija Viktorija Radovanović. Redateljica Ivana Marinić Kragić, u jednom od intervjua, ističe da “ovaj film ne kritizira Crkvu i nije snimljen s tom nakanom. Iste uvjete života imate i u nekim hermetičkim, hladnim obiteljskim odnosima. No to što se radnja događa u crkvenim krugovima i što nije pitka i zabavna, već upravo suprotna, može kod nekih pobuditi osjećaj neprihvaćanja ili izazvati interes da u filmu vide kritiku socijalnoj instituciji kakva je Crkva. Stoga i ponavljam da je film prije svega ispovijest dviju protagonistica” – kazala je.
Ne smatraju se članovima Crkve, ali ni LGBT zajednice
Prizori iz samostana prikazani su začudnom tehnikom, kao nizovi rastrzanih sličica utjelovljujući, u ovom slučaju, “uskost i mehaniziranost samostanskog života”. Ipak, film ne nudi mnogo eksplicitnih kritika Crkve u vidu optužbi ili osuda njenih pripadnika, već samom gledatelju ostavlja da spoji točkice i konstruira ambijent u kojem su dvije žene živjele. Mnogo se više inzistira na vizurama iz sadašnjosti djevojaka. Nun of Your Business je u pravom smislu osobna priča dviju žena prepuna ambigvitetnosti, tvrde oni koji su film već pogledali. Fani na kraju filma pojašnjava da povremeno odu u crkvu, no da se ne smatraju njenim pripadnicama, kao što se ne smatraju ni pripadnicama LGBT zajednice jer je previše politizirana, piše Andrea Jović u komentaru za LGBT portal crol.hr.
Crkvena vrata teško da su im širom otvorena, no teško da se primamljivijim čine i ona LGBT zajednice, s obzirom na to koliko, svojom rastrganošću između dužnosti i žudnji, rezigniranošću uslijed njihova teškog pomirenja, “odskaču od prototipa LGBT osobe koja je mladost najvjerojatnije provela u klubovima, na koncertima, eskperimentirajući, a ne moleći krunicu ili guleći krumpire za cijeli samostan”.
Vjera je utkana u njihov identitet pa Marita, primjerice, iskreno kaže da su njezine opcije bile ili samostan ili udaja, a njezini dnevnici svjedoče o iskrenoj vjeri. Stoga njih dvije – kako navode – “nisu htjele živjeti dvostruki život”. Ipak, Fani smatra kako u svakoj generaciji djevojaka koje ulaze u samostan “postoji jedna lezbijka, čega je Crkva svjesna”.
Nasilje na razne načine
Dokumentarac daje naslutiti da neke susestre koje Mariti i Fani pružaju prva seksualna iskustva “očigledno i same pate zbog potisnute žudnje koju ne mogu odbaciti u ime posvećenog života, a njihova se neuroza prenosi i na jednako izgubljene, ali uz to podređene djevojke koje su se tek zavjetovale”.
Marita i Fani međusobno su se pronašle, na raskrižju između pripadnosti Crkvi “koja ih želi ako šute, i šire LGBT zajednice u kojoj se ne mogu ogledati”. Usred toga one grade malu, vlastitu zajednicu u kojoj žive po svojoj volji.
Život na Korčuli
Na tragu spomenute suptilnosti, film donekle otvorenim ostavlja i pitanje jesu li djevojke sretne. Unatoč toploj priči o njihovu upoznavanju i odluci da budu zajedno, on ne obiluje emocijama, ne odaje nikakav novopronađeni elan i želju da se nadoknadi izgubljeno, već je letargičan, zatočen u svojevrsnoj otupjelosti koja se miri s postojećom situacijom kao prihvatljivim rješenjem.
Na završetku filma djevojke žive na Korčuli, u sobi obiteljske kuće koju su same preuredile iz ostave u funkcionalan životni prostor. Vidimo ih kako šeću psa, druže se s obiteljima, gledaju ribare kako vuku mreže u barke. Ne nalazimo nikakve nagovještaje toga jesu li pokušale i mogle naći posao i živjeti negdje drugdje, ili su se same odlučile skrasiti u izolaciji i posvetiti rustikalnom življenju, kao ni odgovor na pitanje raduje li ih život u petoj sobi kuće u malom mjestu u kojem svatko sve o svima zna.
Bez tabùa i nužnost odgovora na važna pitanja
Ne ulazeći u iznesene detalje u ovom dokumentarcu, ipak je važno reći da ova tema ne smije biti tabù, kao uostalom ni jedna druga. Naprotiv, u nekim sredinama će se očito morati dati i odgovori na govor o navodnom zlostavljanju koje naratori u filmu spominju.
Fratellanza umana (14.10.2020.)
p.s. Recenzije filma prikupljene su s različitih web stranica.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Vezane vijesti:
Papa poslao kardinala da tijekom pandemije pomogne i transseksualnim osobama