Crkva je dvije stotine godina zaostala. Zašto se ne miče? Bojimo se? Strah umjesto hrabrosti? Nije li vjera temelj Crkve. Vjera, pouzdanje, hrabrost. (kardinal Carlo M. Martini)
Ivica Huljev
Činilo se da su riječi kardinala Carla Marije Martinija, bivšeg milanskog nadbiskupa (1979.-2002.), izgovorene prije sedam godina, malo dana prije smrti, pale u zaborav. I ne bi to bilo prvi put. Naviknuli smo na zaborav. S pravom se može reći da je u njima položena njegova duhovna oporuka u kojoj se zrcali njegova životna strast koja mu je pribavila naslov crkvenog oca modernoga vremena. Riječi toga vrsnog bibličara i isusovca, objavljene u Corriere della Sera [prijevod intervjua: OVDJE], dan nakon njegove smrti, izazvale su lavinu oduševljenja među znalcima njegove osobe i misli, ali i oštra protivljenja i etiketiranja.
Rijetki su se zdušno i zainteresirano pitali o čemu zapravo Martini govori kad spominje Crkvu koja kasni 200 godina. Površnih tumačenja bilo je mnogo. Međutim, kao iznenadan udar vjetra, Martinijeve riječi su se vratile kroz usta pape Franje u govoru pred članovima Rimske kurije na predbožićnom primanju u Rimu 21. prosinca [vidi: OVDJE]. Uostalom, već se pokazalo da govori pape Franje članovima Rimske kurije imaju posebnu težinu. Sadržaj tih govora, kad ih se uspoređuje s tipičnim govorima, samodostatnim i salonskim nagovorima, osvajaju neočekivanim naglascima i bistre pogled za stvarnost Crkve i svijeta. Papine su riječi osvježenje u sadašnjem porastu nostalgičnih glasova koji zagovaraju povratak praksama i pogledima koji su počeli slabjeti posljednjih dvjesto godina.
Iz Papinih usta potekle su riječi zbog kojih se lako moglo zamjeriti crkvenim autoritetima, posebno u crkvenim odgojnim ustanovama. Donedavno se zbog sličnih riječi nekoga moglo prozvali za manjak crkvenosti, izdaju, samodopadnost itd. Kad se takve riječi čuju iz Papinih usta, onda se time vidi kakav je Papin pogled u sadašnji trenutak. Zato je ovdje zgodno svratiti na drugo mjesto gdje Martini kaže da je nekada sanjao Crkvu koja ide svojim putem u siromaštvu i poniznosti, Crkvu koja ne ovisi o silama ovoga svijeta, daje prostor ljudima sposobnima otvorenije razmišljati, unosi hrabrost itd., ali, napuštajući snove o mladoj Crkvi, nakon 75 godina, odlučio je moliti za Crkvu. Očito je njegova molitva imala ploda, jer smo u papi Franji dobili mladog Papu u staroj Crkvi.
Obraćenje i Božja riječ
Kad je prije sedam godina Martini govorio o kašnjenju Crkve, nedvojbeno nije mislio na jeftino dodvoravanje modernom svijetu i nekritičko stapanje s društvenim trendovima kao put kojim se može premostiti spomenuto kašnjenje. Da je tomu tako, dovoljno je krenuti od temeljnih naglaska u njegovim riječima. Martini je u razgovoru istaknuo da je obraćenje ključ. No, čim se spomene obraćenje, lako se nađemo u prostoru nesporazuma. Obraćenje je veoma poznata riječ, a dobro nam je poznato kako se može beživotno i licemjerno s njom ophoditi. Često je na našim ustima, ali se rijetko vidi na što se odnosi. Krenuti korjenito putem promjena Martini vidi kao put obraćenja, što čini temeljno ljekovito sredstvo protiv umornosti koja sputava Crkvu.
Drugi je naglasak Martini stavio na Božju riječ, i to na samosvjesnom ophođenju s Božjom riječju kojoj je svrha doprijeti do ljudskog srca. Samosvjesno ophođenje s Božjom riječju “traži kao partnera srce koje sluša”. Martini, zasigurno, nije mislio da bi se kršćani trebali odnositi prema Svetom pismu kao da u Bibliji imaju zbirku odgovora na životna pitanja. Kad bi tako bilo, Božja riječ pred sobom ne bi imala slobodne ljude. U pozadini bi stajala satrapska slika Boga s totalitarnim pristupom čovjeku i Bogu. Sveto pismo je nedvojbeno vrelo odgovora na ključna životna pitanja, vrelo iz kojeg nam se otkriva tko smo mi Bogu i tko je Bog nama, vrelo kojim se vjera hrani, ali ne na način zbirke kulinarskih recepata ili matematičkih formula. Susrećući se s Božjom riječju, i to u konkretnim povijesnim prilikama, vidljivo je da nas Božja riječ izaziva kako bi naš život postao odgovor na pitanja koja nam ona postavlja. Božja riječ traži nȃs, a ne izdvojeno naš um ili emotivno stanje. Hoće nȃs radi našega dobra. Susret s Božjom riječju razbuđuje čovjeka da svojim životom odgovori na pitanja koja mu postavlja.
Martini kaže: “Samo onaj tko tu riječ primi u svoje srce, može sudjelovati u novom buđenju Crkve i u osobnim pitanjima donositi dobre odluke?” Novo buđenje Crkve nije nešto što se može iščitati iz pozornog ophođenja s mogućnostima koje otvara kanonsko pravo, nego iz povjerenja da nas Duh Sveti ne ostavlja na putovima življenja Evanđelja, da nas ne ohrabruje za smrtonosnu krutost uime očuvanja pologa vjere. Novo buđenje Crkve isto je što i poziv na proročko djelovanje u svijetu. Tko prijateljuje s Božjom riječju lako će vidjeti da su nam ruke vezane kad se predamo u zagrljaj političkim i ekonomskim snagama, kad se upustimo u spregu s bilo kojom moći koja slabi moć svjedočenja vjere i ljepotu Evanđelja, a politički se bogati šutljivom i privilegijama anesteziranom Crkvom koja radije slavi obljetnice nego razbuđuje vizije. Ako se govori o pozivu na buđenje Crkve, tj. novom licu Crkve, onda je riječ o licu na kojem će biti vidljiva strastvena zaljubljenost u Evanđelje. Toga pak nema bez strasti prema čovjeku u njegovim konkretnim zapetljajima i mukama u kojima se nalazi. Nije stoga čudno da se na Martinijevu grobu u milanskoj katedrali nalaze riječi: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi” (Ps 119, 105).
Snaga sakramenta
Treći Martinijev naglasak je na sakramentima kao sredstvima ozdravljanja. Iz njegovih se riječi sluti da bi glede sakramenata trebalo doći do mentalne promjene koja počiva na pitanju: “Kako Crkva može pomoći snagom sakramenata ljudima čiji su odnosi u teškoćama ili nisu uspjeli?” Razumljivo je pretpostaviti da, ako smo zadovoljni pukim administriranjem sakramenata, onda Martinijevi naglasci izgledaju suvišni i nerazumljivi. Tu smo svakako potrebni vizija koje otvaraju put i motiviraju na pomake. Očito smo pozvani čuti glasove koji remete uobičajeni red stvari. Proročka snaga vizija nužno uznemiruje jer dovodi u pitanje naše navike, uobičajenosti. S druge strane, valja biti svjestan koliko je pastoralnih djelatnika prepušteno očaju i osjećaju nemoći, pa i uzaludnosti, kad je riječ o podjeli sakramenata. Njihovo iskustvo nije dovoljno oglašeno, a i sami nisu dovoljno prodorni u izricanju muka u kojima se nalaze i prokazivanju raskoraka između teorije i prakse.
Kritičari Martinijevih riječi, i jučer i danas, često se pozivaju na pastoralne programe i djelovanja u kojima se htjelo ići ruku-pod-ruku sa suvremenim svijetom, a danas na tim mjestima vlada zapadnjačka apostazija od vjere, svakojake krize i življenje kao da Boga nema. No, Crkva živi u svijetu i sve društvene silnice ostavljaju dubok trag na njoj i njezinu djelovanju. Danas Crkva, znamo, nije pokretač društvenih ni kulturnih zbivanja, ponajmanje je prepoznata kao zahvalan sugovornik. Mnoga društvena i kulturna zbivanja ostavila su loše posljedice na život crkvene zajednice. Očuvati Crkvu od grešnoga svijeta možda se može u nekom platonističkom svijetu ideja i salonskim kružocima, no ne i u stvarnom svijetu radi kojeg je Krist pozvao učenike da ga slijede u svijetu u kojem će uvijek biti dovoljno mraka da se obistinjuje snaga Božjega svjetla koju nikakva tama ne može obuzeti (kana, kroz-samariju.net; fratellanza.net).