Foto: © KNA/Julia Steinbrecht (ilustracija)
Vjerovati u Boga znači vjerovati da stvarnost u kojoj živimo ima svoj temelj i cilj, da u konačnici nismo prepušteni kaosu i ništavilu, već da na kraju postoji smisao. Upravo je Uskrs blagdan tog smisla, slavlje uzdignuća nad ništavilom, otkrivenje da patnja i smrt nisu apsolutni svršetak, da nepravda i zlo nemaju posljednju riječ. To je blagdan vjere u to da je Bog vjerni Bog, da on svoje “da” životu ne povlači, već je vjeran u smrti i s onu stranu smrti.
Ta radosna vijest objavljena nam je po Isusu Kristu. Međutim, mi tu vijest često pogrešno artikuliramo, upadamo u zamku banalizacije. Želeći si zorno predočiti događaj uskrsnuća zaboravljamo da je tu ipak riječ o nečem što je nemoguće oslikati, predočiti i objektivirati. Kada bismo događaj uskrsnuća mogli iskazati pojmovima i predodžbama iz našeg života tada tu i ne bi bila riječ o jednom posve drugačijem životu. Ljudski je pokušati si dočarati stvarnost uskrsnuća, ali ne treba smetnuti s uma kako su sve te predodžbe ipak ograničene, te se u najboljem slučaju može raditi o metaforama i slikama.
Tako npr. kada kažemo da je Isus uzašao na nebo to ne znači da je prolazio kroz slojeve atmosfere, već je nebo slika Božjeg životnog prostora, ne neko mjesto već način bitka. To da Isus sjedi s desne Ocu ne znači da je zauzeo svoju stolicu, već je to tradicionalna slika iz starozavjetnog psalma 110. koja iskazuje vjerovanje da je Isus uveden u nebesko, Božje dostojanstvo. Isto tako, kada kažemo da vjerujemo u uskrsnuće tijela tada se ne misli na fiziološki istovjetno tijelo, na očuvanje molekularne strukture, već u smislu novozavjetne “soma” misli se na istovjetnu personalnu zbilju, ono isto Ja sa svom svojom poviješću.
Na slične zamke vjerovanja, u članku Crkvena kristologija između egzegeze i dogmatike, upozorava Karl Rahner kada piše:
U času kad pustimo da se mrtvac ponovno vrati u našu biološki uvjetovanu vremenitost, pomislili smo nešto što s Isusovim uskrsnućem nema apsolutno nikakve veze, a ni za nas ne može imati nikakvo spasenjsko značenje Uskrsnuće mora izraziti upravo ovo: Taj čovjek s tom sudbinom, naizgled apsolutno negativnom, stvarno je došao k Bogu kao on osobno, sa svojom poviješću, a ne ovo: Još se jednom izvukao iz neugodnosti i opet je tu gdje i mi. Uzmemo li u obzir da to nije popuštanje demitologizirajućem načinu razmišljanja modernoga duha, već samorazumljivo pripada sadržaju dogme, da inače dogma uopće ne bi imala nikakva kršćanskog smisla, tada je po sebi razumljivo otuda, a ne polazeći samo od današnje egzegetske kritike, kako su pitanja, je li se moglo Uskrsnuloga dodirnuti, je li on mogao jesti itd., apsolutno drugorazredna, i to ne samo stoga što nam danas tako odgovara, nego stoga što to pozitivno zahtijeva prava stara dogma. Onaj koji je postigao konačnost svoga bitka, ne smije biti podložan našoj materijalnoj promjeni, ne smije biti u vremenitosti, kakva je naša, ne smije ovisiti o drugim fizikalnim pojavama, temperaturi, mogućnosti dodira itd.
Ono što Rahner želi reći jest da nam valja prepoznati ono bitno na što smjera poruka o uskrsnuću, a ne u prvi plan stavljati neka prijeporna pitanja koja su zapravo rubna. Naime, dok najranija novozavjetna predaja (pretpavlovska i pavlovska) o Isusovom uskrsnuću govori uz minimum informacija i bez ikakva opisa, kasnija predaja (Matejevo, Lukino i Ivanovo evanđelje, kao i dodatak Markovu evanđelju) iz teoloških i apologetskih razloga donosi sve znatnije preinake i proširenja. Te zaključke koji proizlaze iz povijesno-kritičke interpretacije izvješća o uskrsnuću suvremena teologija danas općenito prihvaća, pa ih nalazimo u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji i kod drugih relevantnih autora koji uvažavaju novovjekovna egzegetska otkrića.
U kasnijim novozavjetnim spisima, koji nastaju 40-ak i više godina nakon Isusa, se često ono što je u crkvenoj praksi prije njih već postojalo pripisuje djelovanju i nalogu samog Isusa, iako nije riječ o izvorno njegovom djelovanju i nauku već o nečemu što se u ranoj Crkvi razvilo neposredno nakon njega. Time se željelo istaknuti kako crkvena praksa proizlazi iz Isusova nasljedovanja. Iz tog teološkog razloga se kod Mateja Isusu pripisuje nalog misije među poganima, kod Ivana se utvrđuje Petrovo prvenstvo, dok Luka iz apologetskih razloga protiv spiritističke interpretacije uskrsnuća naglašava da Isus nije utvara, da ima meso i kosti, te da čak jede pečenu ribu. Iako Pavao u ranije nastalim tekstovima govori o “duhovnom”, nepredočivom uskrslom tijelu, Luka će, kao što je to čest slučaj u evanđeljima, protumačiti događaje na svoj način kako bi izrekao poruku relevantnu za svoju sredinu. Sličan je slučaj i u Ivanovom evanđelju gdje se slikom Tome koji stavlja ruku u Isusov probodeni bok suočava sa sumnjom koja je bila prisutna u zajednici, te se daje poruka o blaženosti onih koji nisu vidjeli a vjeruju.
Također, prepoznavanje Isusa kao Mesije rezultiralo je time da se u njegovu životu počinje tražiti ostvarenje starozavjetnih slika, pa odatle vjerovanje da je do uskrsnuća došlo trećeg dana, kao i anđeoske poruke prvim svjedocima koje su oblikovane prema starozavjetnim epifanijskim pripovijestima. Jednako tako, dokaz praznog groba se u ranijoj predaji nije koristio kao argument za uskrsnuće, pa je za zaključiti kako je i tu riječ o kasnijem teološkom proširenju koji je trebao poslužiti kao znak identiteta, potvrda da nije uskrslo neko nebesko biće već konkretni čovjek, Isus iz Nazareta.
Još jedno događanje koje vrijedi izdvojiti kod izvješća o uskrsnuću jesu ukazanja uskrslog Krista. Njih ne treba shvatiti kao Božje uplitanje odozgo i obvezivanje ljudi na vjerovanje. To nisu bili događaji nasilja nad čovjekom koji automatski isključuju svaku sumnju. Naprotiv, to su događaji objave, poziva i poslanja onima koji su otvoreni Božjem pozivu. Takav poziv nije objektivno povijesno utvrdiv, jer tada on ne bi niti bio Božje djelo, već se on prihvaća vjerom. Zato u različitim novozavjetnim knjigama i nailazimo na različita izvješća o ukazanjima, ovisno o plodu ukazanja na koji su autori željeli ukazati. Jednako je tako zamjetljivo da vidjeoci Isusa najčešće ne prepoznaju odmah već im se postepeno otvaraju oči duha. No, unatoč svoj raznovrsnosti izvješća o uskrsnuću i ukazanjima, ono ključno što nam ona žele potvrditi jest da Isus živi novim životom, po Bogu i s Bogom.
Hans Küng u knjizi Biti kršćanin vjeru u uskrsnuće definira “ne kao neki dodatak vjeri u Boga, već radikalizaciju vjere u Boga: Vjera u Boga koja ne staje na pola puta, već dosljedno ide do kraja. Vjera u kojoj se čovjek bez strogo racionalnog dokaza, ali s posve umnim povjerenjem, pouzdaje u to da je Bog početka također i Bog kraja, da je, kao što je Tvorac svijeta i čovjeka, jednako tako i njihov Dovršitelj” (responder).