Obitelj Husić iz Tuzle migrantu Adilu dala topli dom

Foto: obitelj Husić, klix.ba

Nakon višemjesečnog pješačenja na putu beznađa i nade Pakistanac Adil Amanet toplinu doma osjetio je uz obitelj Husić iz Tuzle. Ova humana obitelj je s hladnog betona sklonila 25-godišnjeg migranta i olakšala mu životnu borbu, a osmijeh na njegovom licu pokazuje koliko uživa u gradu soli.

Adil Amanet je 2017. u potrazi za boljim životom odlučio napustiti rodni Pakistan. Sam je krenuo prema Grčkoj, a laganim koracima, uz sve nedaće, prije mjesec dana stigao je do Bosne i Hercegovine. 

Na platou glavnog autobusnog kolodvora u Tuzli, u nehumanim uvjetima boravio je tri tjedna. Spletom, po njega sretnih okolnosti, s hladnog betona, prehlađenog i promrzlog sklonila ga je obitelj Husić u čijem stanu živi već nekoliko dana. 

Dom obitelji Husić u kontinuitetu je ispunjen njihovim prijateljima koji se osjećaju kao kod svoje kuće. Za pozitivnu atmosferu, ali i to da gostima ništa ne nedostaje zadužena je Adira Husić koja već godinu iskazuje svoju humanu stranu pomažući migrantima koji borave na platou glavnog autobusnog kolodvora u Tuzli. U svemu tome pomažu joj suprug Jasminko, sin Ismar i kćerka Edita. 

“Na društvenoj mreži prije nekoliko dana sam vidjela da tuzlanski volonteri traže pomoć za zbrinjavanje jednog migranta koji je imao upalu zuba, međutim zbog njihovog specifičnog međusobnog odnosa u kojem idu u grupama, nije ih bilo moguće sve smjestiti u moj stan. Na kraju, pomoć je trebala jednom finom mladiću koji je bio prehlađen i izuzetno stidan te sam sa sinom i njegovom djevojkom otišla po njega. Bio je to Adil koji je unio posebnu atmosferu u naš život”, kaže Adira na samom početku razgovora za klix.ba. 

Glavni autobusni kolodvor okovan mrazom Adil je sad zamijenio toplom sobom koju ima u stanu Husića. Svako jutro budi se prilično rano, a kako bi mu dan bio što ispunjeniji Adira i Ismar ga sa sobom vode na posao. Za vrlo kratko vrijeme Adil se “podvukao pod kožu” i svim prijateljima ove tuzlanske obitelji koji vole provoditi vrijeme u njegovom društvu. 

“Bog je naredio da se mi brinemo jedni o drugima, a ja sam zahvalna Bogu što sam u mogućnosti da sa svojom obitelji pomognem Adilu, ili bilo kome drugom. Ne volim ljude koji samo pričaju, a nemaju nikakvih djela iza sebe. Svi govore kako migrantima treba pomoći, međutim, rijetki se za to odlučuju. Mnogi možda nisu spremni učiniti ovo što sam ja, ali im mogu pomoći i na druge načine u vidu donošenja hrane i odjeće na autobusku stanicu. To njima mnogo znači”, nastavlja Adira. 

Uz obitelj Husić Adil već uči naš jezik, u našoj zemlji voli jesti jaja i ćevape, a za svoje Tuzlake već je pripremao i jedan od pakistanskih specijaliteta. Kroz naš razgovor ističe da mu je u ovom gradu izuzetno prijatno, a posebno je zahvalan obitelji koja ga je prihvatila kao svog člana.

“Zbog lošeg ekonomskog statusa iz Pakistana sam u potrazi za poslom krenuo 2017. Tamo sam ostavio majku, oca i sestru i oni mi sada puno nedostaju, ali smo konstantno u kontaktu. Nakon vremena provedenog u Grčkoj krenuo sam dalje i sada se nalazim u Tuzli. U samom početku problem mi je predstavljalo spavanje na otvorenom i nemogućnost obavljanja osobne higijene. Međutim, za mene su se, na svu sreću, pojavili članovi obitelji kod koje se sad nalazim. Od samog početka su se prema meni ophodili kao da sam njihov član, tako da uopće nisam osjetio strah prilikom dolaska u njihov dom. Puno sam zahvalan i sretan, a ovu obitelj gledam kao svoju”, priča Adil koji je posebno vezan za Adiru.

Adirin sin Ismar u Adilu već vidi prijatelja, a za njega kaže da je izrazito fin i kulturan. 

“Drago mi je što smo nekome mogli pomoći makar na ovaj način, odnosno da ne boravi na otvorenom, na zimi i kiši. Adil uopće nije nametljiv, a toliko je miran da nekada nemamo osjećaj da se nalazi u kući. Dosad nisam imao nikakva negativna iskustva u vezi s njim, odnosno da mi je netko nešto loše kazao na ulici i slično. U biti, kad bi netko nešto i rekao, prvenstveno bih stao u njegovu odbranu, a tek onda ostalo”, ističe Ismar.

A kako se Adil osjeća u tuđoj zemlji najbolje znaju Jasminko i Adira koji su se sa svojim sinom Ismarom iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine 1995. zaputili u Njemačku. Tamo su proveli određeno vremensko razdoblje, a potom su se vratili u rodnu zemlju. 

“Jasminko je do Njemačke putovao okvirno mjesec, a Ismar i ja smo u putu proveli skoro 20 dana. Ali, za razliku od ovih ljudi danas, mi nismo nijednog trenutka spavali na otvorenom. Posebno mi je žao što migrante u Bosni i Hercegovini na svakom koraku prati diskirminacija, jer naši građani zaboravljaju da je većina nas u godinama rata bila u sličnoj situaciji”, ističe Adira. 

Dok vrijeme provode skupa sa svojim gostom, Adira, Jasminko, Ismar i Edita razmišljaju i o emocionalno teškom danu, jer će doći trenutak za njihov rastanak. Ovaj Pakistanac iduće godine planira nastaviti svoj put prema Italiji, a Adiri je obećao da će je, kada dođe vrijeme za to, odvesti u posjet svom rodnom Pakistanu, što će biti samo jedan mali dio zahvalnosti za sve ono što je za njega, zajedno s njenom obitelji, učinila ova humana Tuzlanka (klix.ba).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.