Odrazi Svetog u Religiološkim ogledima
(Alen Kristić, Religiološki ogledi, Centar za mirovno obrazovanje, Sarajevo, 2022)
Rasim Ibrović
Knjiga Religiološki ogledi djelo je izuzetno plodnog i angažovanog bh. teologa Alena Kristića (r. u Varešu, 1977). Kristić je u bh. literarnom, teološkom, poetskom, prevodilačkom, uredničkom… obzorju, ali jednako tako i u aktivističkom radu dobro poznato ime – istina, djela ovog angažiranog kulturnog djelatnika možemo prepoznati diljem onih prostora koji su obilježeni središnjim južnoslavenskim jezikom (R. Katičić). Ukoliko bi risali mapu Kristićevog gore navedenog rada onda bi kao repere naveli sljedeća autorska djela: Religija i moć (Rabic, Sarajevo, 2009), Tiranija religijskog: ogledi o religijskom bezboštvu (Rabic, Sarajevo, 2014), Prognani u zaborav: fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog (Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2016), Agonije: teopoetika tjelesno-političkog (Art Rabic, Sarajevo, 2018). Uz napomenu da su djela Dietricha Bonhoeffera (Etika) i Navida Kermanija (Nevjerničko čuđenje. O kršćanstvu) zahvaljujući Kristiću kao prevoditelju postala nezaobilazna ukoliko se želimo suočiti s temeljnim (nadkonfesionalnim) etičkim pitanjima, ili ako želimo posegnuti za jednim nesvakidašnjim čitanjem zapadno-evropske, kršćanske umjetnosti i to iz perspektive, nolens volens, islamsko-muslimanske. Nadalje, Kristića i kao urednika valja spomenuti navodeći dva časopisa, a to su: Magazin za političku kulturu i društvena pitanja Status (2007-2014), te bh. i hrvatsko izdanje Međunarodnog teološkog časopisa Concilium (2010-2015). Na koncu, ništa manje važno, već upravo kao kristalizacija svega gore navedenog jeste Kristićev društveni angažman u širokom rasponu, od međureligijskog, političkog, kulturnog, do rekli bismo globalno-gorućeg ekološkog – Kristić je kao jedan od osnivača udruženja Centar za mirovno obrazovanje inicirao Pokret za ekološko obraćenje (2022), a koji počiva na enciklici pape Franje Briga za zajednički dom (Laudato sí, 2015), ali i apostolske pobudnice Laudate Deum (2023). Napominjemo da je ovaj ekološki pokret, sa izraženom međureligijskom dimenzijom, koliko je nama poznato prvi i zasada jedini kao takav u svijetu!
Ovo je bio lapidaran prikaz jednog, najprije spisateljskog rada, ali i aktivizma. U tom maniru ćemo i nastaviti ukazujući na osnovnu strukturu Religioloških ogleda, a riječ o svojevrsnoj zbirci od dvadeset eseja, studija, razgovora… svrstanih u četiri tematske cjeline, i to:
- Pogleda uprtog u filozofiju i književnost
- Pogleda uprtog u dijalog religija i kultura
- Pogleda uprtog u zlo rata
- Razgovori
Ponavljamo, ova knjiga je zbirka čak dvadeset tekstova. To je dostatan razlog zbog kojeg naš prikaz Religioloških ogleda neće biti neka vrsta „turističkog vodiča“ od prvog poglavlja, pa sve do potonjeg četvrtog – pa opet unutar svakog poglavlja referisanje na svaki naslov, temat. K tomu još, ukoliko iole poznajemo Kristićev spisateljski rad znamo da on nije autor, stricto sensu, jedne teme, budući je svjestan da su očitovanja svekolike Zbilje mnogolika, pa ako hoćete i nikada ponavljajuća. Kristić nas na stranicama gotovo svih svojih pisanih radova, poetskih i proznih, suočava s krunskim teološkim, filozofskim, zapravo metafizičkim aksiomom, a kojeg je autor ovih redaka, još zarana prepoznao u riječima Ješue Pomazanika: „Vjetar, kao i Duh, puše gdje hoće; čuješ mu šum, ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“ (Iv 3, 8) – u ovome, ili po ovome starostavnom rijeku mi prepoznajemo sebe u Kristićevom slovu, i to je zapravo sve što bi mi željeli reći o Religiološkim ogledima. Ali ipak ne, jer mi smo i dalje obuzeti istim onim strahom, horror vacui, koji je stoljećima obuzimao mnoge umjetnike, slikare, u našem slučaju i iz perspektive islamskog svetopogleda i sitnoslikare (rasim (ar.) – sitnoslikar), pred blještećom prazninom papira. S tim u vezi, dopustite nam da ispunimo ovu bjelinu papira našim slovom o Kristićevoj zagledanosti u tragove svekozmičkog Plesača – zato smo u jednom od naših ranijih tekstova o Religiološkim ogledima kazivali o Kristiću kao krstjanskom semazenu; čovjek kao zrcalo Stvoritelja ništa nije niti jeste bez univerzalnog arhetipa koji počiva u obilju Sveobuhvatnog: Plesač – plesač!
Mi smo ogledalo svijeta u kojem se ogleda Božja suština
Mi smo otkrovenje svih Božjih svojstava
Mi smo sami tekst Božjeg poslanstva
I riznica čudotvorstva univerzuma
Naše lice istovjetno je Licu Božjem
Naša suština, suština je svemoćne duše.
(Husejin Lamekani, Divan, XVI-XVII st.)
Kristić, krstjanski semazen, svojim plesnim koracima kreće se bezdanom baštine, ali ne bilo kakve baštine, tj. tradicije, a napose ne one zarotirane koju nam tradicionalisti, fundamentalisti, etnonacionalisti i druga duhovno slijepa čeljad promiče kao, tobože, samorodnu, autohtonu, a što je sve s onu stranu života, tj. Duha o kojem nam kazuju gore navedene riječi Ješue Pomazanika. Kristićeva baština, unatoč tome što je riječ o nasljedovatelju Krista, a potom i kršćanskom teologu, jeste, rekli bismo ona univerzalna baština koja je uprisutnjena u svakom autentičnom religijsko-duhovnom miljeu. Tu baštinu koja je ispodpočivajauću u okrilju svake autentične religijske forme različito je čovjek oslovljavalo kroz vrijeme i prostor: sanatāna dharma, dharma, jawidan khirad, tao, hagia sophia, lex aeterna, al-ḥikma al-ladunniyya…, a njeni baštinici i promicatelji u novom vijeku i XX stoljeću, na evro-američkom prostoru, oslovljavali su je najčešće kao philosophia perennis, potom religio perennis, a što, zapravo, nije ništa drugo doli religio cordis o kojoj su glagoljali ponajviše i najsmjelije mistici; u tom smislu riječi Ibn Arabija (XII-XIII st.) čine nam se najprikladnijima:
Moje srce postalo je primateljkom svakog oblika;
Ono je ispasište gazelama i samostan kršćanskih monaha,
hram idola, Ka’ba hodočasnicima, pločice Tore i knjiga Kur’ana.
Ja slijedim religiju Ljubavi: kojim god putem karavana Ljubavi da krene,
taj put je moja religija i moje uvjerenje.
Plesnim koracima, naš krstjanski semazen, u ritmu, ali i smjeru univerzalne, nadkonfesionalne karavane Ljubavi svoje pokrete smiruje, u smislu svojevrsnih postaja vlastite karavane Ljubavi, nad najmarkantnijim fenomenima, zapravo kristalizacijama međureligijskog zajedničarenja. Kristićeve tekstove, kako one ukoričene u knjige, baš kao što su Religiološki ogledi, tako i one koje se nahode diljem štampanog i internetskog obzorja, ako ne sve, a većinu svakako možemo dovoditi u vezu s navedenim postajama u kojima imamo priliku čitati, u smislu bistrenja, o raskošnim susretima koji vazda jesu zajedničarenja formalno različitog, ali na temeljima Onog istog.
U duhu navedenog ovdje ćemo navesti samo jednu postaju, samo jedan stan i predah našeg krstjanskog semazena koji se, ali i koji nas susreće u Religiološkim ogledima.
Sveti su Religiološki ogledi na svakoj stranici na kojoj je autor uspio Jastvu ustupiti mjesto svog jastva – baš onako kako pjeva bosanski mistik, sufija Lamekani u svom Divanu:
Ubij svoje ja prije nego ono ubije tebe
Ubiti svoje ja, to je čin Božjeg ugodnioka.
Jedna takva iskra Jastva dovoljna je za prepoznati da su ovi ogledi, uknjiženi i ukoričeni, sveti prostor. O takvom prostoru, Svetom, je riječ kada nas Kristić u jednom kratkom i nevelikom pasusu upoznaje sa likovnim djelom, slikom, koja je stoljećima u splitskoj, poljudskoj, franjevačkoj (samostanskoj) crkvi posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije (XV st.).
Naime, na sjevernom zidu navedene crkve izložena je slika s prikazom (ikonografskom temom) Bogorodičinog Bezgrešnog začeća. Riječ je o baroknoj slici koju je naslikao Splićanin Mihovil Luposignoli (XVII-XVIII st.), i to kao presliku starije slike koju je u XVI stoljeću naslikao Nikola Bralić. Bogorodica u središnjem dijelu likovne kompozicije okružena je mnogim crkvenim ocima, kršćanskim svecima i teolozima. Svi oni u rukama drže po jedan svitak s tekstom na latinskom jeziku, a koji afirmiše kršćansko (katoličko) vjerovanje u Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije; i ništa u ovom formalnom opisu slike nije izuzetak, kuriozitet. I uistinu ako bi s opisom ove slike završili, istina je da bi rekli što ona, formalno-likovno ili ikonografski, grosso-modo, jeste, ali do njene, vjerujemo, istinske vrijednosti ne bi doprli. Međutim, uz mnogobrojne kršćane na ovoj slici, a koji, kako rekosmo okružuju Bogorodicu nalazi se jedan nekršćanin, kasnije ćemo vidjeti čak dva. I nije to bilo koji nekršćanin. U donjem desnom uglu ove slike prepoznajemo portret ili nešto više od toga, poslanika Muhammeda! Da, i on drži svitak na kojem je ispisan tekst na jasnom latinskom, a koji glasi: “Nema nijednog Adamovog potomka, koji nije bio pod vlašću Sotone, osim Marije i njezina Sina”. Nadalje, na istom svitku piše da je ovo navod iz Kur’ana – posve je nebitno i nevažno što to nije navod iz Kur’ana, barem ne u formalnom smislu i posve je nebitno odakle je, zapravo, ovaj navod! Bitno je nešto sasma drugo, a to je jedno veliko pitanje ko je i za koje potrebe našao za shodno na ovoj slici, u okrilju crkvenog svetog prostora, prikazati poslanika Muhammeda, tog arhe-neprijatelja tokom cijelog srednjeg i novog vijeka, a koji u jedan glas s drugim kršćanima na slici afirmiše duhovnu vertikalu Blažene Djevice Marije – a ako baš nećete da kažem, reći ću, hazreti Merjeme!? Autor ovog teksta koji je pred vama nema odgovore koje bi mogao olahko ponuditi, sve što može dijeliti s vama su slutnje, čutanja, koja očito dijeli sa autorom Religioloških ogleda. Kome je do slutnji, čutnji o Onom našem zajedničkom, nadformalnom, to i takvo jastvo pozivam da se susretne i ogleda u Religiološkim ogledima.
Da, valja nam i to dovesti do riječi, a to je da se u Religiološkim ogledima, čiji autor jeste Kristov nasljedovatelj, ja kao nasljedovatelj Muhammeda prepoznajem na svakoj stranici, riječi i slovu, ponavljam, tamo gdje je Kristićevo jastvo ustupilo mjesto Jastvu.
Bogu ćeš dospjeti tek onda
Kada sebe od sebe oslobodiš.
(Husejin Lamekani, Divan, XVI-XVII st.)
Post Scriptum
Svaka iole pristojna ikonografsko-ikonološka analiza likovnog djela podrazumijeva, traži osvrt na kontekst. Ukoliko osvjestimo širi povijesni, odnosno kulturni, politički, crkveni… kontekst u kojem je nastala slika Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u franjevačkoj, poljudskoj crkvi, podno kliške tvrđave u kojoj su Osmanlije, tek onda ova slika s prikazom poslanika Muhammeda, i to odjevenog u klasičnom tursko-osmanskom maniru postaje zagonetnija i nudi se svakom posmatraču, osobito kršćaninu (katoliku) da u njoj prepozna jedan duh pluralizma i otvorenosti kojem ni uzvanici II vatikanskog koncila nisu znali valjano svoja prsa otvoriti. Ova slika prikazuje, explicite, poslanika Muhammeda (koncilski dokumenti njega prešućuju dok govore i afirmativno o muslimanima), a koji je u suštinskom suglasju s kršćanskim, katoličkim svetopogledom na Blaženu Djevicu Mariju – iz islamske perspektive nije to siva zona. Marija/Merjem i njena ženstvenost, prvi i jedini simbol (ajet) duhovne prijemčivost za Riječ Božju, Mesiha/Krista, ima počasno mjesto u Kur’anu; niko nije iz islamske perspektive pozvaniji govoriti o Merjemi doli poslanik Muhammed kojem su se i samom, kao i njoj, graške znoja cijedile niz čelo i vjeđe pod teretom ili bremenom Riječi Božje – ona njedri utjelovljenu (Krista), on njedri ukoričenu (Kur’an) Riječ Božju.
A to što je uz poslanika Muhammeda još jedan musliman našao mjesto među kršćanima slaviti i veličati Mariju, nekako je skrajnuto pred tim da je tu Poslanik. Spomenimo i njega, perzijskog astrologa Abu Ma’shara al-Balkhija (VIII-IX st.) – istina njegovo ime je potpisano u latiniziranom obliku, Albumasar (fratellanza.net).